Ovaj duhovni poticaj kao i sve ostale duhovne poticaje možete pročitati na našoj schönstattskoj web stranici u rubrici Duhovno bdijenje u Svetištu – Duhovni poticaj, kliknite OVDJE.
Ušli smo u mjesec listopad u kojem zajedno s internacionalnom Schönstattskom obitelji slavimo dan utemeljenja Schönstatta. Stoga želimo obradovati Majku Božju svojim doprinosima milosnom kapitalu. To su prvenstveno naše molitve, ovog mjeseca prije svega molitva krunice, zatim naše nastojanje oko svetosti svakodnevice, tj. rad na samoodgoju. Osobito je vrijedno i to da svu patnju i sve ono teško što svakodnevno doživljavamo, djetinjom spremnošću prihvaćamo iz ruke nebeskog Oca te u Svetištu polažemo u vrč, u milosni kapital. Tako ono može postati plodno za mnoge ljude pa čak i za otkupljenje svijeta.
Danas želimo promatrati dvije kitice iz razmatranja patra Kentenicha o Credu (Vjerovanju), u kojima opisuje značenje patnje za naš vlastiti duhovni rast:
Pozdrav tvoj je patnja svaka,
što duši našoj daje krila,
što snažno put nam utire,
a težnju stalno pokreće.
Patnja se ne može isključiti iz našeg života. Za mnoge ljude ona je najčešći uzrok velikih sumnji i vjerskih kriza. Želimo od p. Kentenicha naučiti, kako se nositi s tim. Naposljetku, on sâm nije bio pošteđen patnje. Usred koncentracijskog logora Dachau za njega vrijedi: „Pozdrav tvoj je patnja svaka“. Patnja je tada u Dachauu svakodnevna glad, hladnoća, situacija nedostojna čovjeka. P. Kentenich tu patnju prihvaća kao pozdrav nebeskog Oca. On nas na taj način želi podsjetiti na s ebe, obratiti nam se. Tko tako shvaća patnju, to ga ne oslobađa boli, ne potiskuje ju. Ali, omogućuje da tako prihvaćena patnja od Boga ima dobre posljedice i sve vodi prema onome što je najbolje za nas, kako kaže Sveto pismo. Tada se događa da ta patnja „duši našoj daje krila“ (redak 3-4). Mnogi ljudi su upravo putem bolesti ili neuspjeha došli do dublje, intenzivnije težnje i duhovnog života. No, patnja sama po sebi nema automatski te pozitivne posljedice. Samo ondje, gdje uistinu biva prihvaćena na obzoru ljubećeg Oca, ona može donositi te lijepe plodove.
On iznova nas na odluku sili,
za Krista da budemo spremni,
sve dok on jedini u nama će živjeti,
u nama djelovati i k tebi težiti.
Cilj tog pozdrava, patnje od Boga, jest ponovna odluka za Krista. Tko ne uzme na sebe patnju i križ, ne može biti njegov učenik (usp. Mt 10, 33; Lk 14, 27). Dakle, riječ je o pitanju odluke. S gledišta vjere cilj patnje je Kristova blizina, život u Kristu koji je u potpunosti njime obilježen. Taj misaoni svijet, taj ideal potječe od svetog Pavla, prema kome se naš otac i utemeljitelj u velikoj mjeri orijentirao. U poslanici Galaćanima sažima to gledište riječima: „Ja sam raspet s Kristom; ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2, 19b.20). Krist treba u potpunosti djelovati u nama i po nama kao njegovom oruđu. ON sam neka nas iznutra pokreće na duhovni život i težnje.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 80-82.)
