U tjednima prije Božića sunce ranije zalazi. Vani je tamno, hladno i neugodno. Možda je i prvi snijeg već pao. Kada snijeg pokrije kuće, ulice i drveće, sve izgleda sasvim drugačije. U gradu se pale ulične svjetiljke. Prozori jedan za drugim posataju obasjani svjetlom. U stanovima je udobno i toplo. I mi također dobivamo čežnju za svjetlom i toplinom, za ljubavlju, sigurnošću i utočištem.
Kada pri vedrom vremenu pogledamo nebo, tada vidimo svijetleće zvijezde. Kažu da su zvijezde, cvijeće i dječje oči ostatci iz raja. Kada u tišini promatramo zvjezdano nebo, tada nam dolazi misao da postoji još jedan drugi svijet osim ovoga u kojem mi živimo. Ima još jedan svijet, mnogo veći i ljepši od onog koji mi poznajemo. Postoji Netko tko drži svijet u svojim rukama, tko upravlja poviješću svijeta i našim malim životima.
Možda je svatko od nas u nekoj tihoj minuti već osjetio tu čežnju, nostalgiju za domom, čežnju koja nas poziva da se uputimo u taj drugi svijet, da krenemo u potragu za Bogom.
Mi kršćani imamo Radosnu vijest: sam Bog već se uputio na taj put. On mi već dolazi u susret. On je već s nama: Isus je već došao u naš svijet. Mi mu samo moramo poći u susret – moramo se pripremiti na susret s njim.
Cijeli put čovječanstva kroz vrijeme je, zapravo, advent. Stari zavjet govori nam o tom putu. Pokazuje nam kako je Božji narod uvijek nanovo išao krivim putem, uvijek iznova gubio svjetlo i vrijeđao Boga. Bog je morao kažnjavati narod. Kažnjavao ga je potopom, bolestima, ratovima, babilonskim sužanjstvom. No uvijek nanovo obnavlja On svoje obećanje, uvijek nanovo sklapa Savez sa svojim narodom.
Sva su se ta obećanja ispunila u Isusu Kristu. U njemu je sam Bog došao u naš svijet. Izabrao i pripremio je mladu djevojku Mariju za majku Spasitelja.
Marija je cijelim srcem željela je da uskoro dođe Otkupitelj koji će izraelski narod ponovo pomiriti s Bogom. Njezina se želja ispunila. Bog je poslao svog glasnika Gabrijela s dobrom viješću: «Ti ćeš biti Majka Božja.» Sada počinje za Mariju pravo došašće. Devet mjeseci nosila je Božjeg Sina pod svojim srcem. To je bilo vrijeme dubokog jedinstva između majke i sina, vrijeme u kojem su majka i sin jedno drugom posebno blizu. Uvijek nanovo divila se Marija čudu koje joj se dogodilo: dijete koje očekuje Sin je Božji. Ona je bila živi Tabernakul.
Tako je vrijeme čekanja njezinog Sina – došašće u Marijinom životu – bilo vrijeme ljubavi i dubokog sjedinjenja sa svojim djetetom.
Sada u došašću Bog bi želio i u nama ponovno probuditi čežnju. On bi želio da ga tražimo i ljubimo. On bi želio da ga kao i ljudi u Starom zavjetu zovemo i molimo da nas otkupi. I naše vrijeme je mračno. Koliko ima ljudi koji o Bogu ništa ne znaju, koji ne pitaju za njega i koji ne drže njegove zapovijedi. I danas ima u svijetu ratova i nesreća.
Tako da i naše vrijeme čeka otkupljenje. Znamo: Isus je rođen prije više od 2000 godina. Za nas je umro i uskrsnuo. Ali milost Otkupljenja može darovati samo onom čovjeku koji za to otvori svoje srce.
Postoji stara izreka koja kaže: “I da je Isus tisuću puta rođen u Betlehemu, a u tebi ne, ti bi bio izgubljen.” Isusu želi u našim srcima biti nanovo rođen. U četiri tjedna došašća želimo na to pripremiti svoje srce. I ako se pitamo: “Kako se možemo pripremiti?”, tada u Mariji nalazimo odgovor. Od nje možemo naučiti pripremiti se za Kristovo rođenje. Zbog toga je došašće uvijek i marijansko vrijeme, vrijeme Majke Božje. Držeći nju za ruku želimo ići ususret božićnom slavlju.
Molimo u ovom došašću uvijek iznova s punim pouzdanjem – osobito i tijekom našeg duhovnog bdjenja u Svetištu: “O dođi, dođi Emanuele!”
U „Misu oruđa“, koju je pater Kentenich napisao u koncentracijskom logoru Dachau, ubrajaju se i stihovi svjedočanstva vjere. Taj tekst nadilazi i apostolsko i Nicejsko-carigradsko vjerovanje u izričaju vjerskih istina. Očito želi biti više i drugačije nego samo pjesnička varijanta Vjerovanja. Uvijek se iznova pokazuje put od vjerskih istina prema životu. No, u praktičnom životu kršćana pojavljuju se i vjerske istine koje nisu formulirane u svjedočanstvu vjere, kao na primjer vjera u Euharistiju, učinkovitost molitve i sakramenata.
Vjerujemo: moć je tvoja
svijet stvorila i u život dovela;
ti ga paziš, njime vladaš
i mudro ga k cilju vodiš.
Poput Vjerovanja u Svetoj misi, ishodišna točka je vjera u Boga Stvoritelja. Božja moć dovela je Stvorenje u život. Danas možemo mjeriti i reproducirati prirodne sile. No, nepojmljivo je koja je moć potrebna kako bi se te sile stvorile, a osobito ni iz čega pozvati sveukupno Stvorenje u život. Ne mogu biti zadovoljan s prelaskom od Velikog praska do Velikog praska. Odakle sve to? Mora postojati Bog, Stvoritelj. Što me ta misao više zaokuplja, to mi veći i neshvatljiviji postaje Bog u svojoj nepojmljivo silnoj veličini i moći.
Pater Kentenich tajni Stvaranja odmah dodaje i tajnu njegovog održavanja i vladanja njime. Na taj način se suprotstavlja stavu fiksiranja vjere samo u divljenju neobjašnjivoj tajni postanka i nastanka. On niječe predodžbu „Boga urara“, koji je doduše načinio „sat“, ali ne može utjecati na njegov rad. Vjera u Stvaranje uključuje vjeru u Božju Providnost. Stvaranje ima cilj, koji mudro vodi k Bogu.
Koji vladaš na nebeskoj visini,
želiš nas blago gledat u nizini,
u nama vidjet Sina svoga,
na vječnom prijestolju koji s tobom vlada.
Druga kitica povezuje Božju veličinu i stvoriteljsku moć s njegovom srdačnom naklonošću u ljubavi prema nama. On želi u nama vidjeti svog Sina. Želi nas gledati s jednakim zadovoljstvom. Želi nam darovati jednaki ugled kao njemu. Mi smo prihvaćeni na sinovljevu mjestu, smijemo reći ‚Abba‘ (Rim 8,15). Pritom je sin uz njega na „vječnom prijestolju“ (redak 4). Taj obrat odnosi se na Vjerovanje, gdje kaže: „Sjedi s desne Ocu“.
Tako smo bijedni, slabi i goli,
po tebi bivamo uzvišeni, veliki;
preobraženog Gospodina udovi,
poglavara što nas uzdiže k tebi.
Sad nam se pogled usmjerava na našu bijedu i slabost. Ona ne smije biti zanemarena i potisnuta. Tko prizna svoju neznatnost i ogoljenost, utoliko će više biti prijemčiv za veličinu koju Bog daruje ljudima – Bog ima visoko mišljenje o čovjeku. Izdigao ga je iznad svih drugih stvorenja i stvorio na svoju sliku. Ta uzvišenost se u Starom Zavjetu izražava pravom, svim drugim stvorenjima dati ime. – A u kontekstu Novog Zavjeta: Bog je čovjeka učinio udovima preobraženog tijela Gospodnjeg (usp. redak 3). To je divna postojanost vjere prvih kršćana, kako ju naviješta Pavao: „No, vi ste tijelo Kristovo, i vi ste njegovi udovi (1 Kor 12.27). To je naša istinska veličina.
Iskoristimo naše vrijeme duhovnog bdjenja u Svetištu za meditaciju toj divnoj istini, dok se iz nje ne razvije plemeniti osjećaj života. Pater Kentenich odgojiteljski je radio u tom smjeru. Htio je odgojiti ljude, koji će takvu teologiju čvrsto ugraditi u osjećaj vlastite vrijednosti (nasuprot svih oblika proleterskog životnog osjećaja našeg modernog masovnog društva)
Molimo da taj plemeniti životni osjećaj dobiju sva djeca Božja koja stupe u naše Schönstattsko svetište.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 70-72.)
18. listopada proslavit ćemo 110. obljetnicu osnutka Schönstatta. Ovaj događaj osnivanja nije nastao kao rezultat izvanrednih događaja. Otac Kentenich je jednostavno dopustio da ga Božja providnost vodi korak po korak. Tako su putovi do osnivanja bili mali i skriveni. Otac Ketenich je bio vrlo pozoran na Božje planove i uvijek je bio spreman proći kroz „vrata“ koja mu je Bog otvarao kroz okolnosti. Čak i kad je imao samo malo “svjetla” za sljedeći mali korak!
Savjetuje također i nama:
„Bog je Bog života. Naš zadatak morat će biti tražiti, pronaći i ljubiti Boga života posvuda. Na taj način pobožnost je stalni kontakt sa živim Bogom.“ (Gott, wo bist du?, str. 46)
“Dobri mi Bog želi nešto reći kroz svaku sekundu i svaki događaj. On također ističe da mi porukom nudi odgovarajuću milost da poruku potvrdim i učinim smislenom.” (ibid. str. 47)
Naše vrijeme duhovnog bdjenja u Svetištu je dobra prilika da postanemo mirni, da svoju pozornost usmjerimo na trojedinoga Boga koji je prisutan u Svetištu našega srca i želi nam govoriti. Bog mi govori kroz moje misli, moje osjećaje, moje ideje. Bog želi razgovarati sa mnom o ovome. Ako svoju nutrinu otvorimo Bogu, tada se može dogoditi pravi susret s Bogom. Tada nam Bog govori. Tada nas ispunjava svojim svjetlom i postajemo duboko sretni.
Osobito u ovoj Godini molitve možemo očekivati mnoge milosti u tom smislu. Pri osnivanju Schönstattskog pokreta, bili su ključni element duboki molitveni duh oca Kentenicha, neprestano slušanje Božjih želja i spreman pristanak na njegovo vodstvo.
Ali još nešto drugo bilo je vrlo važno za osnivača: bio je vrlo ozbiljan u vezi s tim da ne radi ništa bez pristanka dječaka. Zaista ih je smatrao svojim suosnivačima. Tako se oslanja i na nas i govori nam – kao i svojim dječacima – svaki dan: “Neću učiniti ništa, apsolutno ništa, u ovoj vezi (za rast Schönstattskog pokreta u Hrvatskoj) bez vašeg potpunog pristanka.“
Da, naš osnivač treba svakoga od nas. I MTD neće djelovati iz Svetišta bez naše suradnje. Treba naše molitve i žrtve kao doprinose u milsoni kapital: „Ništa bez tebe – ništa bez nas!“
Stoga je ovaj listopad, kao mjesec osnutka Schönstatta, novi poziv za sve nas da ozbiljno shvatimo naše godišnje geslo. Želimo biti uistinu revni
„APOSTOLI KRALJICE BUDUĆNOSTI“
Početkom rujna slavimo rođendan Marije, Majke Božje – za nas slavlje radosti i nade. Ovo dijete je Bog izabrao da donese Spasitelja u naš svijet i time otvori put u novu budućnost.
Marija je bila žena velike čežnje. U srcu je nosila čežnju svoga naroda za Spasiteljem. Njezina je čežnja donijela svjetlo u tamu svijeta.
I naše vrijeme čezne za svjetlom i spasenjem. To nam to postaje jasno kada čujemo vijest ili otvorimo novine, pogledamo u susjedstvo ili vlastitu rodbinu. I naša vlastita srca također žude za oslobođenjem, svjetlom i nadom.
Pouzdajući se u moćni Gospin zagovor kod njezina Sina, ovaj je mjesec u Ivanovcima krunimo za Kraljicu naše budućnosti.
Draga Majko Božja, s tobom, u Svetištu tvome, osjećam se dobrodošlo i sigurno.
Dopusti da se sada smirim s tobom.
Znam da me čekaš.
Uvijek mogu doći,
pogotovo kad imam toliko stvari na umu.
U svom srcu nosim ti svoju čežnju
i čežnju cijelog svijeta
za ozdravljenjem i nadom,
za dobrotom i milosrđem,
za vjernom brigom punom ljubavi,
za sigurnost i zaštitu, za mir i sreću,
za ispunjenje naše najdublje čežnje:
za našim zavičajem u Bogu.
Pogledaj moju nevolju
i nevolju cijelog čovječanstva:
Rat i nasilje, razaranje i svađa,
neukorijenjenost i nestabilnost,
brige i stresovi, sukobi i životne krize,
kidanje veza i odnosa.
Marijo, Majko Isusova i Majko naša,
pobrini se za nas.
Duboko si osjetila
čežnju svoga naroda za Spasiteljem.
Ti također razumiješ sve čežnje današnjih ljudi,
pa tako i moje čežnje.
Priteci nam u pomoć i dovedi nas svome Sinu.
Proslavi se kao Kraljica naše budućnosti!
U ovom mjesecu slavimo velik i divan blagdan Marijinog odlaska na nebo. U „Schönstattskom oficiju“ pater Kentenich s ovim događajem povezuje noćnu molitvu, koju Crkva moli u 21 sat.
24. kolovoza, na dan Hodočasničke Gospe u Maloj Subotici, okrunit ćemo po prvi puta Majku Božju Kraljicom naše budućnosti. Uzdamo se da će nas i sve ljude sigurno povesti u budućnost – u ovom svijetu, i naposlijetku u vječnosti. Možda će vam biti drago promotriti misli p. Kentenicha u ovom kontekstu, te našoj Triput Divnoj Kraljici u Svetištu povjeriti budućnost svijeta i Crkve, ali i našu vlastitu, kao i budućnost Schönstattske obitelji.
Umorno se Sunce tiho na počinak sprema,
a Sion se nama milo smiješi iz daljina.
Čas zalaska sunca za p. Kentenicha je poziv da se usmjerimo prema svom posljednjem cilju. Ne treba nas plašiti, nego sa smješkom stati pred našu dušu (usp. redak 2). Sion nam je poznat kao brdo hrama u Jeruzalemu, kao mjesto Božjeg prebivanja među ljudima. U Ivanovom Otkrivenju predočeno nam je kako se otkupljeni na brdu Sion okupljaju oko Janjeta i uče novu pjesmu (usp. Otkr. 14,1-5). Sion je cilj otkupljenih, gdje se mogu odmoriti od svog truda (usp. Otkr. 14,13).
Smrt tvoja bješe tek odsutnost iz čežnje,
Tijelo ti raspadanja nikad upoznati neće
Preobražena sad kraljuješ u „gradu svetome”,
na Sionu, kojeg Bog je otvorio za te.
P. Kentenich nas u ovoj večernjoj hori uči gledati Mariju u nebeskoj divoti kod svog Sina. U pozadini je vjera u Marijino uznesenje tijelom u nebo, slavno otajstvo 15. kolovoza, koje se u Crkvi već odavno vjerovalo i slavilo, prije nego ju je Papa Pio XII. proglasio dogmom.
Predivno je duhovno tumačenje tog crkvenog vjerovanja, kada naš utemeljitelj smrt Majke Božje shvaća kao „odsutnost iz čežnje“ (redak 1). Sva njezina čežnja pripada onome koga je nosila i rodila, voljela i pratila. U Marijinom umiranju i smrti ta se čežnja ispunila. Ono što je bio njezin poziv, sad je dovršeno. Tijelom i dušom unesena je u bivanje-uz-Isusa. Ona je prva od sviju nas dobila udio u njegovom uskrsnuću i preobraženom bivanju kod Oca.
Marija smije prebivati u „svetome gradu“ (redak 3), kojeg Ivan u Apokalipsi vidi kako od Boga silazi s neba (usp. Otkr 21). Time počinje ispunjenje povijesti i obećano zajedništvo Boga i ljudi kao cilj njegovog saveza (usp. Otkr 21,3ff).
O Mariji se kaže da u tom svetom gradu „kraljuje“ (redak 3). Umjetnost je često prikazivala Mariju kako sjedi uz Isusa na nebeskom prijestolju. Isus nam daje udjela u svojoj slavi i vlasti: „Vi ćete jesti i piti za mojim stolom u mom kraljevstvu, sjediti na prijestoljima i suditi dvanaest plemena Izraelovih“ (Lk 22,30). Sve to se događa na „Sionu, kojeg ti je Bog otvorio“ (redak 4). Novi život u preobraženju i dovršenju jest i ostaje Božji dar, koji ima moć pozvati svijet iz ničega u postojanje i Isusa iz smrti probuditi u život.
Po Svetištu vazda nama kazuješ put neba
k vječnom Schönstattu, gdje slavismo Boga,
na prolaznost života zemaljskog upućuješ
dok nas za vječnost ti ne pripremiš.
Ako u tom večernjem času u duhu prebivamo u Svetištu, ono će nas uvijek iznova upućivati k nebu. Ono nas podsjeća na našu vječnu domovinu, na ‚vječni Schönstatt‘. Trebamo biti povezani s onima koji su prije nas stvarali Schönstattsku obitelj. Božja ljubav ne razara ljudske odnose koji su nas nosili i učinili prijemljivim za Božju ljubav, nego ih usavršava. Smijemo se kretati prema situaciji, „gdje smo nekoć hvalili Boga“ (redak 2). Ako nas ispunjava ta utješna perspektiva kršćanske vjere puna nade, tada možemo bez straha prihvatiti element ljudskog i duhovnog iskustva: konačnost i „prolaznost zemaljskog svijeta“ (redak 3). Želimo dopustiti Majci Božjoj da nam daruje tu mudrost.
Uči me svakog dana tako živjeti,
da mi smrt bude laka, kako dolikuje baštiniku neba,
navečer se tako ispitivati
da mogu nakon smrti ugledati tebe i Boga.
Majka Božja neka nas nauči umijeću života i približi nam ga, da umiranje postane lakše. Temelj izvora te snage jest obećanje naše kršćanske nade. Mi se možemo drugačije suočavati sa smrću nego oni koji nemaju nade (usp. Thess 4,13). Mi smijemo živjeti iz uzdanja, da smo djeca Božja, a time i njegovi nasljednici (usp. Rim 8,17).
Jedan sasvim konkretan naputak za život s tom perspektivom je večernji ispit savjesti, ovdje nazvan biblijskim pojmom „sud“. Bit je u tome, da po Božjim mjerilima i Božjim očima treba procijeniti i promotriti minuli dan. Ako to iskreno učinimo i uvijek se iznova korigiramo i usmjeravamo, tada smo uvijek spremni za Božji sud na kraju našeg života.
Hora završava molbom da nakon smrti tebe i Boga smijem gledati. To je naša kršćanska nada. To je zasigurno najsnažnije iskustvo koje može prožeti čovjeka, vidjeti Boga kakav jest. Tada ćemo smjeti vidjeti i Majku Božju. Kako li će izgledati ona, koja je u tisuću slika uvijek drugačije prikazana? Kakva će to biti radost!
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule Himmelwärts, S. 197-202.)
S njemačkog prevela Katrin Gnjidić
Sam Isus nam je ukazao da svoje zahtjeve možemo s povjerenjem iznijeti našem nebeskom Ocu. (Mt 7, 7-11). Tako smo tijekom našeg duhovnog bdjenja u Svetištu pozvani iznijeti sve svoje brige Majci Božjoj i zamoliti je za zagovor kod njezina božanskog Sina.
Ali moliti ne znači samo tražiti. Moliti također znači hvaliti i zahvaljivati. U svojoj molitvi za „Slavu“ svete mise o. Kentenich nas potiče na divljenje i zahvaljivanje za sve što je Bog učinio u svojoj ljubavi prema nama ljudima. Ovdje slijedi drugi dio razmatranja te molitve:
Ljubav je darovala Sinu,
život po Majci Zaručnici,
ljubavi radi krv proli on
koji naše najveće dobro je.
Ljubav nije samo skrivena tajna trojedinog Boga. Ona je istodobno i objavljena tajna Božja u ljudskom postanku. U Bogu i od Boga sve se događa „iz ljubavi, po ljubavi i za ljubav“ prema „osnovnom svjetskom zakonu ljubavi“, kako to izriče o. Kentenich po uzoru na Franju Saleškog. Ljubav je na početku Isusovog života u krilu Majke Zaručnice (1.-2. redak). I ljubav je najdublja motivacija Sinovljevog otkupiteljskog djela (3.-4. redak). Time je izrečeno: Ljubav, a ne pravednost, temelj je ljudskog postanka. Budući da je tako, Sin Božji „zaslužuje“ našu ljubav; ispravno je da je on naše najveće dobro (4. redak). Nepojmljiva tajna otkupljenja po smrti na križu dijelom će se otkriti samo onome tko sluti što ljubav sve može.
Ljubav nam pred smrt njegovu
Majku Zaručnicu dade u baštinu,
da nas ona, utočište sigurno,
uvis k Bogu povede hitro.
Budući da nas o. Kentenich upućuje da Isusovu smrt na križu promatramo kao tajnu ljubavi, on tu liniju produljuje i želi da jednako tako znakom ljubavi shvatimo i to što nam Isus pod križem daruje svoju Majku, on je upravo predaje poput dragocjenog nasljedstva na samrti. Ključna riječ „nasljedovati“ odgovara uobičajenom tumačenju da Isusove riječi „Evo ti sina! … Evo ti majke!“ (Iv 19, 26 dalje) treba smatrati Isusovom oporukom. Izjavu o Majci Božjoj koja se na to nadovezuje treba razumjeti iz iskustva Crkve s Marijom koje se odražava u primjeru Lauretanskih litanija: „Vrata nebeska“ ili u svjedočanstvu Pape Pia X. o najlakšem, najsigurnijem i najkraćem putu (usp. Pio X., Enciklika „Ad diem illum“, 1904.).
Ona ta je što u snazi Sina svoga
Sotone carstvo i djela njegova
slavno svagda porazi
i svijetu mir donosi.
Ova kitica kratko ocrtava Marijino poslanje u povijesti spasa. Ona, čija je snaga „u Sinu“ (1. redak), a ne u njoj samoj, nadvladava đavlovo carstvo i njegova djela. To je gledište apokaliptičnog prikaza velikog znaka (Obj 12). Ona svijetu donosi mir (4. redak). Na to se odnosi naslov iz Lauretanskih litanija o „kraljici mira“ kao iskustvena vrijednost Crkve. Ovom kiticom postaje jasno da bît dara ljubavi Majci pod križem nije usputna gesta za ljude nježne naravi, nego uloga Majke Božje u povijesti spasa, koja je utemeljena i vrijedi za sve nas.
(izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 50-53.)
s njemačkog prevela: Katrin Gnjidić
U svom predavanju dana 18. listopada 1914. otac Kentenich otkrio je svoju omiljenu ideju svojim mladim slušateljima:
“Kad je Petar bio vidio Božju slavu na Taboru, povikao je ushićen: Ovdje je dobro biti. Načinimo ovdje tri sjenice! Ove mi riječi stalno dolaze na pamet. I već sam se češće pitao: Ne bi li sada bilo moguće da naša kongregacijska kapelica ujedno postane i naš Tabor na kojem bi se objavljivala Marijina slava? Veće apostolsko djelo ne možemo bez sumnje izvršiti niti ostaviti dragocjenije nasljedstvo svojim potomcima, nego da potaknemo svoju Gospodaricu i Zapovjednicu da ovdje na poseban način podigne svoje prijestolje, razdijeli svoje blago i učini čuda milosti. Nagađate na što smjeram: Želio bih rado učiniti ovo mjesto hodočasničkim i milosnim mjestom za našu kuću i za cijelu njemačku provinciju, a možda i dalje od toga. Svi koji ovamo dolaze da se mole, neka iskuse Marijinu slavu i neka priznaju: Ovdje je dobro biti. Želimo ovdje izgraditi kućice, neka ovdje bude naše drago mjestašce!”
I nama, koji smo odlučili redovito (duhovno) posjećivati naše Svetište i ovdje održavati vrijeme duhovnog bdjenja, mala kapelica postala je najdraže mjesto.
Sve svoje brige, velike i male, možemo iznijeti našoj Majci i Kraljici: potrebe svijeta i Crkve, brige naše Schönstattske obitelji i molitvene zahtjeve koje su nam drugi povjerili i svoje vlastite molbe.
S djetinjim povjerenjem molimo:
Draga Majko Božja,
s tobom u tvom Svetištu osjećam se dobrodošlo i sigurno. Daj da se sada smirim s tobom.
Znam da me čekaš. Uvijek mogu doći, pogotovo kad mi je toliko stvari na pameti.
U svom srcu donosim ti svoju čežnju i čežnju cijeloga svijeta za ozdravljenjem i nadom, za dobrotom i milosrđem, za vjernom brigom punom ljubavi, za sigurnost i zaštitu, za mir i sreću, za ispunjenje naše najdublje čežnje: za našim zavičajem u Bogu.
Pogledaj moju nevolju i nevolju cijelog čovječanstva: rat i nasilje, razaranja i nemir, neukorijenjenost i nesigurnost, brige i opterećenja, sukobi i životne krize, kidanje veza i odnosa.
Marijo, Isusova Majko i Majko naša, pobrini se za nas.
Duboko si osjetila čežnju svoga naroda za Spasiteljem. Ti također razumiješ sve čežnje današnjih ljudi, pa tako i moje čežnje. Priteci nam u pomoć i dovedi nas do svoga Sina.
Radosno kličimo: Slava Bogu Ocu
po Kristu, s Marijom budi hvaljen
u Duhu Svetom punom slave
od vijeka, sada i u sve vijeke. Amen
♥ Poslije svog duhovnog bdjenja u Svetištu nastojim dati jednom čovjeku nadu, povjerenje i brigu kroz lijep pozdrav, lijepu riječ, pismo, posjet…
Otac Kentenich bio je uvjeren: osnovni Božji motiv u njegovom djelovanju prema nama ljudima je ljubav. Ne samo da Bog djeluje iz ljubavi, nego on jest ljubav (1. Iv 4, 8). U svojoj pjesmi posvećenoj Slavi u svetoj misi otac Kentenich razrađuje tu misao u kontekstu bića Presvetog Trojstva i njegovog djelovanja prema ljudima. Dobro je te misli tijekom duhovnog bdjenja u Svetištu uvijek iznova razmatrati, kako bi nas sve više prožimalo uvjerenje: Bog je ljubav. Sve što čini, čini iz ljubavi, kroz ljubav i za ljubav. I mene osobno on beskrajno ljubi. Ja sam njegovo omiljeno bavljenje.
Tebi, Bože, ljubav i čast budi,
koji vladaš nad morima svim;
Zemlja i nebo hode onim stazama,
što tvoja im je ruka pokazala.
Odmah u prvoj kitici pojavljuje se ključna riječ, koja se poput crvene niti provlači kroz cijelu Slavu tijekom Mise oruđa: ljubav. Otac Kentenich postavlja ju ispred časti, kao da želi reći: Bogu je naša ljubav važnija od časti. To je ono prvo, što trebamo prinijeti Bogu. Potom se ističe Božja veličina i svemoć. Našem utemeljitelju je očito važno, da budemo uvjereni u Božju veličinu. Onaj kome pripada naša ljubav i štovanje, veliki je Bog Stvoritelj, koji vlada morima i oceanima, po čijem nalogu svoju putanju usmjeravaju zvijezde, zemlja i nebesa (redak 2). Divimo li se dovoljno Božjoj veličini? ‘Dragi Bog’ je veličanstveno velik Bog! Njemu pripada oboje: i ljubav i čast.
Ti, Bože Oče, na poljubac
sebe pružaš za vječnu milinu
iz ljubavi svome Sinu
sav u Duhu svetomu.
Druga kitica pjesničkim izrazima ukazuje na međutrojstvenu životnu Božju tajnu. Tu je ljubav u pokretu: predanje, poljubac i radost. Slika poljupca, koja će možda mnoge iznenaditi, od vremena crkvenih poglavara poznata je u kontekstu učenja o Svetom Trojstvu. Ljubav Oca postaje događajem predanja Sinu u Svetom Duhu. U Bogu je sve ono veličanstveno i najljepše što na zemlji možemo zamisliti: ljubav i osobnost, uzajamno predanje osoba u uzvišenoj ekstazi ljubavi. Boga ne treba zamišljati kao ogromnu moć atomskih sila, nego kao moćnu, životvornu, pokretačku tajnu ljubavi.
Tako si u sebi potpun,
ti ljubav si što ne prestaje.
Ljubav Sina svoga posla
kao zalog za spasenje.
Dok prva dva retka na određeni način gledaju, odnosno upravo zadivljeno promatraju Božju tajnu u svom savršenstvu, u idućim recima slijedi iskorak u objavljenje sinovljevog poslanja. Podloga tome je iskonsko crkveno svjedočanstvo prve Ivanove poslanice: „Bog je ljubav“. To je veličanstvena poruka ljubavi koja nikad ne završava. U našem iskustvu ljudske ljubavi i naklonosti uvijek je prisutan strah, da bi ljubav druge osobe jednog dana mogla prestati. Samo u Bogu postoji ljubav koja nikad ne prestaje, ni smrću, ni grijehom. Inicijativa otkupljenja grešnika potječe iz Božje ljubavi, i to dok smo još bili grešnici (Rim 5, 8).
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 48-50)
„Iz nedjelje u nedjelju nastojali smo pratiti Spasitelja na njegovu križnom putu; čak i više: na naš način da visimo s njim na križu. Zato je primjereno da od sada i mi nastojimo takoreći uskrsnuti sa Spasiteljem od mrtvih i sudjelovati u njegovu preobraženom životu…
(Spasitelj) je uskrsnuo, preobrazio se, sada sjedi preobražen tamo gore na nebu zbog mene… Sve je to pretrpio za mene, iz ljubavi prema meni!
Što je s mojom ljubavlju prema Spasitelju? Kad bi danas došao pred mene i postavio mi isto pitanje koje je jednom pitao Petra: ‘Voliš li me?’ (Iv 21,15-17), što bismo trebali odgovoriti? Odgovor može varirati.
U cjelini, međutim, vjerujem da imamo razloga objasniti: nastojimo na sve načine predati svoje srce Spasitelju, čak i kada današnji život sa svom svojom krasotom neprestano poseže za našim srcima. Trebalo bi biti i njegovo! On bi trebao biti veliki magnet koji dopuštamo da nas uvijek iznova privuče.
I ovdje razumijemo: u onoj mjeri u kojoj doista možemo reći da smo svoje srce ponudili Spasitelju, tada i posebno svojstvo ljubavi postaje djelotvorno.
Prava ljubav znači prijenos života… Nije li se Spasitelj radovao vlastitom uskrsnuću?… Nije li istina,… ako smo doista uspješni i u mjeri u kojoj smo uspjeli… predati svoje srce Spasitelju, sudjelujemo u radosti Uskrsa.
Zato još jednom: ako želimo jedni drugima sreću, radost i kad čestitamo jedni drugima Uskrs, onda to znači da želimo jedni drugima rast u ljubavi prema Spasitelju.”
(J. Kentenich, Aus dem Glauben leben, Band 12)
Jedna od kvalitetnih mogućnosti oblikovanja našeg duhovnog bdjenja u Svetištu, upravo sada u razdoblju Korizme, jest razmatranje dnevnog Evanđelja. Sljedeća molitva oca Kentenicha može našu nutrinu usmjeriti prema tome.
Učini, Oče, čistima duše naše,
daj neka postanu slušatelji Riječi
i drage volje učine sve ono,
što zvon njenih zvona u nama ječi.
Molitva počinje molbom za čistoću naših duša. Bog Otac neka nas učini čistima, kako bismo postali prijemljiviji za njegovu Riječ. Preduvjet je ovdje: postoji unutarnja povezanost između čistoće srca i slušanja Božje riječi.
Onaj tko je navikao živjeti sa svojim grijehom, postaje neosjetljiv na Božju volju. On ju i ne želi znati! Kao da je zauzet i nedostupan. I tu je ta poveznica, o kojoj govori iskustvo Crkve u liturgiji, kada svećenik pri ljubljenju knjige Evanđelja kaže: „Gospodine, po svom Evanđelju poništi grijehe naše“.
Molba potom sa slušanja prelazi na provedbu (redak 3), kako je u mnogim Isusovim riječima već izgovoreno. Tako Isus kaže: „Moja braća su oni, koji slušaju i čine Božju riječ“ (Lk 8, 21). Isto tako, Isusova prispodoba o gradnji kuće ukazuje na povezanost slušanja i činjenja (usp. Mt 7,21-29). Dakle, već pri slušanju Evanđelja riječ je o volji i velikodušnosti, činiti ono, što Bog želi.
Daj da poput Gospe nam Schönstattske,
u koju nebeskoj rosi nalik uviraše,
i mi u našim srcima ju čuvamo
i vječnu svadbu ustrajno čekamo.
Potom nam otac Kentenich ukazuje na Majku Božju kao primjer ispravnog odnosa prema Božjoj vijesti. Pomoću dvije misli opisuje što možemo naučiti od nje. Formulacija: „u koju nebeskoj rosi nalik uviraše“ (redak 2) je zorna slika njezine sposobnosti prihvaćanja, upijanja. Riječ Božja učinila ju je plodnom na suptilan, nebeski način. Druga misao (redak 3) odnosi se na Evanđelje po Luki. Marija je u svom srcu čuvala sve te događaje. I mi bismo poput Marije trebali u srcu čuvati Božju riječ i sve što se događalo.
Kitica završava neočekivanom misli: ustrajnim čekanjem vječne svadbe. To je perspektiva Ivanove Apokalipse. U vječnoj svadbi odano čuvana i njegovana ljubav dolazi do svog cilja.
Tad svijetu ćemo radosno ju predati,
i udivljeno dah će njemu zastati,
Božji mir da trajno on pronađe,
što onomad anđeli navijestiše. Amen.
Molitva završava radosnim uzdanjem. Ako smo uistinu postali slušateljima Evanđelja, tada ćemo ga radosno moći pronijeti svijetom. Svijet će se čuditi, nakon što posustanu i nestanu mnoge nerealne nade i ideologije. Ondje, gdje se svijet otvori ovoj riječi i dopusti joj ulazak, ondje će pronaći mir. Istinski cilj ove poruke je Božji mir, kojeg su navijestili anđeli pri Isusovom rođenju (usp. Lk 2,14).
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 63, 66-68)
Prevela s Njemačkog: Katrin Gnjidić
Kao što arhetip, trojedini Bog, ne može biti usamljen, kako ne poznaje monolog, nego ostaje u vječnom dijalogu i ljubavnom razgovoru… tako je i sa slikom. Somogovor koji je jednostrano usmjeren na sebe dugoročno čini bolesnim; on može biti i ostati zdravo samo ako je uvijek i izvrsno upravljen na božanski Ti i kad je povezan s Bogom u neprestanom dijalogu.
Molitva je jednostavno neizostavan prirodni zakon za religiozne ljude. Prirodni zakon!
To znači: svi ljudi koji imaju ljudsku narav vezani su ovom prirodom da dođu u kontakt s dragim Bogom, odnosno da se mole!
Sveti Toma vrlo jasno kaže: “Molitva je jednostavno djelatnost religije!” Što to znači? Nema vjere bez molitve!
Tko moli, realizirao je u sebi osnovni zakon kršćanskog života, na najboljem je putu, na najsigurnijem je putu.
Jedna od najbitnijih, da, s pravom možemo reći, najbitnijih osnovnih funkcija ljubavi prema Bogu i bližnjemu jest molitva.
Koja je osnovna funkcija udomljenja u Bogu, apsolutno nužna temeljna funkcija koja se ničim ne može zamijeniti? Ovo je duh molitve, ovo je majstorstvo molitve.
Molitva je primarni učinak duše koja ima zavičaj u Bogu.
J. Kentenich, Ti i tvoj Bog, str. 11-13.
Sveta misa je za sve nas jedinstvena škola djetinje ljubavi prema Bogu Ocu. O tome je jednom prilikom o. Kentenich rekao: „Samo priprosto dijete može dugoročno pravilno razumjeti svetu misu.“ U svojim mislima o čitanjima u svetoj misi o. Kentenich pokušava pojasniti da je sve ljubav: djelovanje nebeskog Oca, a jednako tako i patnja Sina Božjega.
Ti, Oče, poslao si Sina svog
kao ljubavi svoje zalog.
Iz ljubavi tijelo je prihvatio,
za nas je na svijet došao.
Ishodišna točka Božjeg objavljenja, kako ju susrećemo u čitanjima, jest Božja ljubav koja se izražava poslanjem njegova Sina. Izvor činjenice da Božja riječ može djelovati među nama jest u Ocu i poslanju njegova Sina kao zaloga njegove ljubavi. Ona je neopozivo zajamčena u njegovu Sinu. U sljedećem tekstu tri puta se izriče ishodišna motivacija njegova Sina riječima: „Iz ljubavi …“ Sin je potpuno prihvatio ljubav time što se utjelovio (usp. Iv 1) i za nas došao na svijet. No, to kretanje ususret nama u svijet nije ograničeno samo na utjelovljenje i Gospodinove zemaljske dane. To pokazuju iduće strofe.
Iz ljubavi on prinosi sama sebe
na oltaru mjesto žrtve paljenice.
Tu želi među nama vladati
i uz nas vazda prebivati.
Ljubav postavlja znakove. Ona utemeljuje sakrament euharistije. On prinosi sebe „kao žrtvu paljenicu na oltaru“ (2. redak). Misaona linija nastavlja se do Gospodinove euharistijske prisutnosti u svetohraništu. „Tu želi među nama vazda vladati“ (3. redak). Oblik nekih svetohraništa vrlo slikovito naglašava tu misao. Utemeljitelju je važno da Isus ne vlada samo na nebesima, nego i „među nama” (3. redak i prebiva „uz nas“ (4. redak). On nas je učio da tu stvarnost shvaćamo vrlo ozbiljno.
Iz ljubavi on po svojoj riječi
i dalje među nama živi
kao izvor vječne Božje istine
pun vrele žari i jasnoće čiste.
Sve dosad rečeno vodi prema izjavi ove strofe. Božji koraci prema nama povezani su uvijek jednakom ljubavlju. Prisutnost utjelovljenja među nama postaje stvarnost u euharistiji i riječi, po kojoj djelotvorno nastavlja živjeti u nama (usp. 2. redak). To je veličanje riječi koje bi bilo realno za očekivati tek u razdoblju nakon Drugog vatikanskog koncila. Ondje se euharistija i riječ na sličan način paraleliziraju u mislima o stolu riječi i tijela Kristova (usp. Dei Verbum 21). I u nama riječ treba postati tijelom. Trebamo ostati u njemu. To se događa po oproštajnim govorima ako Isusove riječi ostaju u nama (usp. Iv 15,7).
Riječ Božja naziva se izvorom vječne božanske istine. Da, u riječi Božjoj, u slušanju čitanja trebamo i smijemo zahvaćati iz istine, iz vječnih istina koje nam daju orijentaciju. Istina koja se ovdje može pronaći na određeni način ima dvije karakteristike ili dva načina djelovanja. Ona je „puna vrele žari“ i puna „jasnoće čiste“ (4. redak). Ponekad nam Božja riječ daje uvide koji u nama mogu upaliti plamen i zagrijati nas za Boga. A ponekad su tu riječi pune trezvenosti i mudrosti. Riječi prosvjetljenja u istinskom smislu riječi koje daruju jasnoću i unutarnju sigurnost. S tog gledišta Božje riječi postavljam si pitanje: Želim li uistinu svaki put u svetoj misi, u čitanjima, dopustiti Božjoj riječi da mi pristupi tako blizu? Vjerujem li da u meni može upaliti plamen ili mi darovati jasnoću?
(izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 61.-63.)
Naš svijet je rastrzan ratovima. Mnogi od vas nedavno su slijedili poziv Svetog Oca na dan posta i molitve za mir u svijetu. Samo molitva i žrtva mogu spasiti svijet! Kao Schönstattska molitvena zajednica, želimo podržati veliku brigu Pape Franja za mir u svijetu, ali i za mir u obiteljima i u srcu svakog pojedinca. Neka tijekom našeg (duhovnog) bdjenja u Svetištu tražimo neprestano od MTD da se dokaže kao Kraljica mira! Ali dajmo joj i mnogo doprinosa u Milosni kapital u ovoj nakani!
Jako je lijepo znati da kao molitvena zajednica formiramo molitveni krug po cijelom svijetu. Prije svega to čine naše sestre klanjateljice koje jamče neprestano euharistijsko klanjanje pred Presvetim. Osim toga, postoje tisuće članova Schönstattske molitvene zajednice u mnogim zemljama diljem svijeta s kojima smo duhovno povezani molitvom u Svetištu.
Naš otac i utemeljitelj potiče nas da s djetinjim povjerenjem iznesemo svoje molbe Nebeskom Ocu:
„Pokrenite Božju svemoć i dobrotu! Po čemu? Jednostavnom molitvom.
Za zajedničku molitvu Bog je obećao posebne milosti. „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18, 20). Kad nešto tražimo u zajednici, Bog ne može odoljeti.
Spasitelj u nama nastavlja molitvu koju je molio ovdje na zemlji i još uvijek moli na nebu. On moli u nama. Koliko je u ovom slučaju blizak, dubok i intiman duhovno biti jedan u drugome, jedan s drugim i jedan za drugoga!
Usta vječne mudrosti izričito govore: „Što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime“ (Iv 16, 23). Moliti u ime Kristovo znači obratiti se Ocu u njegovoj snazi, u povezanosti s njim i u njegovu duhu.
Ako sam u svojim molitvama, mislima i radu tijesno povezan sa Spasiteljem, onda me Otac mora sa zadovoljstvom gledati s visine. Ne zbog mene, nego zbog Spasitelja.
Moliti u ime Isusovo također znači: pozivam se na njega, na njegovu dragocjenu Krv. Otac ne može odoljeti pozivanju na Spasiteljevu Krv i zasluge drage Majke Božje koja je uvijek povezana sa Spasiteljem, ako je to što molim na neki način za moje dobro.“
Još nas samo nekoliko dana dijeli od posvete Križnog puta u Ivanovcima. Za to smo se dobro pripremali razmatranjem pojedinih postaja i udubljivanjem u istinu da su križ i patnja darovi ljubavi Boga Oca.
U svojim razmišljanjima o 9. postaji Križnog puta oruđa otac Kentenich nam pokazuje kako je Bog upravo od onih ljudi, koje je okruživao svojom osobitom ljubavi, doživio gorko razočaranje. I za nas je to analiza savjesti!
I opet su te gorke muke silno pritisle,
da po treći puta na tlo su te srušile.
To su one mnoge duše skrivile
što veliku su tvoju brižnost imale.
Naš otac i utemeljitelj trećem Isusovom padu pod križem pridružuje razmatranje o krivici mlakosti u duhovnom životu. Postoje ljudi koje je Isus okruživao osobitom ljubavlju i pažnjom. Koliko li je vremena, snage i ljubavi „investirao“ u krug svojih prijatelja, a gdje su sad?
Svaki puta kad promatram ovu postaju, pogođen sam ovim mislima. Koliko često zaostajem za onim što mi je Bog dao u ljubavi i brizi.
Umjesto da pobjedne ti pohode omoguće,
duhovima zlim oni daju da ih vode.
Od svijeta potpuno se ne odvojiše,
mrežama paučine njegove se zarobiše.
U Ivanovom Otkrivenju stoji: „Tko pobijedi, može sa mnom sjediti na mom prijestolju, kao što sam i ja pobijedio te sa svojim Ocem sjeo na njegovo prijestolje” (Otk 3, 21). Piše to u poslanici zajednici u Laodiceji koja upravo zbog svoje mlakosti i neodlučnosti biva prekorena (Otk 14-22). Koliko li je nadobudnih početaka u Crkvi zapelo i potonulo u pijesku jer su zavladale mlakost i polovičnost, a odlučujući ljudi su se predali drugim utjecajima, kao na primjer, strasti za priznanjem, zavodljivosti moći, duhu vremena … Ako promotrimo podlogu toga, u konačnici su to zli duhovi kojima su se dali voditi (redak 2). Na početku nije jasna odluka protiv Krista ili vlastitog poziva. Izvana sve ide svojim ustaljenim tokom. Čovjek je poslovno u dobrom svjetlu, na dobrom glasu. A ipak, istodobno je i postojan tu „u svijetu“ s njegovom privlačnom snagom od koje se ne može jednostavno i radikalno potpuno odvojiti. (Redak 3-4). Slika paučine i njenih gotovo nevidljivih niti dobro opisuje situaciju. Postoji opasnost da ne shvatimo ozbiljno ni jednu meku nit tog tkanja. No, mnoge niti zajedno postaju okovima i tamnicom.
Apostoli takve vrste u sva vremena postoje;
bolno oni množe otkupiteljske patnje tvoje:
uzde će tvome djelovanju postavljati
pa ih duh tvoj neće moći prožimati.
Nisu samo ondašnji apostoli niti zajednica Laodiceje podlegla opasnosti nepotpunog odvajanja od svijeta. U sva vremena „apostoli takve vrste“ (redak 1) umnažaju Otkupiteljeve patnje. Tako se događa da Gospodinovo djelovanje ometaju upravo oni koji bi ga trebali unaprjeđivati. To su „uzde“, koje zadržavaju i koče djelo Kristovo (redak 3). Istinski apostoli moraju biti prožeti duhom, moraju proći kroz plamen Duhova.
Tvoj protivnik njima se poigravat’ može.
Samo onih on se boji što cjelini teže,
u kojima bez granica je onaj duh na vlasti
što tvoju Pomoćnicu u borbu će povesti.
Takvi apostoli neće dugo ustrajati u borbi koja uvijek predstoji ondje gdje se radi o izgradnji Kraljevstva Božjeg. S njima će protivnik imati lak posao (usp. redak 1). Oni nisu opremljeni za borbu, kako upozorava Pavao u poslanici Efežanima (Ef 6, 1-20). Sotona „se boji samo onih koji teže cjelovitosti” (redak 2) jer kod njih mora računati na djelovanje božanskih sila. Pomislim na Arškog župnika i iskustva redovničkih otaca. Protivnik se boji samo onih, „u kojima neograničeno vlada duh, koji tvoju Pomoćnicu vodi u borbu“ (redak 3-4). Marija ne želi ništa drugo, osim volje Božje. Ona je do posljednje niti svog života predana Bogu i vezana uz njega. Ona dopušta da ju vodi i njome upravlja duh potpunog predanja. Tko se njoj povjeri u posveti i prepusti se njoj, naučit će „težiti cjelovitosti“, koja ju je u tolikoj mjeri obilježila.
Ti ukloni sve te tajne zadrške
što u skrivenom se kutku srca gnijezde,
njhovom krivicom sav učinak izvanjski
ostade bez Bogom zamišljene plodnosti.
Ovom završnom molitvom naš otac i utemeljitelj želi nas na određeni način uputiti da se molitvom suprotstavimo mlakosti u vlastitom srcu. Ponekad je to strah od gubitka nečega; odnosa prema dragim ljudima, strah od grubih tračeva, od toga da nećemo imati više nimalo vremena za sebe, strah od nerazumijevanja, od toga da više nećemo biti omiljeni …
Isuse, uzmi od mene te strahove, uzmi te skrivene zadrške mog srca. Uzmi od mene sve ono što želi ograničiti i odvojiti se od potpunog predanja. Znam, potpuno predanje je milost. Ta milost nam je ponuđena u Savezu ljubavi koju nam Bog želi darovati. Bože, pomozi mi ustrajati u mojim nastojanjima protiv vlastitih mlakosti koje su krive što mom apostolskom djelovanju nije darovano puno više plodnosti.
Daruj mi po zagovoru svoje Majke milost potpunog predanja kojom nas je naš otac i utemeljitelj uvijek želio povesti. Daj da se uputim u središte svog poziva velikodušno i cijelim srcem.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 248-251)
Samo nas još nekoliko tjedana dijeli od svečane posvete Križnog puta u Ivanovcima. Danas Vas pozivamo na razmatranje misli, koje otac Kentenich povezuje s osmom postajom.
Tih su žena oči tako zamagljene,
do vjere prave ne mogu doprijet’ one
U tebi one vide samo jadni, teturavi lik,
ne Boga što svem stvorenju daje oblik.
Povijest Muke i Križnog puta govori o ženama koje plačući i jadikujući stoje uz put (Lk 23, 27-30). Na to se nadovezuje otac Kentenich u svom razmatranju, no naš pogled usmjerava na njihovu unutarnju sljepoću u kojoj ne prepoznaju Isusa. One ne dopiru do prave vjere. Zasigurno je to u tom trenutku Križnog puta puno teže nego u razdoblju njegovog javnog navještanja. Drugi dio ove kitice ukazuje na ogromnu suprotnost jer su u Isusu vidjele samo čovjeka koji pati, a ne Boga (redak 3-4). Ta je napetost, taj nužan iskorak u vjeru tolik, da veći ne može biti.
Ukazuješ bolno na djecu njihovu,
što uskoro će navještati pravdu;
hrpa ruševina Sveti grad će postati,
narod što te odbaci rasijan će biti.
Isus otklanja pozornost sa svoje vlastite patnje i usmjerava je na bol tih majki i njihove djece (usp. Lk 23, 28). One trebaju plakati radi sebe i svoje djece jer će dani koji dolaze biti teški upravo za majke (usp. Lk 23, 29), trudnice i dojilje (usp. Lk 21, 23). Dani koji dolaze su „dani vraćanja duga” (Lk 21, 22), čime Bog ponovno uspostavlja svoju pravdu. Isus ovim proročanskim riječima ukazuje na događaj koji je mlada Crkva doživjela i iskusila u razaranju grada Jeruzalema oko 70 godina nakon Krista. Otada je sveti narod Starog saveza rasijan po svijetu (usp. Lk 21, 24).
Vidim odsvud milijune što teturaju
jer im oči sljepoćom obolijevaju.
Tom Svjetlu što svijetli u tami,
sebeljublje i Sotona prolaz brani.
Slično kao u sedmoj postaji Križnog puta i ovdje se iznosi proročansko tumačenje u odnosu na naše bolno vrijeme. Naš otac i utemeljitelj usuđuje se govoriti o „milijunima“ (redak 1-2) koji teturaju jer su iz vida izgubili Krista. Oni su slijepi za vjeru, Boga i Božje. Ali, tko je postao slijep za Boga, izgubio je najdublji i posljednji orijentir svog života. Počinje teturati i posrtati poput slijepca. Tu besciljnost i dezorjentiranost društva koje je izgubilo Boga i slijedi samo vrijednosti koje je samo stvorilo, vjerojatno ćemo ubuduće još snažnije doživljavati. Još živimo iz orijentacije i vrijednosti kršćanske prošlosti. No, koliko još? Pritom nam je darovano svjetlo u dolasku Gospodina kako nam navješćuje Ivanov prolog: „I svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ (Iv 1,5). Da, to svjetlo sputava Sotona i priječi ga egoizam (redak 3-4).
Čujem, Suda valjaju se gromovi,
pokosiše one što ne žele vidjeti:
Kaos i razaranje sad vlada u zemlji
što Mesiju tako podlo odbaci.
Otac Kentenich tu promatra aktualna zbivanja Drugog Svjetskog rata. Iza grmljavine topova i eksplozija bombi on konačno čuje i vidi Božji sud protiv sljepoće onih koji ne žele vidjeti, vjerovati. To je ideološka pomutnja pod diktaturom nacionalsocijalizma, moralna pomutnja svake vrste i očito razaranje zemlje u suvremenom ratu još neviđenih dimenzija. Ono što se dogodilo, s gledišta pisca prouzrokovano je odbijanjem Krista, Mesije. Kako su ga proganjali u propagandi Trećeg Reicha, i koliki su mu uistinu okrenuli leđa!
Daj mi tvoju krv k’o žrtvu Ocu dati.
Nek’ se sjeti boli što Majka nam propati,
za žrtvu okajnu neka uzme mene
te stav svoj strog i pravedan okrene.
Slijedi molitva koja s aspekta ozbiljne situacije Suda u potpunosti živi i crpi iz biblijske misli pokore. Onaj tko bi ovu situaciju htio riješiti samo riječima i molitvom, ciljao bi prenisko. Biblijsko i kršćansko iskustvo Boga poznaje nešto veće: pokoru, žrtvu, konačno i krvnu žrtvu na križu samog Sina Božjeg. Naš otac i utemeljitelj nas uči da u svojim molitvama ne izostavimo tu dimenziju. On moli Isusa: „Daj da tvoju krv žrtvom darujem Ocu“ (redak 1). Daj da tako razmišljam o tvojoj žrtvi i vjerno se uzdam da je u tvojoj Krvi, iznad svega grijeha i sljepoće, nastao novi savez. Nakon imenovanja cijene sudbonosne okajnice koju je Gospodin platio za sve nas, slijedi molba sjetiti se Marijine boli i prinijeti samog sebe kao žrtvu okajnicu. U Isusu Kristu, glavi, žrtve udova njegova tijela također će postati plodne kao okajanje za svijet.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 243-245)
Nalazimo se u neposrednim pripremama za posvetu Križnog puta u Ivanovcima i svakog tjedna dublje razmatramo poruku jedne postaje za naš konkretni život. Danas ćemo se baviti mislima koje su patra Kentenicha motivirale pri razmatranju 7. postaje:
Drvo križa nositi, teret silan to je,
stoga tebe iznova na tlo bacilo je;
Jer zli knez i narodi nisu spoznali
da Gospodar svijeta samo ti si jedini.
Težina križa učinila je da Gospodin po drugi puta pada pod križem. Pater Kentenich ukazuje na to, da „knez i narodi ” (redak 3) ne priznaju stvarnog Gospodara svijeta. U svojoj zagriženosti i zlobi ne uviđaju da Isus, izrugivan kao kralj, uistinu jest Kralj kraljeva (Obj 17, 14) i Gospodar svijeta (Obj. 11, 4).
Ludost križa nikako razumjet’ nisu mogli,
stog’ mržnjom su te prkosnom odbacili;
klanjaju se knezu svijeta ovoga,
što zatoči ih vječnim okovima.
Ludost križa je to (1 Kor 1,18) što oni (knez i narodi) jednostavno ne mogu shvatiti. Pavao je u svojim objavama pred Židovima i poganima vjerojatno uvijek to doživljavao, a ipak se vrlo jasno toga držao i svjedočio da Isusa poznaje samo kao Raspetoga (usp. 1 Kor 2, 2). Prkosnom mržnjom odbacili su Krista, kako u procesu pred velikim svećenikom, tako i pred Poncijem Pilatom. Isto to odbacivanje morali su doživjeti Pavao i prvi svjedoci. No, u tom odbacivanju ništa se ne može dobiti, nego samo sve izgubiti. Tko se ne klanja istinskom Gospodaru svijeta i njegovom božanskom veličanstvu, klanja se „knezu ovog svijeta” (usp. Iv 12, 31). Umjesto slobode primaju nove okove i strašno ropstvo. Pavao je vrlo jasno razložio da za čovjeka ne postoji izlaz iz te alternative (usp. Rim 6, 12-23).
U ovo vrijeme duhovi se dijele žestoko,
gospodara svoga opet traže nemirno;
silno visok zid se među njima podiže:
po znaku križa Gospodin se poznaje.
Borba za Krista nije završena. Pater Kentenich upravo u svom vremenu prijeloma i sukoba vidi odlučujuću bitku apokaliptičnih razmjera. U tadašnjem sukobu Trećeg Reicha sukobljavaju se kukasti križ i Kristov križ. Tko budno prati ondašnji i današnji politički reljef i duhovno-povijesni razvoj, lako će zapaziti da su u tijeku moćni pokreti i razvoji situacija koji uviru u konfrontaciji s kršćanstvom. Situacija je doista vrlo uzburkana i mnogi rješenje problema više ne traže u Kristu i kršćanstvu. No, dopustimo da vrijedi kriterij koji je Bog postavio („pregrada“ redak 3): „Po znaku križa poznaje se Gospodin ” (redak 4). Ni u jednom drugom znaku nema spasa.
Vidim kako narodi u ponor srljaju,
što od križa Kristovog odijelit se daju,
a iz dubine uzdiže se tamnice gospodar,
što povijesti svijeta ohol želi biti vladar.
Našem utemeljitelju to je pred očima te i nama želi otvoriti oči. On vidi kako „narodi srljaju u ponor, koji su se odvojili od Kristova križa“ (redak 1-2), gdje ideologije religioznog prohtjeva za apsolutizmom, poput nacionalsocijalizma i ateistički komunizam izričito žele zamijeniti kršćanstvo. To nije igra riječi. Krvava je stvarnost da su Kristov križ htjeli zamijeniti kukastim križem ili srpom i čekićem. Oba puta izobličila su se u diktature koje su ubijale ljude. Oba sustava tako su proizvela elementarne strukture prisile da je očita sličnost s biblijskom predodžbom „gospodara tamnice“, koji se uzdiže iz dubine (usp. Otk 13, 1-9; 20, 7-9). Opet se pokazalo da je naš utemeljitelj svojim duhovnim i proročki usmjerenim aspektom vremena pohađao školu apokalipse Novog Zavjeta, koja ga je inspirira. l
Po nevjeste žarkoj molbi, Gospode,
ne daj Križu svome da potone,
prigrli ga iznova, nek’ s nebesa zablista.
S tobom kroz svijet pronosit’ ga želim,
dok narod naš opet nice padne pred njim.
Suočen sa značajnom težinom odlučujuće povijesne situacije, pater Kentenich u kontekstu sedme postaje Križnog puta oblikuje retke 1-2. Slijedeći dio rečenice: „neka blista (križ) s nebesa“ nadilazi povijesni događaj na križu u kontekstu današnje situacije. Kako će se to dogoditi, nije rečeno. Bit će to Božja moć i milost nebesa, kada u tom sukobu Kristov križ još jednom u svijetu odnese pobjedu. Za to moli naš utemeljitelj. No, do tada za njega i za nas ostaje samo odluka: „S tobom kroz svijet pronosit’ ga želim, dok narod naš opet nice padne pred njim“ (redak 3-4).
Tako nas i posveta Križnog puta Ivanovcima poziva na potpuno predanje volji nebeskog Oca, na vjeru u njegovu ljubav koja se očituje upravo u križu i patnji te na apostolsko djelovanje za dolazak Očevog kraljevstva na našu zemlju.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 241-243
U okviru pripreme posvete Križnog puta u Ivanovcima, promotrimo danas misli oca Kentenicha vezane uz 6. postaju:
Veronika, bez straha i oklijevanja,
kroz redove krvnika se probija,
za njih ne mareć, srca punog samilosti,
tebi pruža rubac, a ti zahvalno ga prihvati.
Vidimo kako rimska vojska odvodi Isusa do stratišta. Ratna služba učinila ih je grubima. No, tada se, iz urlajuće gomile željne senzacije, izdvaja jedna žena. Bez straha i plahosti probija barijeru, redove krvnika, kako bi ponudila Isusu svoj rubac za brisanje lica. Ništa ju pritom ne može omesti. Ona jednostavno slijedi svoje srce. Šimun Cirenac slijedio je vanjski pritisak i naredbu da pomogne Gospodinu. Veroniku istinska ljubav potiče da bude uz njega. Isus prihvaće rubac za lice. Pun je zahvalnosti usred svoje vlastite patnje.
Toj službi ljubavi tako si se obradovao
da svoje lice tada u rubac si utisnuo
i vratio ga kao uzdarje Veroniki
koju najčistija ljubav privukla je k tebi.
Otac Kentenich lako se može uživjeti u to što Gospodinu usred patnje pričinjava najveću sreću i duboku radost. Ta, u zatvoru u Koblenzu i u koncentracijskom logoru doživio je kako su sestre odvažno činile sve da bi mu darovale znakove povezanosti i pomoći. Isus je na predivan način izrazio svoju zahvalnost prema Veroniki: utisnuo je svoj lik u rubac i vratio joj ga kao dar. On joj je mogao pružiti taj dragocjeni, nježni dar jer ju je k njemu privlačila čista ljubav.
Otad mnoge ženske duše plemenite
zaručnikom duše svoje odabraše tebe.
Tebi služe duhom neslomljivim
iz ljubavi žara u udovima tvojim.
Ovdje naš otac i utemeljitelj ukazuje na žene koje su se radi Isusa odlučile na djevičanski život. Ta odluka u njegovim očima ima dvije dimenzije: to je zaručnička ljubav prema Gospodinu („Zaručnik duše“) i služba ljubavi prema Isusovoj braći i sestrama. Da, u službi prema Isusovim udovima pokazuje se i dokazuje ljubav prema njemu. Oboje se događa „iz žara ljubavi“ (redak 4).
Kristovih su nježnih crta lica čistih,
bez prijevare, himbe, bez laži ikakvih
poput svijetlog traga Krista i Marije
prožimaju grješnog stvorenja svjetove.
Tu se radi o zračenju i plodnosti ljubećih djevičanskih nasljednica. Žene koje tako žive, od Gospodina kao uzdarje njegove ljubavi dobivaju milost poprimanja njegovih crta. I to ne samo kao kod Veronike na rupcu, nego i u vlastitom životu. Ono daje sjaj i smiješak na čistom licu što dolazi iz same nutrine. To je drugačiji, božanski smiješak. Takvi ljudi su istinski prosvijetljeni i čisti, bez primisli i pretvaranja. Zajedno usred stvorenja i povijesti pune grijeha čine svijetleći trag koji pokazuje prema Kristu i Mariji. U njima sjaje Krist i Marija.
Hvala ti što ljudi mnogi, Veronike likom
stražare u našem svijetu Schönstattskom.
Daj da nikad ne napuste naše redove,
viteški nek štit naš ‘vijek nad njima bdije.
U ovim stihovima otac Kentenich zahvaljuje na tome, što „osobe Veronikinog lika stražare u našem Schönstattskom svijetu“. Pritom vjerojatno prvenstveno misli na Marijine sestre, Schönstattske žene, sestre u savezu i sve one koji u našoj Schönstattskoj obitelji svjesno djevičanski žive. Da, ne podrazumijeva se samo po sebi da usred našeg vremena tako puno žena slijedi taj poziv djevičanstva u Schönstattu. Uz zahvalu, naš otac i utemeljitelj moli za to da takvih poziva bude i ubuduće. I podsjeća na odgovornost njihove zaštite i zaštite njihovih poziva.
Na taj način 6. postaja Križnog puta uvijek nam iznova može biti poticaj da molimo za duhovna zvanja u našoj HŠO.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 238-241
Ništa, radikalno ništa se ne događa bez toga da je upisano u planu. Majka Božja je od Boga dobila zadatak da nas odgaja kroz sve okolnosti u koje smo bačeni.
Ne smijemo se srušiti! Da, ljudski. Možemo se razboljeti od same patnje, možemo i plakati, ali uvijek znamo: Iza toga je ljubav Očeva! Majka Božja nas odgaja kroz okolnosti. Zbog toga imamo veliki moto: Sve poteškoće našeg života želimo smatrati zadaćom. Naša je zadaća dopustiti odgajati se kako bismo se više odvojili od sebe i potpuno se predali Bogu.
Neka nas je Majka Božja, čija je ženska narav bila potpuno prožeta božanskim, čija se veličina u konačnici sastojala u tome što su sva vlakna njezina bića samo kružila oko božanskog života, učinila svojim slikama! Ovo je prava veličina, ovo je veličina. Sve su druge veličine podređene.
Sve dok čeznutljivo gledamo u ove visine, ne trebamo se bojati šokova života i tame svoje duše. Što se više trudimo ljubiti dragu Majku Božju, to više možemo vjerovati da ona od nas stvara male, a ne velike svece.
Kad bismo vjerovali da ona od nas želi napraviti prave svece, mogla bi to ona. Ona će osigurati da svaki pojedinac pronađe svoj put do stupnja svetosti koji mu je dobrostivi Bog oduvijek namijenio.
Svatko tko poznaje današnji život i sebe, svoje kolebanje, mora se bojati za svoj spas. Duhovni i teološki znanstvenici govore nam da jedna od najsigurnijih oznaka izabranosti, spasenja, primanja milosti ustrajnosti, časti dobrim časom smrti, duboka, žarka, nježna ljubav prema Mariji.
Želimo biti prava, snažna djeca Providnosti, koja sama toliko ne igraju Providnost, koja radije ljube Boga i vrte se oko velikog cilja: Dati! Darovati sada i zauvijek! To je bio visoki ideal drage Majke Božje.
Vjera u Providnost je karizma koju Majka Božja neprestano posreduje svojoj djeci iz svojih (schoenstattskih) svetišta. Moramo samo moliti za tu milost. Dakle, ako želimo imati vjere u Providnost, onda ona kaže: Ruke uvis! Srca otvorena!
Kao što je Gospa smjela čuti o sebi: „Blagoslovljena jer si povjerovala!” (Lk 1,45), tako bi i ona željela imati djecu, oruđa koja mogu reći: Mi smo dionici tvoje sreće jer mi možemo nazvati vlastitim jedno prostodušno, nadnaravno vjerovanje u Providnost. Svi mi trebamo postati djeca Providnosti na jedinstven način. Kako smo tada sretni!
Kad svoje spasenje, svoj odgoj i sve što želimo stavimo u ruke Majke Božje, možemo biti sigurni da će se ona pobrinuti, da će se pobrinuti na divan način.
Majka Božja danas je još voljnija nego prije staviti nam na raspolaganje svu svoju čudotvornu moć kad je molimo s povjerenjem.
Kad se sve čini nemogućim, Majka Božja će se proslaviti. Što smo više bespomoćni, to naše povjerenje mora biti veće.
Naša jednostavna izreka: „Mater perfectam habebit curam!“ – Majka Božja će se pobrinuti za sve! – mora biti čarobni štap koji stalno iznova uzimamo u ruke.
J. Kentenich
Početkom ovog mjeseca ulazimo u Veliki tjedan. U dubokoj povezanosti s Isusom i Marijom želimo prolaziti kroz ove dane. Želimo patiti sa Spasiteljem, kako bismo i uskrsnuli s njim. Pritom nam može pomoći razmatranje žalosne krunice i postaja Križnog puta. Neka danas na nas djeluju misli oca Kentenicha o petoj postaji.
Po Očevoj volji, nemoj se upinjati
tešku gredu križa dalje sam nositi
On ti šalje Cirenca Šimuna
da pruži ti odmora, hrabrosti i mira.
Peta postaja Križnog puta pogled nam usmjerava na Isusov susret sa Šimunom Cirencem. Gledište vjere u Providnost „slučajan“ Šimunov nailazak tumači kao želju nebeskog Oca. Sȃm Isus ne traži olakšanje. Njegov nebeski Otac pruža mu malo olakšanja i ohrabrenja u osobi Šimuna Cirenca, čije se ime do današnjeg dana veže uz pomoć na križnom putu.
Isprva ti Šimun pomaže protiv volje svoje,
no, osjeti ubrzo izvor Božje snage tvoje.
Lik tvoj na njega snažno se utisnu,
potom tebi nalik postade u svemu.
Prisiliše ga da Isusu pomogne nositi križ, kaže Evanđelje (usp. Mk 15,21). Tko još rado pomaže osuđeniku na putu do izvršenja kazne? No, iz te prisilne pomoći za Šimuna proizlazi potpuno novo iskustvo. On uskoro osjeća da iz tog osuđenog čovjeka zrači nešto božansko. U njegovu sjećanju Isus će zauzeti nezaboravno mjesto. Po milosti toga časa Šimun je postao odrazom svog Gospodina.
Tako danas tebi pružaju ramena,
s tobom nose znamen otkupljenja,
oni koje Otac odabra od vijeka
u Svetome Duhu za sol, svjetlo svijeta.
Poziv Šimuna Cirenca nastavlja se u životu svakog pojedinog kršćanina. Jer, samo onaj tko na sebe uzme svoj križ i slijedi Isusa, dostojan je njega (Mt 10;38). Prednost koju mi imamo u odnosu na Šimuna je unutarnja sigurnost iz Uskrsnog vjerovanja, da je križ postao znakom otkupljenja. Iz te uvjerenosti nastaje upravo milost, „smjeti“ Isusu ponuditi svoje rame i s njim danas nositi križ. Tko je od Oca odabran, biti svjetlo i sol zemlje (usp. Mt 5,13f), taj će biti privučen i blizini Isusove patnje i smrti (Mt 5,11f; Lk 11,49; 21,12; Joh 15,20).
Premda zmaj ti brani kalež tvoj ispiti,
u kojem na dnu blistaju biseri nebeski,
Ipak ćeš postupit’ k’o zaručnica tvoja:
u biću, djelu, patnji, bogat pobjedama.
Asocijacijom na Isusove riječi Zebedejevim sinovima misao se razvija dalje: „Možete li piti kalež, koji ću ja piti?“ (Mt 20,22; Mk 10,38). Njihov isuviše brzi pristanak podsjeća na Petra, koji u svojoj pretjeranoj revnosti želi zaštititi Isusa od patnje. Ondje Isus u pozadini ne vidi božje, nego sotonske moći: „Odlazi, Sotono …“ (MK 8,33). „Zmaj“ je taj, koji onomad i danas „brani …, ispiti tvoj kalež“ (redak 1; usp. Obj. 20,2). Slika „nebeskih bisera“ snažan je simbol obećanja nebeske naknade.
Unutarnji cilj nasljedovanja Gospodina sve do križa i patnje jest postizanje sve veće sličnosti s Gospodinom. U dotičnoj je strofi Marija, zaručnica Gospodinova, navedena kao primjer istovjetnosti s Kristom. U cjelokupnom biću i djelovanju, i u svojoj patnji ona je poput Krista i sama „bogata pobjedama“ (redak 4). Ona je s njim patila, stoga će s njim biti i uzvišena (usp. 2 Tim 2,12).
Hvala ti što smijem tebi svakog dana
za križ što život nosi dat’ svoja ramena.
Po tome me prema liku svom učini,
što k’o dijete volju oca uvijek ispuni.
Slijedi molitva zahvale kršćanskom pozivu nasljedovanja Križa. Pomozi mi, Gospodine, naučiti tako moliti. Otkloni od mene strah od tereta i patnje. Daj da vjerujem i nadam se da upravo tako mogu zadobiti život, kada otpustim strah da ću ga izgubiti (usp. Mk 8,35; Lk 9,24). Tada ću moći zahvaliti i na svom križu. Daj da vjerujem da drvo križa nosi život (redak 2). Smisao sve patnje i križa koji me dotiču jest, učiniti me sličnim Kristu (redak 3 i 4). Sličnost s Isusom neka je u tome, da se čvrsto držim Očeve želje i volje.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 234-238)
Već smo usred korizme. Svakodnevnom molitvom Križnog puta želimo se pripremiti za posvetu postaja Križnog puta oko našeg Svetišta u Ivanovcima. Razmatranje oca Kentenicha o četvrtoj postaji može nam u tome pružiti nove poticaje.
Na tvom teškom putu križa ne smije izostat ona,
za spas duša ljudskih pomoćnica trajna.
Da uz tebe bude, Otac ju je postavio
kao nekoć što je Adamu Evu pridružio.
U razmišljanjima oca Kentenicha o susretu Isusa i njegove majke u središtu pozornosti je Marijin poziv. Ona je majka i trajna suputnica Gospodinova u cjelokupnom djelu otkupljenja. Stoga ona ne smije izostati s njegovog Križnog puta. Njezino je mjesto na strani Isusa, novog Adama, kao nekoć Evino mjesto uz prvog Adama.
More boli u oba srca uvis valove diže,
ali ništa odluku promijenit’ ne može:
volju Očevu ustrajno provoditi
i zajedno putem patnje hoditi.
Kad su tako pred nama Isus i Marija u toj, Božjom voljom određenoj konstelaciji, smijemo dopustiti da nas pogodi bol koju taj susret nosi. U teškim trenutcima osobita je i čudesna pomoć znati da je netko uz tebe. Sigurno je za Isusa bio veliki dar upravo tada susresti svoju majku. Ali uz to je prisutan osjećaj izuzetno duboke boli jer vlastita patnja tako duboko pogađa voljenu osobu. Kako je Isusa moralo boljeti što njegova majka gleda koliko on pati. A koliko li je bolno bilo Mariji tako bespomoćno gledati Isusove patnje. Oba iskustva boli usko su povezana.
No, ni sva bol, niti išta drugo ne mogu Isusa i Mariju odvratiti od njihove odluke da ustraju uz Očevu volju. Tako je ovaj susret za Isusa ujedno i bol i dar.
Kadgod će pakla vatre otad vrebati,
Zmije gaziteljicu ti ćeš uvijek trebati;
Zvijer će svoje zmajsko ždrijelo razjapiti,
a ti ćeš ju riječima jedne žene sputavati.
Riječ je o izvanvremenskom poslanju Marije, Mesijine majke, o njezinoj apokaliptičnoj ulozi u borbi protiv zmaja. U toj borbi koja se uvijek iznova rasplamsava, Krist Mariji želi namijeniti ulogu oruđa. Po Mariji, po jednoj ženi, on želi sputati zvijer, zmaja (usp. Otk 12 i 13). Zmaj protiv žene ima samo srdžbu (usp. Otk 12,17). On je ne može nadvladati. Ne može joj naškoditi, toliko je jasno na Božjoj strani i pod njegovom zaštitom, upravo kako to prikazuje poglavlje 12 knjige Otkrivenja.
U jedinstvu s njom želiš duše spašavati,
poput sama sebe uz Očevu ih volju vezati:
Ona jest i bit će nektar, silni magnet
kojem naše srce teško će odoljet.
Svojim izvanvremenskim poslanjem Marija je potpuno vezana uz Isusa i s njim ujedinjena u velikoj Božjoj inicijativi za spas duša. Nasuprot neposluhu Adama i Eve spas i sreća ljudi događa se upravo u poslušnosti Božjoj očinskoj volji. Stoga Isus želi ljude „lancima vezati za Božju volju“ (redak 2), onako kako je samog sebe vezao uz nju, i ni za čim drugim ne čezne (usp. Heb 5, 8-10). Svojim „fiat“ i Marija se zauvijekt prepustila Božjoj volji. Ona i danas djeluje i ima nešto privlačno u sebi čemu naše srce ne odolijeva lako (redak 3 i 4). Iz nje ne zrači ponajprije moranje i imperativ, nego naprotiv, nešto pozivajuće i ohrabrujuće. Veliki je dar što ne izostavlja ni najtanje „niti“ i veze kako bi nas u nježnoj ljubavi „lancima vezao“ za Boga i njegovu očinsku volju (usp. Hoš 11,4). U svjesnoj privrženosti Mariji i mi sami možemo postati sposobni privlačiti druge k Isusu u Bogu na nebesima.
U svojoj si neizrecivo obilnoj dobroti
Schönstattu dao svijeta cvijet plemeniti.
Daj da ga u svetištu srca pohranimo
i hrabro cijelim svijetom pronosimo.
U ovoj kitici do izražaja dolazi radost oca Kentenicha zbog dara, što ga je Bog u Mariji darovao našoj Schönsttattskoj obitelji. I mi uvijek iznova želimo zahvaljivati na tom velikom daru. No, to blago nismo dobili samo za sebe. Mi trebamo biti Marijini apostoli. Stoga uvijek iznova molimo nebeskog Oca: daruj nam hrabrost i spretnost da pravilno navješćujemo poslanje Majke Božje i nosimo ga u svijet!
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 230-234)
Kao HŠO pripremamo se za posvetu postaja Križnog puta uz Svetište u Ivanovcima. Svaka postaja nam govori puno toga. Danas želimo promotriti tekst, koji je otac Kentenich sastavio u Dachau-u uz treću postaju Križnog puta.
Preteško ti grijeha gorko breme
od jarosti posrćeš krvnikove.
Al te uvis diže djelo otkupljenja:
Zmaj još leži pred nebeskim dverima.
Ono što tišti Gospodina nije samo drvena greda, nego gorko breme grijeha. Ono što Gospodina potiče da nastavi svojim križnim putem i iznova ga diže, jest djelo Otkupljenja. Nužnost otkupljenja izražava se u slici, gdje je ulaz k nebu prepriječio zmaj (usp. Otkr. 12).
Djelo koje Otac tvoj ti naloži,
a Mati-nevjesta svojim „Da“ potvrdi,
mirovat’ ne da dok ga ne dovršiš
i Adamovu zadužnicu time poništiš.
Druga kitica karakterizira djelo Otkupljenja sasvim u smislu Ivanovog Evanđelja kao djelo, koje je zadao Otac (usp. Iv 4,34; 17,4). Ono što se tu odvija, istodobno je u cijelosti djelo Sina i djelo njegovog Oca (usp. Iv 14,10ff). Drugi redak aludira na Marijino „Da“ Utjelovljenju, koje uključuje i njezin pristanak cjelokupnom Isusovom djelovanju. Veliki Očev zadatak je razlog zbog kojeg Isus pri padu pod križem ne odustaje. Isus želi dalje ići tim putem, sve dok s križa ne potvrdi: „Dovršeno je“ (Iv 19,30). Tek tada će vrijediti ono, što u u Uskrsnoj noći, u hvalospjevu Uskrsnoj svijeći pjevamo o „sretnoj krivici Adamovoj“.
Krivnja ljudska poziva da tiho se povučeš
od blizine naroda ponekad se makneš:
No, ljubav otkupljenja tebe sili poć’
da s nevjestom opet vratiš se u noć.
Ova kitica nadovezuje se na mnoga mjesta u Evanđelju koja pokazuju kako se u Isusovom djelovanju izmjenjuje blizina mnoštva ljudi i povlačenje u tišinu. Prije svog prvog javnog nastupa on se povlači u pustinju (usp. Mk 1,12f). Kada se okupe velike mase naroda koje ga žele slušati i biti izliječene, on moli svoje učenike da mu pripreme čamac, kako bi se mogli povući na more (usp. Mk 3,7-12). Nakon čuda umnažanja kruha Isus se povlači u samoću na planinu (usp. Iv. 6,1-15). Evanđelja opetovano primjećuju da je Isus te noći molio (usp. Mk 1,35; 6,46; 14,32; Lk 9,18). No, Isusu uvijek iznova prilazi ljudima. Otac Kentenich u tome vidi „ljubav otkupljenja“ (redak 3), koja Isusa na to potiče. Na tom putu u ljudsku noć Marija neće izostati, što će se pokazati u najtamnijim satima pod križem (usp. Iv 19,25).
Nijednu svoju ovčicu ne smiješ izgubiti:
sve ćeš pobjedonosno ti ih kući povesti,
da ti nalik budu usprkos zmije podlosti
jer tako sveti nalog Očev glasi.
Još jednom se opisuje „Djelo Otkupljenja“ u smislu Ivanove teologije. Isus je dobri pastir (usp. Iv 10), koji poznaje svoje ovce i za njih daje svoj život (usp. Iv 10,15). Dobri pastir pobjedonosno će vratiti svoje stado nebeskom domu. Time je tematiziran cilj Otkupljenja: „pobjedonosni povratak svijeta domu, Ocu“, kako to otac Kentenich često formulira. No, milost otkupljenja i Božja volja za otkupljenjem seže još dalje. Mi smo pozvati na ujednačenje s Isusom, našim otkupiteljem. Isus će u skladu s Očevim zadatkom provesti taj cilj unatoč svim suprotnim utjecajima Zlog (redak 3; usp. Post 3,1).
Krivnja ljudska poziva da tiho se povučeš
I ponekad od blizine naroda pobjegneš:
No, ljubav otkupljenja tebe sili poć’
da s nevjestom opet vratiš se u noć.
Isuse, smijem doći k tebi premda znam da sam kriv, premda mi je teško i puno toga me tišti. Tebi smijem otvoreno pokazati sve moje neuspjehe i svaki pad u mojim apostolskim nastojanjima. Isuse, tješi me da ti takve nevolje poznaješ iz vlastitog iskustva. Daj da uz sve svoje vlastite neuspjehe, uz svu manjkavost i svaku „pastirsku nevolju“ tebe gledam i slijedim. Tada me takvo iskustvo neće udaljiti od tebe, naprotiv, dovest će me još bliže tebi. Ti si mi u ovoj tami poput svjetionika spasa, kako ne bih izgubio orijentaciju uslijed doživljene “slabosti prirode“ (redak 4).
Iznad oltara naših Svetišta vidimo kako svijetli Očevo oko. Ono nam kaže: Bog, moj Otac me vidi, on me ljubi i treba me. Bio je uz mene svaki dan protekle godine. Ostavio je u mom životu svoje tragove – u radosnim i teškim događajima.
Zasigurno smo doživjeli puno toga, što nam je još uvijek nerazumljivo, u čemu još ne možemo otkriti Božju ljubav i brigu. Ipak, smijemo vjerovati da nam je Bog blizu u svim situacijama, i da je sve što se događa naposlijetku za naše dobro.
Vrijeme našeg duhovnog bdjenja u Svetištu možemo iskoristiti za to da se osvrnemo na događaje u prošloj godini i pokušamo u njima otkriti Božje djelovanje. Od srca mu zahvaljujemo na njegovom vodstvu, na njegovoj blizini i očinskoj ljubavi
Dobri Oče,
na kraju ove godine zahvaljujem ti
na svemu što mi je uspjelo,
na svemu što me činilo sretnom i radosnom,
i za snagu da izdržim ono što nije uspjelo
i što me učinilo žalosnom.
Puštam ono što je prošlo,
i vraćam ga u tvoje ruke,
kako bi moje prazne ruke mogle primiti sve ono,
što ćeš mi u idućoj godini dati.
S djetinjem povjerenjem dočekajmo također ono što je nebeski Otac pripremio za nas:
Bože, Oče moj!
Sad me pozivaš u novu godinu. Radosno ću je započeti s tobom.
Kao što dijete radosno trči u očeve ruke, tako ću i ja ići ususret tvojoj ljubavi:
bezbrižno, s povjerenjem i bez straha.
Znam, u tebi sam zaštićena.
Za ovu sreću – biti tvoje dijete, zahvaljujem svom svojom snagom.
Ako i ne znam što si pripremio za mene; radost ili patnju – spremno kažem svoj Da,
da, zbog tvoje očinske ljubavi.
Ako tada i dođe teško –
ti ćeš pomoći zbog moje spremnosti da to nosim.
Oče, vjerujem ti, jer znam da me ljubiš.
Rado se stavljam na raspolaganje zahtjevu kojeg si meni osobno dao.
Smijem ti služiti na originalan način na svom mjestu
gdje nikog drugog nisi postavio, jer si ga zamislio samo za mene.
Ovo me saznanje čini radosnim.
Molim te,
ne daj da u svojoj sreći zaboravim
da drugi ljudi trebaju moju pomoć,
i daj da u nevolji nađem ljude,
koji će biti tu za mene i pomoći mi nositi ju.
Daj da budem blagoslov svima koji me susretnu.
U Svetištu nam je blizu također naša nebeska Majka. Ona nam kaže:
Nisi sama. Ja ti pomažem.
Pouzdaj se u mene.
I prije svega: dovedi k meni sve one,
koji su tebi povjereni na brigu,
oni s kojima nije lako, koji te brinu, zbog kojih patiš.
Upiši ih u moje srce i pusti da ti pomognem,
priđi im uz mjeru ljubavi i poštovanja, koja im je potrebna.
U djetinjoj povezanosti s nebeskim Ocem i našom Triput Divnom Majkom, Kraljicom i Pobjednicom Schönstattskom ulazimo, dakle, puni povjerenja i radosti u novu 2023. godinu.
Samo još nekoliko tjedana dijeli nas od Božića. „Jedno srce u Ocu“ očekujemo ponovno čudo Svete noći: utjelovljenje Sina Božjega po Djevici Mariji. Božić nazivamo rado i praznikom Boga Oca, jer u tom događaju ljubav vječnog Oca prema nama ljudima postaje vidljivom: on nam daruje svog vlastitog Sina. Tako vidimo istovremeno iznad jaslica sjajeće Očevo oko. Bespomoćno dijete u jaslicama nam želi reći: u meni ste svi vi postali djeca Božja. Nebeski Otac ljubi svakoga od vas kao svoje najmilije dijete.
Možemo koristiti vrijeme našeg duhovnog bdjenja u Svetištu da dublje uronimo u ovu istinu. Pri tome neka nam pomognu riječi o. Kentenicha:
Ja sam rođen od Boga. Ja sam dijete Božje u najpotpunijem, najistinskijem smislu riječi, kao što naučava Sveto pismo i dogmatika (usp. 1 Iv 3, 1).
Gospodin i apostoli, prvenstveno sveti Pavao i Ivan, s primjetnom toplinom koriste riječ „dijete“ kako bi obilježili odnos u kojem čovjek, kroz Božji savez postaje Božjim partnerom u savezu, pristupa k „Ocu“.
Pritom u njihovom izgovoru te dvije riječi „Otac“ i „dijete“ dobivaju osobit prizvuk kojeg u Starom zavjetu za ondašnje slušatelje i čitatelje nisu imale, niti su ga mogle imati.
Neka sveti Ivan na trenutak stupi pred nas i s velikom nas brižnosti i istodobno velikom radosti upozori: Sad poslušajte, što vam važnoga imam reći! „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo“ (1 Iv 3, 1).
A potom još jednom otvorimo Sveto pismo. Tu nam u svijest dolazi jedna druga riječ: Nakon što nas je Bog prihvatio kao djecu, darovao nam je i Duha svoga Sina u kojem govorimo: „Abba, dragi Oče!“
To bi za sve nas trebala biti točka koja nas ujedinjuje i usrećuje. Uz to što nas je učinio svojom djecom, Bog nam je darovao i djetinji duh i u tom duhu, u Svetom Duhu, govorimo, molimo: „Abba, dragi Oče!“ To je djetinja narav, jednostavna djetinja narav.
Razumijemo svetog Pavla kada nam na ovaj ili onaj način kliče: „Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: “Abba! Oče!“ – i „Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja“ (Rim 8, 15-17).
Smisao postajanja djetetom je utjelovljenje Bogočovjeka. Bogočovjek, jedinorođeno dijete Božje, mora u nama poprimiti oblik kako po naravi, tako i po smislu. Ta, zar sveta misa nije ponovno utjelovljenje Bogočovjeka u nama? Stoga, zar svaka sveta misa za nas ne treba biti veliko sredstvo za razvoj djetinjeg bića u nama?
Ne brinem nepotrebno. Moj životni plan predodređen je iz vječnosti i predviđen od Boga, trebam samo izreći svoje „da“. Bog će u svojoj svemoći već pronaći puteve da me odvede onamo gdje želi da budem. Potrebno mi je samo toliko svjetla odozgo kako bih vidio idući korak. Ta, ja sam zaštićen. Ta, životni plan je gotov i Bog ga već provodi. To znači suvereni mir i zaštićenost… Dopuštam se voditi i ostajem priprosto dijete.
(Izvor: J. Kentenich, Bog moj Otac, str. 19-22, 84.)
Tako i mi upravo za vrijeme došašća i u Božićnom vremenu želimo vidjeti sjajuće Očevo oko – iznad jaslica, ali isto tako i iznad svog vlastitog malog života.
Ono oko želi nas podučiti: „Bog je Otac, Bog je dobar, sve što on čini je dobro.“
On me gleda, on me ljubi, on me treba.
Fotografija: crkva sv. Ante, Ljubuski-Humac
Kako bismo duhovno razradili postaje Križnog puta našeg Svetišta u Ivanovcima, pater Christoph predlaže: „da se bavimo križnim putem Isusa Krista, da zajedno s njime nosimo naše križeve i da još jednom razmotrimo križ i patnju kao dar nebeskog Oca“ (usp. devetnicu Bogu Ocu – dan 3).
I naše duhovno bdjenje u Svetištu možemo iskoristiti za razmatranje Isusovog Križnog puta i u njegovom svjetlu dublje razumjeti i smisao našeg vlastitog životnog križa. Neka vam u tome pomognu misli oca Kentenicha uz drugu postaju Križnog puta:
Krvavo krštenje primit ćeš uskoro,
za čim vazda usrdno si čeznuo;
tako će ti slava patnje pripasti,
za naš spas će Otac je darovati.
Druga postaja želi nam usmjeriti pogled na to da je Isus dragovoljno prihvatio svoj križ. S pogledom na svoju smrt govorio je o krštenju (Mk 10, 38; Lk 12, 50). Bio je spreman na svoj nasilni kraj i nije ga izbjegavao, nego ga od Boga prihvatio. O. Kentenich u Isusu čak vidi „čežnju“ koja je „usrdno“ usmjereno na smrt (redak 2).
Pojam „slava patnje“ (redak 3) ne želi bagatelizirati niti slaviti patnju. On s gledišta sskrsnog svjetla želi svjedočiti događaj slave usred Isusove patnje i smrti kao Očev dar Sinu za naš spas. Slično je Ivanovom pojmu Isusovog „uzdizanja“ na križu (Iv 12, 32). Znači oboje: i strašno pogubljenje i uzdizanje k Ocu. Evanđelist Ivan je onaj koji čas Isusove patnje tumači kao čas slave (usp. Iv 17, 1).
Gledam – prepun čežnje križ si obgrlio,
Božju milost što glasno je navijestio.
To što u svom ludilu đavo je istesao,
k’o oruđe otkupljenja ti si prihvatio.
Križ smije postati predmetom čežnje i zagrljaja jer tako piše u planu, jer naviješta Božju milost (redak 2). To je gledište vjere. „… besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, na ma spašenicima sila je Božja.“ (1 Kor 1, 18), piše Pavao.
Retci 3 i 4 dojmljivo i precizno oblikuju čitav paradoks križa. U događaju Muke, koja započinje Judinom izdajom, susreću se đavolji i Božji planovi. Đavlov plan ne postiže cilj, nego upravo suprotno: križ postaje „oruđem otkupljenja“ (redak 4).
U svako doba pod križem teškim posrćeš,
na putevima mnogim prezren bivaš:
progonstva što trpi Crkva tvoja sada,
to križ je što na tvoja pleća pada.
Križni put našeg Gospodine nije završen. Sva progonstva što ih Crkva doživljava, sve što trpi, naposlijetku pogađa samog Gospodina koji se potpuno solidarizira s njom, čak tvori jedno tijelo s njom. Križni put za našeg oca i utemeljitelja nije daleka realnost. On vodi točno kroz koncentracijski logor Dachau gdje je spjevao i molio ove stihove. I taj će put uvijek postojati u životu kršćana i Crkve.
Otkad si onomad dostojanstveno ga uzeo,
svijetli sjaj i vrijednost veliku je dobio:
U tebi, tko te ljubi, traži – časno i ponosno
uz moćnu ti zaručnicu to drvo robovsko.
U nasljedovanju Raspetoga razvilo se potpuno novo vrednovanje križa, a time i patnje i smrti, jedna vrsta sklonosti križu. Pavao je prvi veliki svjedok tome (usp. 1 Kor 15; Fil 2; Rim 8). Otac Kentenich takvu ljubav prema križu smatra činom Kristovih udova („u tebi“, redak 3). Ljubav prema križu koja ne potječe iz tog korijena, nije izdržljiva i čini čovjeka bolesnim. Pojam „plemenitog ponosa“ (redak 3), u kojem netko na sebe uzima napor i patnju, treba razumjeti u smislu u kojem se Pavao hvali svojom patnjom (usp. 2 Kor 11, 16-12, 13). Tko iz prave ljubavi prema Gospodinu pođe na put ljubavi prema križu, pronaći će u Majci Gospodinovoj, njegovoj jakoj zaručnici, pratiteljicu koja pomaže (usp. redak 4).
Zadnja kitica je molba, da s tog gledišta vjere možemo prihvatiti ono što je teško u vlastitom životu.
Daj da vazda križa trun nosim radosno,
što ga Otac u moj život šalje redovno,
Inskripcija neka bude prava, istinska,
a biće i djelo moje hvali Oca poput djeteta.
Isuse, kad te vidim tako pred sobom kako prihvaćaš križ i kako je on po tebi dobio novu vrijednost, želim pokušati slijediti primjer našeg utemeljitelja kako nas ovdje uči moliti. Daj da u svemu što je teško i bolno prepoznam i nosim „trun križa“ (redak 1). Često je to uistinu samo trun u usporedbi s onim što si ti nosio. Daj da radosno prihvatim i nosim ono što mi Otac šalje. Samo onaj tko se tako cjelovito veže uz Očevu volju i u sebi razvije spremnost na križ i patnju, svojim će bićem i djelovanjem slaviti Oca.
(Izvor: Peter Wolf, Škola molitve ‘Himmelwärts’, str. 223-227)
S Marijom se susrećemo posvuda: tamo gdje gori Vječno svjetlo i u svetištima, posvuda gdje su u igri Božji i ljudski interesi. Sada je od nas ovisno hoćemo li pronaći put do nje, do njezina srca i do njezine ruke.
Kao što posvuda sije isto sunce, ali na određenim i na jedinstveno smještenim mjestima razvija posebnu plodnost i kao što tu i tamo na zemlji postoje posebni ljekoviti izvori, tako također djeluje Majka Božja na posve osobit način u svojim milosnim mjestima, to znači da običava tamo djelovati više i bogatije i plodonosnije nego što to čini na drugim mjestima.
Trebamo se samo prisjetiti kako je izgledalo njezino djelovanje na mjestima koje je ona posjetila za vrijeme svog života, onda ćemo znati što možemo očekivati od nje u pojedinostima na njezinim mjestima milosti. U kući rođake Elizabete ona se pokazala skroz kao Majka milosti. Čim je njezin pozdrav dopro do Elizabetina uha, bio je Ivan posvećen u majčinoj utrobi, a sama Elizabeta je počela prorokovati. U kući mladenaca u Kani gdje se održavala svadba ona je zahvatila čudom u ekonomsku nepriliku i tako se dokazala kao Hraniteljica. U coenaculumu ona je posred apostola izmolila u nadasve bogatoj mjeri Duha Svetoga za mlado kršćanstvo.
Nakon Gospodinove smrti ona se s Ivanom odselila u Efez gdje je pod njezinim utjecajem nastao cvatući kršćanski život, tako svjedoči sveti Augustin. On se pritom poziva na hvalu koju apostol Pavao udjeljuje stanovnicima Efeza. Čitaj – tako on kaže – riječi svetoga Pavla Efežanima koje su preplavljene hvalama, ljubavlju i radošću, riječi upućene mladoj Crkvi u Efezu o njezinom cvatućem stanju, o njihovoj pobožnosti i o revnosti u dobrim djelima: Čitaj ih i prisjetit ćeš se da je tamo boravila Marija.
Sve kuće koje je Marija na poseban način posjetila: Zaharijina kuća i kuća mladenaca, Dvorana posljednje večere i župna kuća u Efezu ukazuju jasnim prstom na nemjerljivo bogatstvo koje je Marija imala spremno u svojim svetištima tijekom kršćanskih stoljeća – prije svega u snažno ugroženim – za svoju djecu. Od tamo ona bez prestanka poziva: „Jer tko nalazi mene, nalazi život i stječe milost od Gospodina. Blago čovjeku koji mene sluša i bdi na mojim vratima svaki dan! (Izr 8,35,34).
Tako se želimo udružiti svi bez iznimke u jedan jedinstveni krug i iz dubine duše odgovoriti zajedno na „Ecce mater tua“ vapijućom prošnjom: „Pokaži da si moja Majka! Pokaži da si Majka naše župe, Majka naše biskupije, Majka našega naroda, Majka čitave Crkve, da, Majka čitavog svijeta!“
J. Kentenich
U duhovnoj razradi postaja Križnog puta našeg Svetišta u Ivanovcima želimo ugraditi poticaje oca Kentenicha. Stoga danas promotrimo kitice koje je u Dachauu spjevao uz 1. postaju Križnog puta. One nas uključuju u Isusovu duboku povezanost sa svojim Ocem, u njegovu djetinju ljubav, koja nije poznavala drugog „jela“, osim vršenja volje Očeve. Isto tako, naglašavaju i borbu sila u pozadini, u kojoj sudjeluje i Isus sa svojim otkupiteljskim djelom, a koju i mi upravo u današnjoj situaciji snažno doživljavamo.
Sotona te po svojim krvničkim slugama
na smrt osudio protivno svim pravima,
tebe, koji sâm si pravednost i istina,
i ljubav i život u sve vijeke vjekova.
Prve dvije kitice su svaku postaju zamislile kao uvod u povijesnu biblijsku situaciju. No, uvodne napomene često idu i dalje te nas potiču na dublje promatranje. Tako se odmah na prvoj postaji jasno ukazuje na pozadinski kontekst Isusove Muke. Nije to bio jednostavno Poncije Pilat i njegovi vojnici, nego je u konačnici Sotona po svojim krvničkim slugama usprkos svekolikoj pravici osudio Isusa na smrt. Apsurdnost te osude osobito se ističe stoga što osuđeni utjelovljuje Božju moć: istinu i pravednost, ljubav i život (usp. Iv 1; Iv 16,6). Od samog početka direktno se sukobljavaju sotonske i Božje moći.
Prihvaćaš tiho slobodom kraljevskom
osudu smrtnu voljom Očevom,
oslobođen posve od samoga sebe,
potpuno slobodan za Očevo sve.
Unatoč svemu Isus prihvaća tu smrtnu osudu – u punoj slobodi i kao Očevu volju. Upravo to je vjernički aspekt pripovijedanja Muke naših evanđelja. Usred ljudske povijesti ostvaruje se Božja volja spasenja. Pater Kentenich je očigledno ganut Isusovom veličinom i unutarnjom slobodom, koja ovdje postaje vidljiva. On vidi Isusa potpuno oslobođenog od samog sebe: slobodnog od svih briga za samog sebe (od sveg egoizma i nagona za samoostvarenjem), od ikakve ljudske proračunatosti. Tako je potpuno slobodan za ono, što je Očevo.
Pilat, veliki svećenici, a i mnoštvo ljudi,
što su tebe, svjetlost svjeta, zbog krivnje napustili,
iznova te na smrt osuđuju
uz mržnju, porugu i viku zaglušnu.
Iduće dvije kitice žele iznova otkriti tadašnji biblijski događaj u sadašnjici. Cilj im je ukazati na to da se ti događaji ponavljaju („često iznova“, redak 3) te su i danas u konačnici usmjereni protiv Krista. Gdje god se iznova u povijesti napušta Krist, svjetlost svijeta, dolazi do osude Krista i kršćana. „Mržnja, poruga i zaglušna vika“ bile su u koncentracijskom logoru, gdje su nastali ovi tekstovi, u neposrednoj blizini i realna sadašnjost.
Gdje god da sam istinu, pravdu, ljubav ja povrijedio,
tvojim se željama kukavno suprotstavio,
od tebe sam tada se odvratio,
i tvoju ljubav zemlji Schönstattskoj uskratio.
I u mom posve osobnom životu odražava se nepravda i kukavištvo prve povijesne postaje Križnog puta. Gdje god da povrijedim, izokrenem ili zaobiđem istinu, pravdu i ljubav, svrstavam se s ondašnjim krivcima na protivničku stranu. Tada se odvraćam od Krista. Takav čin nije neutralan. „Tko nije uz mene, protiv mene je“ (Lk 11, 23). Posljednji redak podsjeća da naša krivnja i grijeh uvijek imaju i socijalnu i crkvenu dimenziju. One se, dakle, odražavaju na neposrednu okolinu i moju duhovnu zajednicu. Gdje činim nepravdu i suprotstavljam se Božjim planovima i željama, uskraćujem Schönstattskoj zemlji Božju ljubav.
Sa zaručnicom svojom, što s tobom dijeli nevolje,
daj da ugasim u sebi sve samovolje.
Svega ću se drage volje odreći,
pa i časti, prava, ako Otac to zaželi.
Potom slijedi osobna molbena molitva koja izriče unutarnju posljedicu događaja. Ideal unutarnje slobode i potpune raspoloživosti Bogu, koji je prisutan u Isusu pred mojom dušom, u meni budi čežnju da postanem sličan Isusu. Stoga ova molba, da s Marijom ugasi svu samovolju (usp. redak 2). S Marijom želim postati slobodan od sveg egoizma, sveg kruženja oko samog sebe. U meni se budi nakana: „Svega ću se drage volje odreći, pa i časti, prava, ako Otac to zaželi“ (redak 3-4). Slobodne volje i radosno odreći ću se svega toga, ako Otac tako želi. Time postajemo slični Isusu, što ga dublje upoznajemo i ljubimo na njegovom Križnom putu.
Daj da po tebi Očevo oruđe budemo,
kraljevstvo mu Schönstattsko tu na zemlji gradimo
u Svetom Duhu s tvojom Majkom-zaručnicom,
tebi povjerenoj zmije gaziteljicom. Amen.
Slijedi završna kitica, koja se na svim postajama ponavlja kao refren. Ona se poput svih kitica obraća Isusu. Po njemu neka se dogodi da postanemo Očeva oruđa. Sâm Isus je pred našom dušom potpuno slobodan za sve što Otac želi. On je oruđe, potpuno je na raspolaganju Ocu. I mi želimo postati „oruđa“ za Božje planove i inicijative u izgradnji Schönstattskog djela za Crkvu. Ta izgradnja neka se dogodi „u Duhu Svetom s tvojom Majkom-zaručnicom“ (redak 3) Ako Schönstatt uistinu treba biti karizmatski pokret u Crkvi, dakle, uistinu „Božje djelo“, to se mora dogoditi „u Duhu Svetom“. Onako visok kako je Schönstatt započeo, treba se i dalje graditi u Savezu ljubavi s Majkom Božjom, s Majkom-zaručnicom Spasiteljevom. Budimo svjesni da smo u potpunosti povezani s njom. Ona nije samo naš uzor. Ona je oruđe uz nas, s nama izgrađuje Schönstatt. Naša saveznica je kao majka i zaručnica neraskidivo povezana s Isusom. Njezin poziv toliko elementarnog pripadanja Isusu usred njegovog otkupiteljskog djelovanja daje nam da očima vjere prepoznamo Mariju kao „gaziteljicu zmije“, koja po svom sinu gazi glavu zmiji (usp. Gen 3, 15).
Neka nam ovi poticaji pomognu da se u sve većoj mjeri oslobađamo samih sebe, te u Savezu ljubavi postajemo korisna oruđa MTD.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 218-223.)
Što je veća potreba koja nas muči i što je odluka odlučujućija za kraljevstvo Božje i spasenje duša, što je Majka kršćanstva zainteresiranija i otvorenija, to ju je lakše pronaći i nagovoriti da pomogne. Stoga kršćanski osjećaj vjere zna da nam je ona posebno blizu u vremenima velike zajedničke nevolje, u kojima je sudbina Crkve – kakvu danas doživljavamo – određena za tisuće godine.
Ako je ona na našoj strani, ako ide s nama, mi ćemo mirno i sigurno nastaviti put usprkos svoj tami. Uvjereno se usuđujemo najveće i najteže – i nećemo se osramotiti. Ako ona ide i stoji s nama, onda je Bog na našoj strani: onda je on s nama. A ako je on za nas, tko može protiv nas?
Osobne i društvene teškoće, obiteljske i narodne nevolje mogu biti velike i bezizlazne: Majka Božja je moćnija od đavla i njegovih pomagača, moćnija je i od svih knezova i vladara ovoga svijeta, moćnija od svih razornih ubojitih oružja današnjice. Zato nam ona može pomoći. Iznimno je dobra pa nam želi pomoći. Ona je mudra, stoga zahtijeva ozbiljnu suradnju pojedinaca, naroda i nacija posvuda.
Možemo biti sigurni da ona dobro razumije patnju svih nositelja križa i zna pružiti izvrsnu utjehu u svim situacijama. – Da, ona nas zna utješiti, čak i kad nas vodi na križ, kojeg ne može mimoići nitko od praha rođen, a još manje ud Kristov, koji mora postati slično Glavi trnjem okrunjenoj i prezrenoj. U „Prijestolju mudrosti“ nalazimo pravu mudrost: mir i sigurnost, utjehu i radost u križu i patnji svake vrste.
Alphonsus Liguori podsjeća na suosjećajni stav Majke Božje prema zaprepaštenosti i neugodnosti mladog para u Kani i njezinom zahtjevu: „Nemaju više vina“ (Iv 2, 3), a zatim nastavlja: „Ovim je dobila od njezinog božanskog Sina da je vodu čudesno pretvorio u vino. Ako je Marijino milosrđe prema unesrećenima bilo tako veliko dok je bila ovdje na zemlji, kaže sveti Bonaventura, koliko će tek veće biti sada kada ona vlada na nebu, bolje poznaje našu bijedu i dublje nas sažaljeva.”
Svatko tko je živio život u i s dragom Majkom Božjom radosno priznaje iz bogatog osobnog iskustva sa župnikom iz Arsa: „Toliko sam već crpio iz ovog srca da bi odavno bilo prazno da nije neiscrpno.“
Ona nas čuva u svom srcu jer je to pravo majčinsko srce, koje neprestano kuca za nas i koje se za nas potrošilo u plemenitom duhu žrtve; tu nas skriva jer zna koliko koštamo svome božanskom Sinu.
J. Kentenich
Kao Hrvatska Schönstattska obitelj želimo zajednički darovati Križni put za naše Svetište u Ivanovcima, te ga materijalno i duhovno razraditi. Postaje će biti postavljene tako da okružuju Svetište u obliku kaleža s hostijom. Vrlo lijep simbol!
Tijekom idućih mjeseci ćemo kao doprinos duhovnoj razradi postaja Križnog puta razmatrati pojedine dijelove Križnog puta oruđa, kojeg je o. Kentenich spjevao u Dachauu. Slijedi uvodna molitva.
Daj, Oče, da uz našu Majku milu
i ja budem pratnja svijeta Otkupitelju,
da mu borbe životne tad ugledam sile,
što su cijelog svijeta povijest odredile.
Uvodna molitva pokazuje nam mjesto, s kojeg trebamo sudjelovati u Križnom putu: uz Majku želimo pratiti Otkupitelja na njegovom putu. O. Kentenich uz to nas poziva, da događaje Križnog puta promatramo kao borbeno polje sila u pozadini, koje se sukobljavaju tijekom sveukupne povijesti svijeta. To je gledište vjere, koje u vrlo izraženom obliku poznajemo iz Ivanovog Otkrivenja i poslanica svetog Pavla.
Pomozi da sa Zaručnicom, znakom velikim,
k’o oruđe mu svoje slabe ruke pružim:
Gospodinu, kog’ ti si iz ljubavi pozvao,
nad Sotonom da bi sudac bio.
Druga kitica oblikuje molbu, da iziđemo iz distance i Otkupitelju svijeta pružimo „slabe ruke“ (redak 2). Prema tome, moliti Križni put znači, uključiti se u taj veliki povijesni događaj. Smijem se odvažiti na to, s Marijom, koja je označena kao „Zaručnica“ i kao „veliki znak“ (redak 1, usp. Otk. 12, 1). Tako po Božjoj pomoći trebam postati „oruđem“ u otkupljenju svijeta.
Izmeđ’ sîla velikih sam dviju,
što u vječnoj borbi se potiru,
za Krista se iznova odlučujem ja
u punoj slobodi – sada i vazda.
Promatranje Križnog puta postavlja me usred vječnog sukoba između božjih i sotonskih sila. Vrlo je jasno da je cilj promatranja produbljena odluka za Krista.
Daj mi s njime radosno križ taj obgrliti,
i putem inskripcije bez straha hoditi,
k’o nevjesta zaručniku da postanem jednaka,
i oruđe plodno njeg’va carstva Schönstattska.
Pobožnost Križnog puta povezana je s ljubavlju prema križu, a time i s „inskripcijom“, kako ju naziva o. Kentenich. Valja naučiti, „radosno“ obuhvatiti križ (redak 1). Pritom je najdublji duhovni cilj, „kao nevjesta zaručniku“ (redak 3) postati jednak Isusu. Nema uzvišenije misli o Križnom putu. Možda u toj formulaciji još jednom postane jasno, koliko je važno da smo na tom putu sasvim blizu Isusovoj majci, zaručnikovoj nevjesti. Tko tako uraste u ljubav prema križu i inskripciji, bit će „kao oruđe plodan za njegovo Schönstattsko carstvo“ (redak 4).
Molim tebe, ženo Triput Divna,
da pogledam duboko u srce Spasitelja,
žarom tvoje ljubavi da uz njega stanem
usred mora mržnje plime. Amen.
Posljednja kitica uvodne molitve obraća se Mariji kao „Triput Divnoj ženi“ (redak 1), kako ju rado oslovljavamo u Schönstattu. A budući da trebam i želim ići Križnim putem u njezinoj neposrednoj blizini, smijem ju moliti: „daj da pogledam duboko u srce Spasitelja“ (Zeile 2). To je njezino gledište i njezina perspektiva interesa. Molba ljubavi ide i dalje u svojoj želji, biti uz Isusa s Marijinom ljubavlju, upravo s njezinim „žarom ljubavi“ (redak 3). Nadam se i čeznem, da dio Marijine ljubavi prijeđe i na mene, tako da zajedno s njom mogu ljubiti Isusa onako kako zaslužuje.
U toj ljubavi važno je odabrati stranu „usred mora mržnje plime“ (redak 4). Neka nas promatranje križnog puta upravo u korizmeno vrijeme učini iznutra sposobnima i spremnima za ponovno odlučujuće odricanje i priznavanje u Uskrsnoj noći.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 215-218.)
1. Reci „da“ sebi!
Tko se raduje samom sebi, raduje se i drugima. Tko sebe vidi velikim, čovjek je mira.
Oče na nebesima, dolazim k tebi.
Ti si me odabrao.
Ti si divan, moj veliki Bože, moj sveti Oče.
Odmaram u tebi, a pred sobom vidim lica ljudi iz moje okoline i s televizije. Pogledaj ih, moj Bože, i daj neka i oni osjete da ih ljubiš. Tako će u njima moći rasti mir. Ojačaj u svim ljudima svjesnost da si ih ti odabrao i da ih ljubiš. Daruj svijetu svoj mir, i za to primi moja današnja nastojanja. Amen.
2. Nekoga pogledati s ljubavlju
Mir je ondje, gdje jedni druge gledamo i jedni drugima se radujemo. To je bilo iskustvo ljudi koji su susreli oca Kentenicha.
Moj veliki Bože, postoje ljudi koji me vole, kojima rado dopuštam da me gledaju. Među njima su i Marija i Isus Krist. Danas ću i ja pokušati ljude gledati s ljubavlju. Pomozi mi u tome. Daj mi milost da vidim ljude u tvom svjetlu. Primi moje nastojanje kao doprinos miru u svijetu. Daj i da različiti narodi svijeta jedni druge vide velikima. Daruj svijetu svoj mir. Amen.
3. Oprostiti
Tko svakog dana doživljava da mu Bog oprašta, taj oprašta i drugima. Tko iskusi Božju velikodušnost, taj je velikodušan prema drugima.
Bože, Oče naš, mnogi su mi ljudi učinili nepravdu. Ta sjećanja dosežu sve do mog djetinjstva. I ja im kažem: ‘U redu je’.
Nije mi lako oprostiti svima, ali molim te, primi to kao moj doprinos miru u svijetu. Daj da u mnogim ljudima raste spremnost na opraštanje. Daruj njihovim srcima mir, tada će se mir proširiti u njihove obitelji, u njihovo poslovno okruženje.
Daruj svijetu svoj mir. Amen.
4. Dati drugome prostora
Tko bi susreo oca Kentenicha, imao je osjećaj da mu je uistinu važan. Slušao je, propitivao, dalje slušao. – Ne dižem zid, nego drugome dajem prostora u sebi.
Dragi Bože, teško je trenirati za mir. Ali je lijepo osjetiti kako moje srce postaje veće.
Kada netko osjeti da u nečijem srcu ima mjesta za njega, tada se i u njemu nešto mijenja. Ne treba se braniti kad razgovara s njim, smije biti onakav kakav jest. Učini da ti stalno postajem sve sličniji. Primi moja nastojanja za mir u svijetu.
Daruj nam svoj mir. Amen.
5. Samokritičnost
Onaj tko samog sebe kritički promatra, tko poznaje svoje slabosti, ima dvije otvorene mogućnosti: može sam sebe mučiti ili se otvoriti Tvome smilovanju.
Ako iskusimo smilovanje nebeskog Oca, lakše i iskrenije možemo priznati svoje pogreške i slabosti, i sami postajemo milosrdniji.
Moj veliki Bože! Moje slabosti mi pokazuju: takav sam! I uvijek kad kažem: takav sam, ti me iznova prihvaćaš i ja vidim novog sebe, u svjetlu tvog smilovanja.
Odmaram u toj misli da ne moram biti savršen. To mojoj duši daje smirenost i mir. Daj svim ljudima to iskustvo, i daruj im svoj mir. Amen.
6. Nositi patnju
Ponekad u našem životu nastupe trenutci, u kojima to što nas boli jednostavno postane previše. Tada, kad više ne ide, kažemo: Oče, smiješ. Iza tih neshvatljivih stvari, iza ljudi koji nam uzrokuju bol, vidimo ruku našeg Boga. Ustrajemo u vjeri da nam je On u patnji osobito blizu.
Moj Bože, ponekad te ne razumijem, ali želim te ljubiti. Daj mi snage da ne posustanem. Pomozi mi da iza tih neshvatljivih stvari koje me bole, vidim i ljubim tebe. Pomozi mi izdržati patnju, daj da moja ljubav raste i sve što je teško uzmi kao doprinos miru.
Daruj svijetu svoj mir. Amen.
7. Zagrliti različitost
Za oca Kentenicha nije postojala ta alternativa – mržnja ili ljubav. Za njega je susret uvijek bio povezan sa spremnošću, nositi teret drugog čovjeka, služiti njegovoj dobrobiti.
Oče na nebesima, dragi Bože! Daj da moja ljubav stalno jača. Ne daj da se više pitam, kako se pritom osjećam. Ljubim – to je dovoljno. Sudjelujem u ljubavi i patnji Gospodinovoj. Darujem se tebi, moj Bože, u Kristu i s njim.
Moja Majka i Kraljica je uz mene i kaže mi: Netko te treba. S Marijom ti želim darovati svoje „da“ onome, što je različito na drugima. Primi to kao moj doprinos miru.
Daruj svijetu svoj mir. Amen.
Sekretariat Pater Josef Kentenich, Vallendar
U Schönstattskom svetištu nam se kao osobita milost hodočašća daruje milost apostolske plodnosti. U Savezu ljubavi smijemo pomagati Majci Božjoj da osvoji mnoge ljude za Boga. Smijemo biti njezina oruđa. Kako bismo dublje urasli u taj svijet, otac Kentenich poklonio nam je tekstove poslanja oruđa. Promotrimo danas misao, koju nam približava uz „oratio“, dnevnu molitvu“:
Oče, mi tvoji smo poslanici,
da u Spasitelja ruci
sad i uvijeke oruđe budemo,
te dušama se posvetimo.
Naš utemeljitelj tu molitvu oblikuje kao molbu za istinsku spremnost biti oruđem za spas duša. To što „jesmo i vječno ćemo ostati oruđem“ (redak 3) svoje teološko mjesto ima u poslanju po Ocu. Mjesto gdje to oruđe pripada jest Spasiteljeva ruka (redak 2). Time postaje jasno da inicijativa u potpunosti potječe od Krista. Nije oruđe ono koje izrađuje umjetničko djelo, nego umjetnik. Kada bi se oruđe hvalilo, bilo bi smiješno. Njegova čast je u njegovoj upotrebi. A oruđe mora dobro ležati u ruci, kako bi majstoru uspjelo njegovo djelo.
Očevo poslanje uključuje da nismo tek pasivno pristali biti oruđem, nego se i aktivno angažiramo, na način da se predajemo Bogu i ljudima (dušama).
Kako Majka-Zaručnica učini,
što Schönstattsko kraljevstvo predvodi,
i mi ćemo sami sebe dati,
tvoju čast i ljubav umnažati.
Za oruđe tako postoji mjerilo, uzor. Dân nam je u Mariji. Naziv „Majka-zaručnica“ želi istaknuti dvostruku Marijinu pripadnost Isusu u njezinoj majčinskoj ulozi i ulozi zaručnice. Marija je Gospodinova majka i suputnica u sveukupnom djelu Otkupljenja. U djelovanju ove žene potpuno usmjerene na Gospodina utemeljeno je sve, što oruđe može i treba biti u kršćanskom smislu.
Kako je ona činila, i mi se trebamo potpuno ugraditi (redak 3). Traži se angažman dušom i tijelom. U središtu nije povremeni apostolski čin, nego potpuno predanje. Pritom je važan prvi cilj našeg djelovanja, umnožavanje Očeve ljubavi i slave (redak 4).
Učini i nas u svim vremenima
za tvoju službu spremnima
da budemo ponizni, čisti i prisni,
nesebični, odani i radosni.
Po Mariji se trebamo ravnati. Ovdje nas otac Kentenich potiče da molimo za tu spremnost. U nastavku sažima šest pridjeva kojima opisuje tu marijansku spremnost na služenje:
Pogled na Očev simbol u našim Svetištima uvijek nas iznova može podsjetiti na istinu: Otac me treba. U Spasiteljevoj ruci i u Savezu ljubavi s Marijom smijem biti njegovo oruđe.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 56-59.
Izumitelj bežične telegrafije običavao je reći: Ne samo kao kršćanin, ne samo kao katolik, nego također i kao učenjak uvjeren sam da je molitva nenadomjestiva snaga. Kao što možemo iz jednog uređaja slati valove po čitavom svijetu, tako smatramo samo po sebi razumljivim da molitva stvara valove, podiže ih sve do srca živoga Boga i pokreće živoga Boga da je prihvati.
Pascal pokušava dati nam u ruke pravo mjerilo vrijednosti za vrednovanje dobara. On objašnjava: »Sva tijela, nebeski svod i njegove zvijezde, Zemlja i njezina kraljevstva ne mogu nadomjestiti najprostiju dušu … I sva tijela, sve duše zajedno i sva njihova djela ne mogu nadomjestiti najmanji pokret Božje ljubavi: To je beskonačno viši poredak.« U taj nadnaravni poredak zahvaća molitva sa suverenom moći. U njoj je jednostavno veliki lijek za sve – svejedno radilo se tu o milosti ili slavi, o kreposti i zasluzi, o obraćenju grešnika ili o rastu u kreposti i svetosti. Tu vrijede prije svega Spasiteljeve riječi: »Ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam « (Iv 16,23).
Molitva je snažnija od moći novca i znanosti, djelotvornija od oružja i stvaralačke snage genija. Jednom rečenicom: Njezina djelotvornost nadilazi moći svih prirodnih faktora, uzmu li se oni pojedinačno ili svi zajedno. Oni mogu uzrokovati samo prirodno djelovanje. Molitva može isto pokrenuti na svoj način. Ona odlučuje o ratu – često više od oružja i genija vođe; ona brine za kišu i sunce i za uspješan rast, za zdravlje i dobrobit ljudi. Ne postoji ništa u prirodnom poretku u čemu ona ne može posredovati. Povrh toga ona zahvaća u natprirodni poredak i dovodi njegova dobra u život čovječanstva i čovjeka.
Korijeni takve moći molitve ne nalaze se u nama samima. Za takvo nešto mi smo po prirodi presiromašni i preslabi. Sveti Pavao nam to posvješćuje objašnjavajući: »To ne znači da bismo sami po sebi bili sposobni nešto pomisliti kao da bi dolazilo od nas. « (2 Kor 3, 5). Bog je onaj koji donosi odluku o svojoj mudrosti i ljubavi, o zasluzi i Kristovom obećanju, o čemu je ovdje riječ.
Jer je današnji svijet isključio iz svog računanja velesilu molitve, on je okrenut na glavu. Samo s povratkom na molitvu može biti spašen.
Životna mudrost skriva se iza ovih riječi: »Molitva drži uzde u svojim rukama« ili drugačije izraženo: »Čovjek koji je povezan s Bogom reprezentira najsnažniju velesilu, najveću stranku.«
Kada sklapamo ruke na molitvu, kada smo se udomaćili u duhu molitve, tada se mi svi na neki način zaručujemo s Božjom snagom, s Božjom moći.
Čim čovjek počne moliti i dok on moli, on biva i jest kao i sama molitva velesila u kraljevstvu Božjem.
Ako mi istinski molimo, onako kako je to Bog zamislio, onda mi sudjelujemo u svemoći vječnog Boga i u zagovornoj svemoći drage Majke Božje.
Molitva otvara put za suvereno provođenje Božjeg plana u svjetskom događanju i u mom vlastitom malenom životu, u mojoj životnoj priči.
Kada je Bog našu životnu sudbinu uklopio u veliko stvaranje svijeta, njegova je mudrost i dobrota predvidjela i uračunala našu molitvu.
J. Kentenich
Vrijeme duhovnog bdjenja u Svetištu pruža nam mogućnost da na miru promatramo simbol Oca kojeg smo rujna 2021. postavili u Svetištu u Ivanovcima. On govori da je Bog naš Otac koji nam je blizu. I više od toga: u Savezu ljubavi s Marijom on nas želi uposliti kao svoja oruđa. Smijemo mu pomoći da oblikuje i formira svoje kraljevstvo na ovoj Zemlji.
Otac Kentenich je u Dachauu napisao zbirku molitvi u kojima tu misao rasvjetljava i objašnjava s različitih stajališta. Tako je spjevao i takozvanu „Misu oruđa“ s tekstovima za pojedine dijelove svete Mise. S početnom kiticom već smo se bavili. Sada slijede još dvije kitice ulazne pjesme:
Veličina je i ljepota tvoja beskrajna,
vladaš zemljom, nebeskim visinama
tvoje riječi one slijepo slijede
i tebi se klanjaju uvijeke.
Sad i nama raspolaži ti,
u prašini pred tobom smo svi.
Nakon što nam je otac Kentenich u prvoj kitici predstavio Boga kao Oca koji nas je odabrao za svoja oruđa, sada naglašava Božju uzvišenost (usp. retke 1-2). Ovdje je dočarana Božja slika iz psalama, no protkana je i mislima o beskrajnoj veličini i ljepoti Božjoj. Dobro je ponekad se diviti Božjoj veličini kao veliki teolozi srednjeg vijeka.
Odabrani Bog je neizmjerno velik. Sve stvoreno slijepo ga slijedi i klanja mu se (redak 3-4). Ta kitica podsjeća na predivan pjev mladića u ognjenoj peći (Dan 3, 57-88), gdje se na hvalu Boga poziva sve što nastanjuje nebo i zemlju. Bog neka stoji preda mnom u svoj svojoj svetosti i moći koju sluša sav svemir. Njemu želim prepustiti svoju slobodu: „Sad i nama raspolaži ti“ (redak 5). Pred njim želim biti malen: „U prašini pred tobom smo svi“ (redak 6). To umanjivanje pred Bogom nije poniženje, nego znak našeg klanjanja punog strahopoštovanja i povjerenja, potpunog predanja beskrajno velikom Bogu koji nas ljubi.
Pošalji nam Spasitelja duha snage,
da iznova Stvaranje pokrene,
kraljevstvo Schönstattsko, zemlju Božju,
nalik vječnom gradu Sionskomu
u kom ljubav pobjedu osvaja,
a istina, pravda vječno u njem vlada. Amen.
Budući da je cjelokupna molitva usmjerena na poslanje, u ovoj kitici ukazuje na događaj Duhova. Molba (redak 1) snažno podsjeća na formulaciju iz Duhovske devetnice: „Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje“. Kada je riječ o „Spasitelja duha snazi“, treba preuzeti tumačenje iz Isusovih oproštajnih govora gdje se Duh smatra darom i obećanjem Gospodinovim (Iv 14, 15-17). Karakterizacija „duh snage“ u suglasju je s pozivom iz Evanđelja po Luki: „Ostanite u gradu dok ne dobijete snagu s nebesa.“ (Lk 24, 53)
Sljedeći retci žele nam predočiti cilj našeg djelovanja, našu viziju budućnosti. Pojam „Schönstattsko kraljevstvo“ utemeljitelj je potpuno svjesno upotrijebio kao viziju suprotnu samovoljno proglašenom njemačkom Reichu. No, te strofe posežu i za silnim mislima svetog Augustina o Božjoj zemlji, kao i prakršćanskom čežnjom za novim Jeruzalemom, koji od Boga silazi s nebesa (usp. Otk. 21). Taj pogled prema obzoru, ta nada potpuno odgovara Isusovom navještenju Kraljevstva Božjeg. Upravo ta čežnja do izražaja dolazi i u Očenašu: „Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji.“
Dva završna retka snažno oblikuju osnovne postavke idealnog kraljevstva koje se ravna prema nebeskom Jeruzalemu. U njemu ljubav mora trijumfirati. Ona mora sve prožimati. Ona mora pobijediti. No, istodobno će uvijek vladati istina i pravda. Postojana ljubav ne može bez pravde i istine. Dakle, ne radi se tu o religioznom oduševljenju. Ova molitva visoko cijeni kršćanina i njegovo poslanje, Schönstättovca i njegovu zadaću. To je molitva koju ne možemo moliti samo tako. Ona od nas zahtijeva promatranje i razmatranje da bismo postali korisno Božje oruđe, a naše zalaganje za njegovo kraljevstvo donijelo bogate plodove.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 41-42; 45-47.
Moram vjerovati da onaj s kim u molitvi razgovaram, kome ususret leti moje srce, s kim razgovara moje srce, postoji. Da, On postoji, moćan svemogući Bog! Želio bih u molitvi povezati svoju nemoć s njegovom svemoći.
Pa kako izgleda taj Bog oko kojeg kružimo u molitvi? Ponajprije osjetit ćemo da je slika Boga koju nosimo u sebi od iznimne važnosti za naš molitveni život.
Da bismo s vremenom usred zapetljanog modernog života postali mali majstori molitve, potrudit ćemo se dopustiti da se Božja slika jasnije razotkrije. Moramo to učiniti jer moliti znači razgovarati sa živim Bogom. Razumljivo je stoga da izuzetno puno toga ovisi o našem osnovnom stavu nasuprot sugovorniku. Ovisi o čemu raspravljamo, kako o tome govorimo i što ćemo našim razgovorom postići.
Primjerice, molitva Očenaš. Ona nas ponajprije podučava postaviti duboki čin strahopoštovanja pred svemoćnim i dobrostivim Bogom. Stoga i oslovljavanje: „ Oče naš koji jesi na nebesima!“ Tu trebamo shvatiti s kim razgovaramo. Trebali bismo se u dubokom strahopoštovanju prignuti pred onim pred kim imamo čast razgovarati i kome možemo reći sve što dušu u nutrini dotiče i pokreće.
Naš osnovni stav u molitvi: S izuzetno dubokom radošću izručujemo se Bogu Ocu. Bog je otac, Bog je dobar; sve je dobro što ON čini.
Kad se dijete povezuje sa svojim ocem, živi srcem k srcu s ocem, nije li to razlog za radost? Ako za mene to nije radost, ako je to teret, tada se moram bojati da još nemam pravo uvjerenje djeteta.
Sugovornik kod molitve, apsolutni je gospodar. On ima vodstvo svjetskih događanja u ruci, od vječnosti je načinio plan svijeta, također i plan za naš mali život. Što to znači? Ako o tome razmišljamo tijekom naše molitve, tada znamo naša molitva ima konačan smisao izboriti se svim sredstvima u božji plan, ne mirovati, dok punim srcem ne kažemo DA svemu što njegovo Veličanstvo- ON Gospodin, Dominus, Kyrios – raspolaže o nama.
Bog je neograničeni gospodar! Bog je primalac naše molitve. On je neograničeni gospodar! Moram se dakle kroz molitvu izboriti u njegov plan svijeta, s njime se suglasiti i tada, tada smijem biti siguran, svoje sam učinio. Bog će me privinuti na svoje srce, a jednom ću čitavu vječnost smjeti živjeti kod njega, biti vječno blažen.
Što je Bog želio od vječnosti, to tihi molitelj prihvaća i potvrđuje sada u ovo vrijeme. Ljudska se volja prestaje suprotstavljati Božjem svjetskom i državnom poretku, prestaje biti ravnodušna i nezainteresirana spram njega. Njegova molitva kazuje Fiat i za detalje pa do razgranatosti, izručuje se bezuvjetno svetoj i mudroj volji Božjoj, da bi s Njim išla ruku pod ruku, bila istovjetna s njim, prema njegovim zakonima oblikovala vlastiti život i dala ga oblikovati.
J. Kentenich
Pogled na simbol Oca u našim Svetištima podsjeća nas: Otac na nebesima me vidi, on me ljubi i treba me.
Ta misao, da nas Bog hoće i treba kao svoje oruđe, za oca Kentenicha bila je temeljna. Bog čeka našu suradnju, kako bi na ovoj Zemlji uspostavio svoje kraljevstvo i s Marijom, po Kristu u Duhu Svetom poveo mnoge ljude u svoje očinsko srce.
Biti oruđem nebeskog Oca i Majke Božje za oca Kentenicha je drugi izraz za bivanje djetetom pred Bogom: ako uistinu ljubim Oca i želim mu pokazati svoju djetinju ljubav, tada ću rado dopustiti da me upotrijebi, kako bi i mnogi drugi ljudi pronašli put u njegovo očinsko srce.
Pobožnost oruđa je, dakle, značajan dio naše schönstattske duhovnosti. Kako bi ju osvijetlio i produbio, otac Kentenich je u Dachauu napisao nekoliko molitvi: Križni put oruđa, Krunicu oruđa, pa i Misu oruđa. Narednih mjeseci bavit ćemo se različitim kiticama te Mise oruđa, kako bismo naučili slaviti svetu Misu s tim stavom.
„Ti si, Oče, odabrao nas
u Kristu za svijeta spas
kao sjeme, kvasac, svjetlo,
ko oruđe za kraljevstvo njegovo,
da uz zaručnicu svoju, veliko znamenje,
đavlov žalac progone.“
Molitvu na početku svete Mise otac Kentenich odmah započinje osnovnim biblijskim motivom odabranja. Od samog početka Bog Otac preuzima inicijativu. On nas je odabrao. Bog, koga Crkva časti u svojoj službi Božjoj, jest onaj koji zove, koji navješćuje, koji ljubi i odabire. Mi ga ne trebamo prvo zainteresirati za sebe. Važan je dodatak, da smo „u Kristu za spas svijeta“ odabrani (redak 2). Kao odabrani i kršteni smijemo biti „u Kristu“ (npr. Rim 6, 3.11.23), mi smo udovi njegovog Tijela za spas svijeta.
Na koji način u Kristu trebamo postati spas svijeta, o. Kentenich opisuje u tri slike iz Isusovih prispodobi:
Te tri slikovite prispodobe ukazuju na ono „kako“, na način našeg djelovanja. Mi smo pozvani biti sjeme, svjetlo i kvasac – ali ne vlastitom snagom, nego kao oruđa Božja, kako bi se njegovo kraljevstvo u ovom svijetu moglo materijalizirati.
No, kako bi se kraljevstvo Božje moglo proširiti u našem svijetu, moć Zloga, đavla, mora se potisnuti. U smislu 12. poglavlja Otkrivenja svetog Ivana imamo zadatak (redak 5 i 6), „uz svoju (Isusovu) zaručnicu, veliko znamenje, đavlov žalac progone“. Ondje, gdje se Kraljevstvo Božje želi probiti, Majka Božja ima značajnu ulogu, upravo u potiskivanju moći Zloga. U Savezu ljubavi možemo biti njezine male pomoćnice i njezini mali pomoćnici.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 39-41.
U tjednima prije Božića sunce već ranije zalazi. Vani je tamno, hladno i neugodno. U gradu se pale ulične svjetiljke. Prozori jedan za drugim postaju obasjani svjetlom. U stanovima je udobno i toplo. I mi također dobivamo čežnju za svjetlom i toplinom, za ljubavlju, sigurnošću i utočištem.
Kada pri vedrom vremenu pogledamo na nebo, tada vidimo tamo svijetleće zvijezde. Kažu da su zvijezde, cvijeće i dječje oči ostaci iz raja. Kada u tišini promatramo zvjezdano nebo, tada nam dolazi misao da postoji još jedan drugi svijet osim ovoga u kojem mi živimo. Ima još jedan svijet, mnogo veći i ljepši od onog koji mi poznamo. Postoji netko tko drži svijet u svojim rukama, tko upravlja poviješću svijeta i našim malim životima.
Možda je svaki o od nas u nekoj tihoj minuti već osjećao tu čežnju, nostalgiju za domom, koja nas poziva da se uputimo u taj drugi svijet, da krenemo u potragu za Bogom.
Mi kršćani imamo Radosnu vijest: sam Bog već se uputio na taj put. Isus je došao u naš svijet. Mi mu samo moramo poći u susret.
Za to su predviđena četiri tjedna prije Božića — dani došašća. Provodimo njih zajedno s Marijom, jer ona je bila od Boga izabrana da rodi Spasitelja. Devet mjeseci nosila je Božjeg Sina pod svojim srcem. To je bilo vrijeme dubokog jedinstva između majke i sina. Uvijek nanovo divila se Marija čudu koje joj se dogodilo: dijete koje očekuje Sin je Božji. Ona je bila živo Svetohranište.
Tako želimo proći ovaj advent s Marijom i pripremiti se u Savezu ljubavi s njom za ponovno rođenje Spasitelja u našim srcima.
Pri tome nam mogu pomoći simbolika adventskog vjenčića. Kao što svjetlo na adventskom vjenčiću postaje svake nedjelje veće, tako treba biti i u našim srcima. Tako želimo ići kao i Marija kroz vrijeme došašća s velikom čežnjom, ljubavlju i radošću.
Prva svijeća na vjenčiću može za nas biti simbol čežnje. A čežnja može rasti samo u tišini. Tako da bismo u prvom tjednu došašća mogli pokušat često ostati u tišini. Možemo koristiti naše vrijeme duhovnog bdjenja u Svetištu da bismo pripadali samo Bogu, da mu poklonimo svoje srce, da osluškujemo kao i Marija što bi nam želio reći. S Marijom bismo mogli uvijek nanovo moliti: „O dođi, dođi Emanuele!“
Druga svijeća mogla bi biti simbol naše ljubavi. Svi nanovo molimo Mariju: nauči nas ljubiti Isusa tako kao što si ga ti ljubila!
Ako želimo saznati kako je velika naša ljubav prema Bogu, onda se moramo pitati: kako izgleda moja ljubav prema mojim bližnjima? Mislim li dobro o njima? Jesam li spremna na pomoć? Mogu li zapostaviti svoje vlastite želje zbog dobrobiti drugih?
Dobar primjer daje nam Marija. Kada je saznala od anđela da Elizabeta očekuje dijete, odmah je krenula k njoj. Morala je ići preko brda. Nesebično je pomagala svojoj rođakinji riječju i djelom do rođenja malog Ivana. Kada je molimo za to, ona nam rado pokazuje gdje drugi trebaju našu pomoć. A sa svakim dobrim djelom u našem srcu postaje svjetlije i toplije.
Treća svijeća poziva nas na žrtvu i odricanje
Marijino došašće bilo je puno patnje: prvo Josipovo nerazumijevanje, onda careva naredba da se svi upišu u svom rodnom gradu. Naravno da je Marija u Nazaretu sve pripremila za rođenje malog Isusa. I sada je morala sve to napustiti i krenuti u Betlehem, u nesigurno. Tamo malom Isusu nije mogla ništa drugo ponuditi doli gorko siromaštvo. Rođen je u staji i morao je ležati u jaslicama od slame. To je za Mariju bila velika patnja. Ali iz ljubavi je govorila svoje „da“ Božjoj volji. Tako i mi možemo sve što nas pritišće staviti malom Isusu u jasle, možemo čak i prikazati posebne žrtvice da bismo djetetu Isusu pokazali našu ljubav. Stara je mudrost: ljubav živi od žrtve. Tko se iz ljubavi prema drugome odriče nečega, osjeća da tog drugog tada još više voli. Tako je i s našom ljubavlju prema Bogu. Svaka žrtva koju darujemo Bogu čini većom svjetlost u našem srcu.
Četvrta svijeća može biti simbolom radosti.
Marija je mogla od sveg srca pjevati: „Veliča duša moja Gospodina!“ Ako ćemo u adventu zaista dobro pripremiti naša srca molitvom, djelima ljubavi, žrtvom i odricanjem, bit će nam darovana duboka radost. Možda pokušamo, prije svega u zadnjem tjednu došašća sasvim svjesno širiti radost oko sebe. Ta radost dolazi iz znanja da nas Bog ljubi. On je nas otkupio. On je uz nas i na kraju života darovat će nam vječnu sreću. To je radost koju nam nitko neće moći oduzeti. I kroz tu radost postajemo u našem vremenu, u kojem se ljudi često više ničem ne vesele, pravim apostolima.
Ako ta četiri svjetla osvjetljavaju naša srca: svjetlo čežnje, ljubavi, žrtve i radosti, tada će mali Isus za Božić rado doći u naša srca jer su svijetla i topla.
Očev simbol, kojeg smo u rujnu postavili u Ivanovačkom svetištu, podsjeća nas da imamo Oca na nebesima, koji nas s ljubavlju gleda, te vodi i usmjerava naš život. Želimo puni povjerenja uzvratiti njegov pogled i uvježbati djetinji razgovor s njim. Molitva koju nas je naučio moliti sâm Isus je poput škole u kojoj učimo pravilno moliti. Danas ćemo promotriti i posljednje tri kitice, koje nam je otac Kentenich u Dachau-u darovao kao objašnjenje Očenaša:
„I otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim”
Poništi svu našu krivnju,
kako i mi u strpljenju
dobrostivo nosimo i praštamo,
poniženja što od ljudi trpimo.
Nakon molbe za kruh u Isusovoj uputi za molitvu slijedi molba za oproštenje. Je li ju smatrao jednako životno važnom? Gdje postoji stvarna krivnja, bez oproštenja se više ne može živjeti, biti sretan u svom životu. Ondje, gdje mi netko ne oprosti, zagorča mi život. Naš utemeljitelj preuzima Isusovu molbu. Realno polazi od toga da postoji krivnja, da postoji naša krivnja koju treba poništiti. Poništenje znači potpuno brisanje i ukidanje.
Spremnost na opraštanje koje Isus od nas traži otac Kentenich prevodi kao strpljenje, kojim mi „dobrostivo nosimo i praštamo“ (redak 3). Mi s drugima trebamo postupati kao Bog s nama, koji nas dobrostivo nosi, podnosi nas i oprašta nam. Spremnost na opraštanje očito mora biti vrlo velika. Treba ju i živjeti u paklu Dachau-a, kad „poniženja od ljudi trpimo“ (redak 4), jer ne poštuju naše dostojanstvo.
„I ne uvedi nas u napast“
Daj nama u kušnji snage,
da nam duša ne sustane;
štiti nas od prilika,
gdje grijeh nas snažno doziva.
Isus nas uči moliti, da nas Bog ne dovede u kušnju. Tu se ne misli prvenstveno na pojedinačnu kušnju neumjerenosti u jelu ili laganja. To je velika kušnja, koja čovjeka može slomiti u konačnom obračunu za Boga i Krista. Naš utemeljitelj želi da ozbiljno shvatimo kušnju i računamo na nju. U situaciji kušnje molit ćemo: „Daj nama u kušnji snage“ (redak 1). Trebamo snagu, kako iznutra ne bismo klonuli i posustali. Nastavak molitve svjestan je vlastitih granica i poznaje „prilike, koje snažno pozivaju na grijeh“ (redak 3 i 4). Mi nismo junaci koji se mogu upustiti u svaku bitku. Mudro je moliti Boga onako, kako to čini i predlaže naš utemeljitelj. Tako moliti znači i odgajati u sebi želju i volju za izbjegavanjem prilike za grijeh.
„Nego oslobodi nas od zla“
Djetinjega bića mi smo,
kao i ti grijeh mrzimo;
ipak, slabi smo i bijedni,
srama grijeha ti nas oslobodi.
Otac Kentenich posljednju molbu Očenaša uzima kao povod, da izmoli oslobođenje od zla grijeha. Potpuno u skladu s duhom Očenaša gradi na našem djetinjem svjetonazoru. Iz toga proizlazi temeljni stav protiv grijeha i svega zlog. Trebamo „mrziti zlo i voljeti dobro“, kaže npr. Psalam 94,10 ili poslanica Rimljanima 12,9. No, unatoč unutarnjoj odbojnosti prema grijehu, uvijek smo iznova „bijedni i slabi (redak 3). Unatoč našoj namjeri odbijanja grijeh ima nevjerojatnu moć privlačnosti, što je Pavao jednom ovako izrazio: „Činim zlo, koje mrzim“ (Rim 7,15). Ne možemo se sami toga osloboditi. To je pobjeda milosti, proboj prema djetinjem stavu, kad budemo oslobođeni od grijeha.
„Amen“
Amen! Da, neka bude tako!”
Kao djeca tebi se posvetimo.
Pogledom očinskim, dobrostivim,
vazda o sreći djetinjoj nam brini. Amen.
Amen je oblikovan kao završni akord, u kojem završava Očenaš. Prvi redak je ponavljanje pojma ‘Amen’ u njegovom liturgijskom značenju suglasnosti i potvrde. Drugi redak je poziv da cijeli Očenaš shvatimo kao ‘posvetu Bogu Ocu, u kojoj potpuno priznajemo naše djetinje biće i Božje očinstvo. Tko se daruje Bogu Ocu, potpuno se predaje brizi nebeskog Oca. Potom slijedi izrazito lijepa završna molitva: „Pogledom očinskim, dobrostivim, vazda o sreći djetinjoj nam brini.“ Daj da sve više živimo iz djetinjeg uvjerenja, da imamo oca na nebesima, koji nas gleda, kome na srcu leži naša sreća. Tko je izmolio Očenaš, u tom uvjerenju može reći ‘Amen’, i poći dalje svojim putem pod Očevim pogledom.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 125-128.
Što znači moliti?
Poput pažljivog planinara penjati se uvis, u srce Božje…
Susret pun ljubavi s neizmjernim, živim, beskrajnim Bogom…
Uvijek održavati kontakt sa živim Bogom, uvijek se držati ovisnosti o Bogu…
Sursum corda! Naučiti sve u našem životu na neki način povezivati s dragim Bogom…
Osloboditi se od stvorenja i vezati se za Boga, za vječnog, beskrajnog Boga…
Postati tišina, te naučiti slušati i spoznavati Boga…
Učiniti Božje interese vlastitim interesima; izboriti se u svijet Božjih vrijednosti.
Što je molitva?
Dijalog srca između Boga i stvorenja,
borba sa samim sobom, kako bih se srcem i voljom uklopio u svetu volju Božju,
udisanje Boga i izdisanje vlastigog „Ja“,
sjedinjenje s Bogom,
združivanje ljudske nemoći s Božjom svemoći,
…hitnja k Bogu, naposlijetku i let k Bogu. Ondje je duša nošena ljubavlju. I ona leti.
“Dijete, daj mi svoje srce”, to je ono što Bog kaže prije svake molitvene vježbe.
Priprosta, jednostavna molitva, to je izraz ljubavi; proslava ljubavi!
Što bi za mene trebala biti molitva? To je audijencija kod kralja kraljeva. Cijelo nebo, anđeli i sveci, sudjeluju u ovoj audijenciji.
Molitva je uzdizanje duha do Boga s izričitom namjerom da proslavimo Boga ili izmolimo nam milosti kako bismo postali bolji i savršeniji na slavu Božju.
Uzdizanje duha do Boga! To je Bog koji nas okružuje, koji je nam puno bliže nego je voda ribi. Koji nam je mnogo bliže nego je zrak ptici. „U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17, 28). Bogu! Ali ovaj Bog je također unutar nas, on živi u nama. Kroz molitvu želimo podići svoj duh prema ovom sveprisutnom Bogu koji prebiva u nama. Želimo vezati svoje unutarnje sposobnosti za ovog velikog, silnog Boga.
Mislimo da je molitva nije ništa drugo nego ugodan dodir naših osjećaja, sitost osjećaja. Kad dobri Gospodin dotakne naše osjećaje, toplo mu zahvaljujemo. Ali ovo dopuštenje doticaja treba služiti samo za slavljenje Boga. Za to sam stvoren.
Duša je u molitvi povezana s Bogom, savršenije povezana s Bogom, uvedena dublje u sjedinjenje s Bogom. Molitvom se moje sposobnosti sjedinjuju s Bogom. Um ima nešto božansko kao objekt. Meko, toplo srce ima za cilj velikog, dobroćudnog, moćnog, milosrdnog Boga. Nije li to sjedinjenje s Bogom?
Biti naseljen Trojstvom i posvećen Trojstvu – koliko materijala za unutarnji život!
J. Kentenich
Očenaš je molitva koja nas kršćane, neovisno o vjeroispovijesti diljem svijeta, ujedinjuje jer je to molitva koju nas je sâm Isus naučio moliti. Isus je prema svojim vlastitim riječima došao na ovaj svijet kako bi proslavio svog Oca i objavio njegovo ime. On je jedno s Ocem i njegova je velika želja da i mi sve dublje sazrijevamo u jedinstvu srca nebeskog Oca. Stoga nastavimo s razmatranjem misli o Očenašu kako nam ga predstavlja Pater Kentenich u svojim molitvama iz Dachaua:
“Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji ”
Samo tvoja volja cilj naš neka je,
što u nama život oblikuje;
sve nek’ uvijek podešeno bude
samo da nam tebe obraduje.
U Isusovoj molitvi nakon molbe za dolaskom Kraljevstva slijedi molba za ostvarenjem Božje volje. Trebamo naučiti moliti da uistinu težimo za tim da bude Božja volja. Pritom se ne radi o pasivnom, nemoćnom prihvaćanju vlastite sudbine. Radi se o Očevoj volji. Moliti da se ona ostvari. Kakav djetinji osjećaj zaštićenosti mora biti prisutan u Isusu kad može Boga, svog Oca, tako moliti. Tko želi urasti u Isusov način molitve, dobro čini ako si posvijesti: u prvom redu to je njegova molitva, prije nego postane moja molitva. Kako silno živi od volje Očeve. To je njegova hrana (Iv 4,34). Naš utemeljitelj želi nas u našoj molitvi dovesti do takve spremnosti. I naš život treba biti oblikovan potpuno po Božjoj volji i ne podlijegati nikakvom drugom normiranju. Dopustimo da nas oblikuje jedino Božja volja i želja.
Pater Kentenich nas je pokušao raspoložiti za geslo: „Oče, što tebe raduje.“ Ne strah od grijeha, ne pitanje što će drugi misliti, ne pitanje što će mi to donijeti, nego uvijek pitanje, što bi se svidjelo Ocu? To je jezik ljubavi, briga onoga koji voli, da se svidi i obraduje onoga koga voli. Time je naš utemeljitelj svojim primjerom pokazao da ovu molbu treba čitati i moliti s predznakom oslovljavanja Oca u Gospodnjoj molitvi.
“Kruh naš svagdanji daj nam danas ”
Kruha daj nam duši, tijelu,
svaku od nas otkloni nevolju;
da si Otac, ti pokaži,
lukavost Sotone kad nas draži.
Dok se dosad u Očenašu u potpunosti radilo o Božjoj svetosti, Božjoj vladavini i volji, dakle, o posljednjoj radikalnoj usmjerenosti prema Bogu, sada potpuno ljudski možemo moliti za nas same. Smijemo se obratiti Bogu s molbom za svagdanji kruh. Ta molba ovdje je predstavljena u punom dosegu: kruh za tijelo i dušu. U gladnim mjesecima koncentracijskog logora to je molba o kojoj ovisi preživljavanje, molba na život i smrt. Kako je veliki izazov morao biti u takvoj situaciji protiv savršeno organizirane mašinerije uništenja uzdati se u Oca na nebesima. Usred te težnje svih čula za obrokom kruha, pater Kentenich ne zaboravlja moliti kruh za dušu. Tko je tako naučio moliti i tko je doživio Božju zaštitu u velikoj nevolji, sigurno izvanredno autentično može reći o čemu se radi u molbi: „da si Otac, ti pokaži“ (redak 3). To je najdublji smisao i središnji kontekst molbe za kruh usred Očenaša. Mnogi prigovori i zadrške protiv molbenice proizlaze iz toga da Bogu na kraju ipak ne dopuštamo biti Ocem. Molba za kruhom od nas u vjeri zahtijeva više povjerenja, više priznanja Božje veličine i moći negoli mnogi svečani hvalospjevi Bogu i mnoge lijepe meditacije.
Daj da sa svojim ocem i utemeljiteljem uvijek iznova molimo u svakoj nevolji i tjeskobi, u svakoj napasti i protiv svake ‚sotonske lukavosti‘ (usp. redak 4). On je realist kada očekuje takvu lukavost, kao i svi veliki majstori duhovnog iskustva. No, ni tu nisu potrebne stare ili nove metode kakve se danas predaju u okultnim krugovima. Potrebno je povjerenje u Boga kako je navedeno u molbi: „da si Otac, ti pokaži“ (redak 3). Tko taj odnos moli i živi, neće se izgubiti u strahu ili se preforsirati u borbi i samoootkupljenju.
Neka nas pogled na Očev simbol u našim Svetištima uvijek iznova jača u našem povjerenju u moć i dobrotu našeg nebeskog Oca.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 123.-125.
Moliti, kao što kažemo, je vrlo osoban razgovor s dragim, živim Bogom. Dakle, riječ je o stalnom, sve većem dijalogu srdaca između Boga i stvorenja; o dijalogu srdaca koji je duboko utemeljen u živoj povezanosti s dragim Bogom i prije ili kasnije mora imati učinka u životnom dijalogu. U tu svrhu rekli smo: usta govore, a što god usta govore, treba uvijek i srce reći, a praktični život sve to mora ponoviti.
Interesi ekonomske prirode, interesi duhovne, religiozne prirode; trebali bismo o svemu tome razgovarati s dragim Bogom. I nadalje: interesi bližnjega.
O onome što nas zanima razgovaramo na vrlo jednostavan način s dragim Bogom. Raspravljamo o tome kao da razgovaramo s voljenom osobom. Naravno, to pretpostavlja da je dragi Bog zaista naš osobni sučelnik.
Molitva nije samo govor s Bogom, već i govor Bogu. To je u redu: to je govor s Bogom i Bogu! Ako sada uzmem definiciju: govor Bogu, onda pretpostavljam da i Bog govori. Ja njemu. On meni. Kako razgovara sa mnom? Dajući mi poticaj za molitvu, ili slušajući me, ili približavajući se mojoj duši udarcima sudbine. U svakom slučaju, moram biti svjestan da mi govori kroz svoja neprestana nebrojena dobročinstva.
Ako želimo tražiti vezu s Bogom, tada je toliko važno predati se Bogu. Što jednostavnije to činimo, to bolje.
Razgovor s Bogom osobni je odnos s njim, pokret duše prema njemu, najživljemu, najosobnijemu Ti.
Gospodine, nauči nas moliti! Pobrini se da ponovno dobijemo jezik, da naučimo razgovarati s tobom iskonski! Pobrini se da naučimo ponovno čuti ono što u nama kažeš kroz poticaje; što nam govoriš kroz velike potrebe današnjice! Gospodine nauči nas moliti!
Ne znam zašto nam često treba toliko buke i vanjskih opuštanja. Nije li nešto čudesno duboko i tajanstveno da čovjek kao biće opterećeno istočnim grijehom smije razgovarati s Bogom i može razgovarati s njim?! To je milost koju ne slutimo.
J. Kentenich
Započeli smo razmatrati misli oca Kentenicha uz molitvu koju nas je naučio sam Isus. U Očenašu nam je Isus darovao model dobre molitve. Pokazuje nam koliko mu je bilo važno da svojim mislima, svojom ljubavlju i voljom kružimo oko nebeskog Oca. U našem posljednjem razmatranju stali smo kod zaziva: „Oče naš“. Dopustimo sada da na nas djeluje tumačenje o. Kentenicha slijedećih elemenata ove molitve:
„Koji jesi na nebesima“
Visoko na nebesima – plaća naša i baština to je –
ondje slavno prijestolje je tvoje;
a srce nam uređuješ milo
da svetištem ljubavi bi bilo.
Naše misli usmjerene su „prema gore“ k Bogu i Ocu iznad nas. On nije jedan od mnogih očeva ovdje na zemlji, nego otac na nebesima. On je uzvišen nad nama, na prijestolju kojeg apokalipsa višestruko prikazuje (usp. Otk 4). Ondje je ta tema opisana uz sve atribute kraljevske moći i božanske divote. Taj simbol može nam pomoći da naslutimo mali dio neizrecive veličine i svemoći Oca na prijestolju.
Tim pogledom na nebo i Božjeg Sina kao njegovo središte, o. Kentenich povezuje dvije misli. Prva misao je radosna izvjesnost: to nebo mi jednog dana možemo baštiniti. To je veliko obećanje: Isus je otišao pred nama pripraviti nam mjesto (usp. Iv 14,2). Smijemo se radovati tome što ćemo jednom čuti Isusove riječi: „Uđi u radost gospodara svoga“ (Mt 25,21). Smijemo živjeti za to jer smo pozvani naslijediti blagoslov (usp. Pt 3,9). Nebo, dakle, nije jednostavno daleki, božanski svijet gdje Bog nedodirljivo vlada, nego naša baština i naša domovina (usp. 2 Kor 5,2).
Druga misao odnosi se na to da Bog ne stoluje samo na prijestolju u daljini, nego istodobno i u nama, usred našeg srca: „a srce nam uređuješ milo, da svetištem ljubavi bi bilo“ (redak 3-4).
„Sveti se ime Tvoje“
Tebi budi čast i slava,
tebi, što bdiješ nad svime,
neka sve se tvojoj moći klanja
i nek’ hvali tvoje divno ime.
Ime Božje uvijek treba slaviti. Prema Starom Zavjetu, njegovo se ime oskvrnjuje ako njegov narod poganima daje povoda za ruganje (usp. Ez 36), ili ako Izrael svetog Boga zamijeni nekim drugim bogovima (Ez 20,39). No ondje, gdje ga častimo kao onoga koji vlada i bdije nad svime svojom očinskom ljubavlju, ondje se njegovo ime posvećuje. Dijete koje ljubi svog oca, ne dozvoljava da se o njemu loše govori. Tko Boga „uzvisuje i sveti“, taj moli i od sveg srca želi da se sve nakloni Božjoj moći i hvali njegovo ime. Iz toga jednostavno govori radost zbog Boga i njegovog imena. Radujem se imenu „Jahwe“, koje je narodu Izraela toliko sveto da ga se ne usuđuje izgovoriti. Također se radujem imenu „Oče koje nam je Isus darovao za obraćanje Bogu. Na novi način ondje je sadržano ono što je već riječ Jahwe htjela reći: „Ja sam onaj koji je tu za vas.“
„Dođi kraljevstvo Tvoje“
Kraljevstvo tvoje, radosno nam dođi
i zemlju nebesima jednakom učini;
ondje neka svagda vlada
istina, ljubav i pravda.
Dolazak Kraljevstva Božjeg za našeg je utemeljitelja vrlo pozitivno iščekivanje. To nam kazuje rječca „radosno“ (redak 1), koja na ovom mjestu možda iznenađuje. Taj izraz postaje razumljiv u drugom retku. Dolazak Kraljevstva Božjeg za zemlju znači, da će ona postati „jednaka nebesima“ (redak 2). To je radosno iščekivanje: Bog će u potpunosti doći na svoje, „kako na nebu, tako i na zemlji“ (Mt 6,10). Ponekad si pokušavam zamisliti kako bi bilo kad bi sve uistinu bilo po Božjoj želji i volji. Sve neljudsko i protu-Božje bilo bi nadvladano. I o. Kentenich misli u tom smjeru kada moli: „ondje svagda neka vlada istina, ljubav i pravda“ (redak 4). Koliko toga bi se moralo promijeniti u našim odnosima stalnih neistina i laži. Kako bi ljudi mogli živnuti kad bi svugdje smjeli vjerovati u ljubav. Kako bi ljudi mogli slobodno odahnuti kada bi sve nepravde okončale. Zaista – te tri velike riječi: istina, ljubav i pravednost uistinu opisuju božanske prilike. One su značajke Božje vladavine i konkretiziranje naše neutažene čežnje za dolaskom kraljevstva Božjeg. Da, dođi kraljevstvo Tvoje!
Neka nam pogled na simbol Boga Oca u našim Kućnim svetištima uvijek iznova u našim srcima probudi čežnju za dolaskom Očevog kraljevstva!
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 120-123.
Postoji prirodna čežnja za Bogom, koja je tako usko povezana s prirodom također i nakon pada, da se i ona, poput ove, može zavesti, ali ne i ugasiti i uništiti. Bonaventura stoga može izjaviti: “Najviše dobro djeluje u nama tako snažno da sve stvari možemo voljeti samo na temelju čežnje za Bogom.” I Hilarius priznaje: „Uvijek ga tražiti, to pripada tebi kao što i njemu pripada biti svugdje. Naša riječ ovdje napokon utihne, ali naša priroda nikad ne šuti.” Ona traži i čezne da napokon upravo uvijek vapi za onim što Augustin misli kad nam na usne stavi klasičnu riječ: “O, Bože, stvorio si naše srce za sebe, nemirno je dok dok se ne smiri u tebi.”
Prirodna čežnja za Bogom pije se iz tri izvora kao iz jednog velikog bunara: iz Božje blizine našem biću, iz činjenice da mi sami predstavljamo izvornu Božju misao i da smo kao osoba njegova prirodna slika.
Držimo da nikada nemamo opravdani razlog žaliti se na nepodnošljivu usamljenost. Kao veliki trojstveni Ti, Bog je uvijek u nama – ne samo kao u drugim stvorenjima, već kroz milost na neizrecivo prisan i živ način kao naš božanski ljubavni partner. Čak i više: cijelom ljudskom biću, kako ga je Bog planirao, jednostavno pripada ovaj zajedno biti s božanskim i s njim i u njemu s ljudskim ljubavnim partnerom.
Slično onome kako Trojedini Bog prebiva u nama, mi možemo i trebali bismo prebivati u njemu. Kao što je njegova radost boraviti među djecom ljudskom, jer i utoliko što je sebi kroz milost izgradio veličanstveni hram u njihovim srcima, tako bi nam trebala biti i radost prisno se družiti s božanskim ljubavnim partnerom koji prebiva u nama i zauzvrat čezne za našom ljubavlju, koji nam je dao novu, natprirodnu sposobnost voljenja.
Kao što praslika, Trojedini Bog, ne može biti usamljen, kao što on ne poznaje monolog, već ustraje u vječnom dijalogu i ljubavnom razgovoru… tako je i sa slikom. Razgovor sa samim sobom koji je jednostrano prilagođen vlastitom ja dugoročno će vam pozliti; osoba može biti i ostati zdrava samo ako je uvijek i na izvrstan način povezana s božanskim Ti i ako zna da je povezan s Bogom u stalnom dijalogu.
Molitva je jednostavno neophodan prirodni zakon za religiozne ljude. Zakon prirode! To znači: sve ljude koji imaju ljudsku narav veže ta priroda, nastaviti se povezivati s Bogom, što znači moliti!
Molitva je izvorni afekt duše koja voli Boga i koja je kod kuće u Bogu.
Ako želimo imati mjerilo za ključajući kršćanski, katolički život, trebamo samo uzeti kao mjerilo način na koji molimo. Činimo li to rado, činimo li to radosno, činimo li to duboko, činimo li to stalno? Ovisno o tome, možemo sami sebi dati odgovor na pitanje kako stoje stvari s našim istinskim kršćanstvom, s kršćanskom vjerom.
ŠTO ZNAČI MOLITI?
Najrazumljivije objašnjenje za pitanje: Što je molitva?, jest: osobni razgovor s Bogom.
Osobno molitva! Iznosim Bogu svoje osobne nakane i to na svom izvornom osobnom jeziku.
Što znači moliti? Stupiti u kontakt s Bogom, razgovarati s Bogom, čuti Boga kako govori. Ali sve to originalno i prirodno. Ne dopustite da nam drugi nešto došaptavaju. Kažem svoje nakane. I kažem to svojim riječima… Jesmo li ikad pokušali to učiniti na taj način?
J. Kentenich
Kao Hrvatska Schönstattska obitelj ovih se mjeseci intenzivno pripremamo za postavljanje Očevog simbola u Svetište u Ivanovcima. Taj događaj ne treba ostati samo vanjski čin, ne radi se o ukrašavanju Svetišta ovim simbolom. Ne, promatranje ovog simbola uvijek nas iznova treba podsjećati da smo uistinu djeca Božja. On je naš dragi Otac koji nas ne ispušta iz vida, koji nas prati i vodi na svim našim putevima. U tu istinu se želimo sve više udubljivati tijekom našeg duhovnog bdjenja. Pozvani ste pritom razmatrati i misli o. Kentenicha o „Očenašu“, sročene u Dachau-u:
„Oče“
Oče, pred tobom smo bez zasluge svoje
u tvom Sinu poput djece tvoje
nismo sluge, ni robovi nismo,
puno prâvo djeteta imamo.
Molitva, koju je sam Isus darovao svojim učenicima kad su ga zamolili: „Gospodine, nauči nas moliti“ (Mt 6, 9-13), našem je ocu i utemljeitelju vrlo važna. Stoga ju tumači rečenicu po rečenicu i tako nam pomaže da ju moleći usvojimo.
Zastaje odmah na prvoj riječi, Očevom Božjem imenu. To je odlučujuća riječ, ključna riječ naše molitve, kako ju Pavao shvaća u svojim poslanicama Rimljanima i Galaćanima (Rim 8, 15; Gal 4, 6) te ju u radosnom i zahvalnom sjećanju bilježi čak i na aramejskom narječju Isusovog materinjeg jezika (Abba). Nezaslužena je milost, da se možemo obraćati Bogu kao svom Ocu i pred njim tako stajati. To nezasluženo posinstvo pred Bogom darovao nam je Isus Krist. Mi smo „u Sinu (redak 2) pred Bogom. To dioništvo u Isusovom posinstvu i istinu da smo djeca pred Bogom darovano nam je u sakramentu Krštenja. Dakle, ne radi se samo o pobožnim djetinjim osjećajima prema Bogu, nego o novoj egzistenciji i stvarnosti otvorenoj u Kristu. Stoga jedan od uvoda u molitvu „Očenaša“ u svetoj Misi glasi: „Mi ne samo da se nazivamo djecom Božjom, mi to uistinu jesmo“ (Misna knjiga).
Ta nova, darovana stvarnost suprotstavlja se tisućljetnom religioznom egzistencijalnom iskustvu čovjeka kao sluge i roba (redak 3). Dokumentacija mnogih religija, pa i Stari Zavjet obiluju njime. U Isusovom smislu o. Kentenich tu novost oblikuje oslanjajući se na Isusove oproštajne govore: „Ne nazivam vas više slugama … (Iv 15, 15). A Pavao tu novosti vidi i navješćuje kada nam dovikuje: „Niste primili duha ropstva“ (Rim 8, 15). Mi imamo „puno pravo posinstva“, kaže naš tekst (redak 4). U njega su utkane dvije stvari: pravo na Očevu brigu (usp. Isusovu prispodobu u Matejevu evanđelju 7, 7-11) i pravo na nasljedstvo (usp. Rim 8, 17). Uistinu je nešto predivno i potpuno nezasluženo smjeti tako stajati pred Bogom. Daj da tu riječ „Oče“ uvijek slavim kao najveću dragocjenost naše kršćanske vjere i molitve. Neka ona sve punije zvuči u mojim molitvama u kojima ih u mislima povezujem sa svim pozitivnim iskustvima koja do danas nosim sa sobom iz svoje prirodne obitelji (‘tata’) i u našoj Schönstattskoj obitelji (‘otac’ i ‘utemeljitelj’).
„Oče naš“
Radosno u tebi jedno jesmo,
gdje god da nam sunce sja;
Svima si nam jednak ti;
Otac prepun ljubavi.
Otac Kentenich poziva nas da osobito promišljamo pridjev „naš“. Za njega to nije umanjivanje Oca, kojeg moramo dijeliti s mnogim drugim ljudima; ne, za njega iz toga proizlazi potpuno samostalna radost zajedništva. „Radosno u tebi jedno“ (redak 1). To je radost braće i sestara, temeljno raspoloženje istinskog bratstva koje danas ima tako veliko značenje. Ono izrasta iz korijena zajendičkog Oca. Povezanost s Ocem svugdje se može doživjeti, ona dosiže svugdje, „gdje god da nam sunce sja“ (redak 2). To je zasigurno slika velikog dometa Očinske Božje ljubavi. No, možda ovdje smije i treba zazvučati ona Isusova riječ, koja dometom očinske Božje ljubavi svjesno obuhvaća pravedne i grešnike: „Jer, njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima“ (Mt 5, 45). Predivno je znati da je Bog kao Otac jednak za sve nas (redak 3). To nije poravnavanje naniže. Zajednički je, veliki dar svima, što je Bog Otac bogat dobrotom (redak 4). Time Bog uspostavlja temeljnu jednakost sve braće i sestara. Ona je upravo danas iznimno važna. I 200 godina nakon Francuske revolucije, koja ju je utisnula na svoje zastave jednakost, ugrožena je sa svih strana, prijete joj i zatamnjuju ju nove nejednakosti. Bi li nam još jednom uspjelo evangelizirati Europu tako da iz vjere u Božje očinstvo uzraste uvjerljiva snaga za novu jednakost i bratstvo? Upravo to se nalazi u „Očenašu“.
Neka nam ove misli pomognu da u iščekivanju postavljanja Očevog simbola u Ivanovcima naš moto “Jedno srce u Ocu“ u sve većoj mjeri postaje stvarnost.
Izvor: Peter Wolf, Molitvena škola ‘Prema nebu“, str. 118-120.
Uskrs pruža toliko mogućnosti za započeti novi život kao što ga je Uskrsli započeo u slavi Boga Oca.
Zašto ne bismo slijedili svog Učitelja u slavi Boga Oca kao što smo ga slijedili u patnji?
Kako praktično ući u novi život, u slavu Boga Oca?
Jednostavno: Započnite svoj dan s Bogom u svom umu i srcu.
To je jednostavan korak koji možete poduzeti i koji vas može podići u slavu Očevu dok ispunjavate svakodnevne obveze kao i kad nastupe neizbježne oluje.
1. Odaberite vrijeme
Pronađite doba dana u kojem se možete opustiti i biti (relativno) neometani (majke male djece možda će trebati biti posebno kreativne i prihvatiti neke smetnje pod normalno).
Najbolje doba dana za molitvu je obično jutro, za većinu ljudi; odaberite mirno mjesto – u svom domu, na poslu, na otvorenom, u crkvi, u svetištu…
2. Umirite se
Usmjerimo pogled na Isusa; odbacimo sve što nas ometa (Heb 12: 1-2). Ako vam pomaže, neka vam bilježnica bude pri ruci. Kad vam padnu na pamet misli, brzo ih zabilježite za kasnije razmatranje i vratite se molitvi. Ostavite telefon ili drugi uređaj u drugoj sobi.
3. Ispitajte svoju savjest
Zamolite Duha Svetoga da obasja svojim svjetlom vaše srce. Pokajte se za svoje grijehe i zamolite za oprost, vjerujući da su vam grijesi oprošteni.
(Primite sakrament pomirenja što češće i dopustite Bogu da oslobodi vašu savjest – Kristova krv pročistit će vašu savjest od mrtvih djela kako biste mogli štovati živoga Boga (Heb 9:14).
4. Uđite u prisutnost Božju
Promišljajte o ljubavi koju Otac nebeski, Isus, Duh Sveti, Majka Božja imaju prema nama. Provedite vrijeme razmatrajući (i možda recitirajući naglas) sljedeće istine iz Nicejskog vjerovanja:
• Bog je naš Otac / Stvoritelj;
• Isus je naš spasitelj koji voli;
• Duh Sveti nas tješi;
• Crkva je jedno s Isusom;
• Isus nas zagovara na nebu.
• Isus će ponovno doći u slavi!
5. Hvalite Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga
Učvrstite svoje misli o Bogu Ocu i recite mu da ga volite. Nazovite ga „Abba!” (Tatice!) i zahvalite mu na divnom stvaranju, na dobru i na njegovoj dobroti i brizi za vas.
Učvrstite svoje misli o Isusu i recite mu koliko ste zahvalni za njegovu smrt i njegovo uskrsnuće. Učinio je divne stvari za vas; hvala mu na tim stvarima.
Učvrstite svoje misli o Duhu Svetom i zamolite ga da vas podučava o vašim grijesima i kako svaki dan sve više posvećivati svoj život Isusu. Razmislite o plodovima Duha (Gal 5: 22-23) i zamolite Duha Svetoga da ti plodovi u vama sazriju.
6. Neka vas Bog pokrene.
Uzmite riječ-dvije poput „Gospodine Isuse” i tiho je ponavljajte ustrajući u mislima samo na te dvije riječi. Pokušajte dati Duhu Svetomu slobodu da vam pokaže Božju perspektivu o „Gospodinu Isusu“. Možete se naći u prisutnosti Onoga koji je vaš Gospodin. Možda ćete otkriti nove puteve ljubavi prema Bogu.
7. Postavljajte pitanja (Mt 7: 7-11)
Idite k Bogu i pitajte ga; pokušajte naučiti kako ga slušati i uživati u njegovoj prisutnosti; pokušajte osjetiti što vam on govori u srcu dok molite i čitate Sveto pismo. Isus je pozvao sve svoje sljedbenike da pitaju, kucaju i traže; naš se nebeski Otac raduje se dajući dobre stvari onima koji ga mole.
8. Donesite svoje molbe Gospodinu.
Molite za potrebe svoje obitelji. Zamolite Boga njegov blagoslov za vas i vašu obitelj; zamolite ga da vama i vašoj obitelji pruži duhovnu zaštitu da činite dobro i da kažete „ne” zlu i grijehu. Zagovarajte za bolesnike i molite za cijelu Crkvu.
9. Zabilježite svoje vrijeme molitve
Molitveni dnevnik pomoći će vam da se prisjetite za što ste molili i da zadržite osjećaj onoga što vam je Bog govorio. Pomoći će vam da nosite dragog Oca, Isusa, Duha Svetog i dragu Majku Božju kroz svoj dan.
Tako čineći brzo ćete postati novi ljudi, uskrsni ljudi, poput Uskrslog u Očevoj slavi.
To je bila želja utemeljitelja, o. Kentenicha: postati novi ljudi u novoj zajednici. On je bio čovjek pedagogije. Dajmo se odgajati kroz molitvu, odgajati i preobražavati. Neka trenutci molitve u ovom uskrsnom vremenu postanu najvažniji dio našeg dana, naša najvažnija hrana. Promjena će nastupiti iznenađujuće brzo redovitim „pripremanjem ove hrane“ u 9 koraka, svaki dan ispočetka.
Izvor: www.wau.org
Započeli smo zajedničko razmatranje pjesme o žezlu, koju je otac Kentenich spjevao 1945. u Dachau-u. Ona svjedoči o povjerenju oca Kentenicha u moć i dobrotu Majke Božje, ali i o njegovoj čežnji da Schönstatt doprinese unutarnjoj obnovi svijeta.
I mi želimo iznova pružiti žezlo Majci Božjoj. To je žezlo, koje je Liga Majki darovala Majci Božjoj 2016. godine povodom njezine krunidbe kraljicom srdaca. U svibnju 2021. želimo joj ga iznova predati u velikom povjerenju da će se proslaviti u pandemiji, ali i u svim nakanama naše HŠO, kao i u našim osobnim nevoljama. Tako možemo primijeniti molitvu oca Kentenicha i na našu aktualnu situaciju:
Očituj svoju moć
u tamnoj burnoj noći,
djelovanje svoje svijetu pokaži,
da diveći se pred tobom stoji
Molba se odnosi na Majku Božju kao ženu ogrnutu Suncem, kako ju opisuje Apokalipsa (Otkr 12, 1). „U tamnoj olujnoj noći“ neka očituje svoju moć. Zasigurno se tu prvenstveno misli na strašno i tamno ratno razdoblje. No, ta slika je otvorena i za svaki drugi tamni čas Schönstatta i Crkve. Sva očekivanja sad su usmjerena prema Mariji i njenom djelovanju. Postoje takvi sati, takva razoblja u kojima sami ne možemo učiniti ništa odlučujuće kako bismo nadvladali tamu i oluju. No, tada treba postati očito, odakle nam stiže pomoć: „djelovanje svoje svijetu pokaži” (redak 3). Ne treba samo šačica ljudi vjerovati u djelovanje Majke Božje. Neka to vidi cijeli svijet! Da, on neka „diveći se pred tobom stoji“ (redak 4). Podloga tog retka omiljeni je izraz našeg oca i utemeljitelja, koji je u teškim situacijama često klicao Majci Božjoj: „Majko, proslavi se!“
i ljubavlju se spominje tebe
priznajuć’ se tvome kraljevstvu,
da visoko zastavu tvoju nosi,
pobjedonosno bijuć neprijatelje sve.
Čežnja je usmjerena na to, da mnogi ljudi iznova otkriju Mariju, pruže joj ljubav i čast (usp. redak 1). Cijeli svijet treba priznati njezino kraljevstvo. U tadašnjoj situaciji izraz „kraljevstvo“ Majke Božje treba shvatiti kao suprotnost ‘trećem kraljevstvu (Reich-u)’ i njegovoj idologiji. Naš utemeljitelj je svjesno posegnuo za tim izrazom i promijenio mu značenje. Pa i „zastavu“ Majke Božje (redak 3) treba razumjeti u tadašnjem kontekstu, kada je nacional-socijalizam htio posvuda pronijeti svoje zastave, dok su pobjedničke sile zastavama označavale svoj utjecaj. Usred te borbe oko zastava, ova molitva govori o potpuno drugačijoj zastavi, koja pripada Majci Božjoj i signalizira njezin utjecaj. To je vizija kraljevstva Majke Božje. Ne radi se o političkoj utopiji, nego o kršćanskoj viziji budućnosti usmjerenoj prema kraljevstvu Božjem (usp. 1 Kor 15, 23-28). I ondje su na kraju „svi neprijatelji“ (redak 4) pobijeđeni. Sva moć protiv Boga slomit će se, tako da će se Božji plan ljubavi moći ostvariti u svemu.
Schönstatt nek’ ostane mjesto tvoje omiljeno,
dom duha apostolskog,
voditelj u svetu borbu
izvor svetosti svakidašnjice,
U opasnoj ratnoj situaciji naš otac i utemeljitelj moli Majku Božju: „Schönstatt nek’ ostane mjesto tvoje omiljeno“ (redak 1). U toj konstrukciji nalazi se vjerničko uvjerenje, da je Majka Božja prihvatila Povelju utemeljenja i da se nastanila na ovom konkretnom mjestu. Sada neka pokaže da to mjesto osobito voli i štiti. Činjenica da je Schönstatt upravo 25. ožujka, posljednjeg dana devetnice za koju je nastala ova molitva, okupiran bez ozbiljnijih razaranja, znak je koji govori za sebe.
Molba se nastavlja: Schönstatt neka ostane čuvarom apostolskog duha (redak 2). Pokret je nastao kao „Apostolski savez“. Taj polet apostolskog duha ne smijemo izgubiti. I slijedeći redak imenuje konstantnu karakteristiku Schönstatta: „predvodnik do svete borbe“ (redak 3): Otac Kentenich rado je isticao da je Schönstatt „ratno dijete“. To znači da Schönstatt neće biti pošteđen razmimoilaženja, i ne treba im se uklanjati. Pritom se radi o „svetoj borbi“ (redak 3), dakle o Božjoj stvari, o njegovim nakanama – ne o tome, što je ljudima na umu. Naposlijetku, Schönstatt treba ostati „izvorom svetosti svakodnevice“ (redak 4). Već u Povelji utemeljenja piše, das svetište za nas treba biti ‘kolijevka svetosti“. Težnja za svetošću svakodnevice treba uvijek ostati tipična oznaka Schönstatta.
vatreni plamen što plamti Krista,
plamteće svijetle iskre vrća,
dok svijet ko’ more plameno
ne zabukti na slavu Trojedinog. Amen.
Schönstatt kao omiljeno mjesto Majke Božje treba biti i ostati „oganj koji plamti Kristu“ (redak 1). Ta struktura podsjeća na Isusovu riječ u Lukinom Evanđelju: „Došao sam donijeti oganj na zemlju; o, kako bih želio da već plamti (Lk 12, 49). Schönstattski oganj neka gori za Krista. Taj oganj neka se proširi i zahvati cijeli svijet. Otac Kentenich rado je prihvaćao i koristio riječ poslanja svetog Ignacija: „Ite incendite mundum!“ – „Idite, zapalite svijet!“ U našem ocu i utemeljitelju evidentno je živjela ta beskonačna vizija, da će jednom cijeli svijet biti zahvaćen tim ognjem i gorjeti u čast Trojedinog!
Pjesma žezlu u obliku molitve devetnice u ožujku 1945. očito je bila uslišana. Majka Božja je Schönstattsku zemlju očuvala od prijetećeg razaranja. Stoga je ta molitva i za nas danas bogata snagom nade. Ona nam želi pomoći da se i u vlastitim nevoljama djetinjim povjerenjem uzdamo u moć i dobrotu naše Schönstattske kraljice. Uz to, želi osnažiti našu vjeru u svjetsko poslanje Schönstatta. Kada Schönstatt uistinu ispuni svoje poslanje, to neće biti rezulat našeg nastojanja, nego prvenstveno djelotvorne moći Majke, koja je svom Sinu predala žezlo u ruke.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 404-408.)
Kako najbolje naučiti hodati za i s Isusom? Zasigurno Ga je potrebno dobro upoznati da Ga ne bismo izgubili ili kako bismo Ga opet lako pronašli. Ne samo to, valja nam graditi svoju svakodnevicu s njim. U tome će nam najbolje pomoći Evanđelje, kao što ćemo na Pepelnicu biti pozvani vjerovati Evanđelju. Ono nam daje priliku upoznati Isusa: osjećaje njegovog Srca, njegove kreposti, njegova trajna unutarnja raspoloženja. Znamo da je njegova Majka u potpunosti bila usredotočena na unutarnji život svoga Sina. Ona nam može u tome najbolje pomoći: da postanemo slični Isusu. Molimo je za vrijeme našeg duhovnog bdjenja u Svetištu:
„Molitve duhu uči me sve više,
sve većma duh moj nebom neka diše;
Krista k’o sunce gledat’ mi je cilj,
na Njemu život gradit’ sveudilj.“
(J. Kentenich)
Majka Isusova je bila majstor kontemplativne molitve, to jest razmatranja. Sveto pismo nam svjedoči o tome: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2, 19). Od nje želimo naučiti umijeće razmatranja.
„Što je smisao razmatranja? Ono treba biti škola ljubavi.“ (J. Kentenich)
Da bismo dobro razmatrali/meditirali, potrebno je odabrati predmet naše pozornosti, a to su evanđeoski tekstovi iz Isusovog života. Zatim je potrebno zazvati Duha Svetoga za dar razumijevanja teksta, poniziti se i pokajati za grijehe, staviti se u Božju prisutnost: Oca, Sina i Duha Svetoga koji nas ljube u svetištu našeg srca. Tek nakon toga možemo pristupiti čitanju izabranog teksta. Čitamo polako i više puta.
1. KORAK: Predočiti si Isusa, osjećaje njegovog srca, kreposti i njegova trajna nutarnja raspoloženja. Nastojati ući u nutrinu njegove duše: klanjati mu se, zahvaljivati, suosjećati s njim, slaviti ga: provesti jedno vrijeme u ovom ozračju.
2. KORAK: ucijepiti sebe u zajedništvo s Isusom. Steći uvjerenje da se trebamo suobličiti Isusu po njegovim krepostima blagosti, poniznosti, čistoće praštanja, strpljivosti u križevima. Isus nije nosio samo drveni križ nekoliko sati na kraju života, On je svakodnevno nosio terete ljudi s kojima se susretao. Njegov čitav život nije bio lagan, a najteži trenutak njegova života bio je utjelovljenje: kada je Bog postao čovjek. Sve je to učinjeno iz ljubavi prema Ocu i ljudima.
Sada je vrijeme da sebe pogledamo u svjetlu Isusovih kreposti. To činimo pod tri vida: kajući se za prošlost, žaleći što sada ne živimo dublje tu krepost i budeći želju za duhovnim rastom. Na kraju meditacije molimo za određenu Kristovu krepost da siđe u našu dušu, npr. ovim riječima: „Neka krepost Kristove blagosti siđe u moju dušu i učini je blagom.“
3. KORAK: meditaciju završavamo molitvom za osobne potrebe, potrebe HŠO i čitave Crkve te donoseći konkretnu odluku ili svoju mjesečnu odluku pogledamo u svjetlu meditacije.
Predmet našeg razmatranja mogu biti i osobine Boga Oca, Duha Svetoga, Marije. Takvom meditacijom ulazimo u istinsko klanjanje Bogu, živi odnos prema Mariji, život po Evanđelju i služenje bližnjima.
Na našem putu prema unošenju simbola Boga Oca u naše Svetište u Ivanovcima bit će dragocjeno tražiti i razmatrati one tekstove Evanđelja u kojima Isus opisuje svoga i našega nebeskog Oca! Tada će biti hod s Isusom kroz Korizmu istovremeno i put s Ocem jer „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10, 30).
Izvor: p. M. Sušac, Život sv. Ljudevita M. G. Montfortskog, Apostolski centar Sav tvoj, Zagreb, 2002., str. 81 (metoda razmatranja francuske škole duhovnosti).
U ožujku 1945. godine Schönstatt je bio ratom zahvaćeno područje. U toj nevolji i neizvjesnosti otac Kentenich, pun pouzdanja u Majku Božju, sastavlja molitvu „U ruci žezlo drži!“. Svetište je ostalo neoštećeno. Majka Božja nije dopustila da njezina djeca budu razočarana u svojoj vjeri te se pokazala kao snažna Zaštitnica i Kraljica.
Fotografija: Crkva krunjenja, Liebfrauenhöhe, Ergenzingen
U ožujku 1945. godine Schönstatt je bio ratom zahvaćeno područje. Strahovalo se da će tijekom dolaska trupa doći do razaranja. U koncentracijskom logoru Dachau utemeljitelj je čuo glasine da u Schönstattu više nema stanovnika te da su i sestre pobjegle. U toj nevolji i neizvjesnosti otac Kentenich, pun pouzdanja u Majku Božju, sastavlja molitvu „U ruci žezlo drži!“. Zajedno s drugim schönstattovcima u logoru, on moli ovu molitvu kao devetnicu za 25. ožujka. Kasnije je saznao da su Amerikanci zauzeli Vallendar/Schönstatt u noći s 25. na 26. ožujaka bez značajnih razaranja. Svetište je ostalo neoštećeno. Majka Božja nije dopustila da njezina djeca budu razočarana u svojoj vjeri te se pokazala kao snažna Zaštitnica i Kraljica.
I mi joj smijemo svakodnevno u svojem djetinjem pouzdanju iznova pružiti žezlo i moliti ju da se proslavi u našoj sadašnjoj nevolji i bespomoćnosti:
U ruci žezlo drži,
Majko, štiti Schönstatt svoj;
tamo si Kraljica samo ti,
učini da se razbježe neprijatelji svi.
Molitva je usmjerena Majci (2. redak). U nju se polaže sve povjerenje u ovom opasnom vremenu rata. Molitva je konkretna: Marija treba štititi mjesto Schönstatt s njegovim Svetištem u središtu tijekom dolaska okupacijskih snaga koje sa svojim oklopnim vozilima i bombarderima već zauzimaju Rheinland (Porajnje). U ovoj opasnoj situaciji Majka treba zgrabiti žezlo i pokazati se kao Kraljica. U toj ponajprije posve konkretnoj „schönstattskoj zemlji (u Schönstattu)“ (2. redak) samo je ona Kraljica. Nikakva zemaljska moć niti nacionalsocijalistička vlada, niti približavajuće pobjedničke snage nisu snažnije od njezine kraljevske moći. Ona se treba pobrinuti „da se razbježe neprijatelji svi“ (4. redak), svi koji bi mogli biti opasni za Schönstatt u ovoj situaciji.
Ti sebi stvori tamo raj,
u tamnici podzemlja nek’ ostane Zmaj.
Sunčana Gospo, jasno istupi
i zablistaj nam u podnevnom sjaju.
U toj schönstattskoj zemlji ona treba stvoriti sebi raj. „Rajem“ se ovdje smatra sav sveti i nepokvareni poredak po Božjoj mjeri. Ona treba čuvati Schönstatt od svakog utjecaja koji je protivan Bogu, a „Zmaja“ (2. redak) o kojem govori Otkrivenje, treba držati u tamnici. Naš otac i utemeljitelj u ovoj opasnoj i kritičnoj situaciji potpuno se pouzdaje u „Sunčanu Gospu“ (3. redak) koja u dvanaestom poglavlju Otkrivenjana nastupa protiv Zmaja (usporedi Otk 12). Ona treba zablistati poput sunca u podnevnom sjaju.
Izgradi odavde svijet
kakav Ocu se sviđa,
kakvog je ga Spasitelj
isprosio pun čežnje.
Usred svog razaranja i opustošenja svjetskog rata te usred dalekosežnih posljedica nacionalsocijalističke ideologije, Schönstatt treba biti, iz Svetišta milosti Majke Božje, odlučujuća inicijativa za novu kršćansku izgradnju. Majka Božja sama treba pokrenuti tu inicijativu. Odavde treba biti izgrađen svijet koji je posve orijentiran na volju nebeskog Oca, onakav kako ga je Isus molio u Očenašu. Ta se Isusova čežnja treba ovdje ispuniti.
Nek’ vladaju tamo stalno
ljubav, istina i pravednost,
jedinstvo koje ne prerasta u masu,
i ne vodi ropskom duhu.
Ova kitica imenuje sa središnjim natuknicama osnovne podatke novoga svijeta koji treba odavde biti izgrađivan: U toj schönstattskoj zemlji, u i oko schönstattskog Svetišta, treba sve vrijeme vladati ljubav. Ona je prvo i najvažnije načelo te zemlje kao što je otac Kentenich već 1943. opisao u Zavičajnoj pjesmi. Uz ljubav moraju također doći i istina i pravednost (2. redak). Te obje dimenzije razvijene su i u Zavičajnoj pjesmi. Ljubav, istina i pravednost žele da nastane „jedinstvo“ koje „neće prerasti u masu“ (3. redak) i „neće voditi ropskom duhu“ (4. redak). Upravo je vrijeme Trećeg Rajha jasno pokazalo da se za jedinstvom ne smije težiti po cijenu dostojanstva i slobode svakog pojedinca.
Molimo našu Triput Divnu Majku u času našeg „duhovnog bdjenja“ da se ona pokaže također i u nevoljama naših obitelji, u schönstattskoj obitelji, u Crkvi i svijetu kao moćna Kraljica i da potpomogne iz Svetišta pobjedu ljubavi, istine i pravednosti
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 401.-404.)
Ne pripada li i prosinac u „Marijine mjesece“, možda još snažnije nego svibanj i listopad? Zašto ne gledati na došašće i prosinac kao tipično Marijino vrijeme?
U prosincu slavimo i svetkovinu Bezgrješno začeće BDM, razmišljamo kako je Bog unaprijed, po zaslugama Muke svoga Sina, izuzeo Mariju od istočnog i svakog drugog grijeha. Morala je biti sveta dušom i tijelom da može primiti u sebe Svetoga.
Nadalje, u prosincu slavimo dva spomendana naše drage Majke: 10.: Gospa Loretska i 12.: Gospa Guadalupska. A Božić, središnja svetkovina mjeseca prosinca, je također i najsretniji Marijin dan, dan kad je svijetu darovala Spasitelja kojeg je po prorocima i sam iščekivala.
Tijekom došašća posebno razmišljamo o Mariji, o njezinim pitanjima prije blagoslovljene trudnoće, o njezinim borbama tijekom trudnoće, o njezinim teškoćama prije samog poroda. Ali nadasve promatramo njenu radost koju je opjevala u prekrasnom himnu Božjoj ljubavi: Magnificat anima mea! U tom himnu (Veliča duša moje) izlila se sva Marijina radost zbog Čeda koji je Božji Sin, a ona Ga smije nositi, čuvati i štititi u svojoj blagoslovljenoj utrobi i biti jedno s njim punih devet mjeseci. Tijekom došašća mi razmišljamo upravo o tih devet mjeseci Isusovog i Marijinog jedinstva. Razmišljamo, prije svega, i pitamo se: ne bismo li i mi, poput Marije, mogli/e postati nositelji/ce i donositelji/ce u ovaj svijet Onoga koji je postao dio nas, po svakodnevnom našem prianjanju uz volju Očevu? Tako je činila Marija. U svojoj zahvalnoj pjesmi ona naglašava kako je Božja dobrota nad onima koji Ga se boje, tj. nad onima koji sve očekuju od svoga dobrog Oca i spremni su, poput Nje, dati sve za Sve.
Promatramo Mariju i pratimo njene misli i osjećaje. Ona nosi Onoga koji treba uspostaviti ponovno ljubavni odnos između Boga i stvorenja. Kolika milost za Nju i za svakog od nas! Ona, milosti puna (puna Boga), nosi Onoga po kojem se svijet spašava, Onoga koji neće nikoga osuditi, nego spasiti (Usp. Iv 3, 17).
Živjeti došašće znači postati Marijin, stupiti u zajedništvo s Marijinim „Da!“ koje je uvijek iznova mjesto za Božje rođenje, za „puninu vremena“, rekao je papa emeritus Benedikt XVI.
U svom apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae (Krunica Djevice Marije), sveti Ivan Pavao II napisao je: „Među stvorenjima nitko ne poznaje Krista bolje od Marije; nitko nas ne može bolje upoznati s dubokim poznavanjem njegove tajne od njegove Majke.“
Mark Miravalle, doktor znanosti, profesor teologije i mariologije na Franjevačkom sveučilištu u Steubenvilleu u državi Ohio, istaknuo je kako je nezamislivo slaviti došašće bez žene koja to omogućava – Majke. Sv. Majka Terezija iz Kalkute rekla je: „Nema Marije, nema Isusa.“
Iako smo navikli na to da je Marija Isusova majka, Miravalle tu činjenicu naziva „čudom prirode što je stvorenje rodilo svog Stvoritelja. To je činjenica koja izaziva veliko strahopoštovanje.“
S Marijom se usklađujemo i tijekom liturgije došašća. U svojoj apostolskoj pobudnici Marialis Cultus (Enciklika o pravilnom štovanju BDM), sv. papa Pavao VI. napisao je: „Liturgija došašća, povezivanjem iščekivanja Mesije i iščekivanja slavnog ponovnog dolaska Krista s divnim spomenom njegove Majke, predstavlja sretnu ravnotežu u bogoslužju… Također označuje da vrijeme došašća treba smatrati vremenom posebno pogodnim za pobožnost Majci Gospodinovoj.“
Gledamo Mariju kako hita k Elizabeti povjeriti joj veliku radost, k ženi koja će ju jedina moći razumjeti. Ali, treba imati na umu da Marija prije svega odlazi pomoći osobi u potrebi. Zato je vrijeme došašća vrijeme kada, poput Marije, gledamo potrebe naših bližnjih, nadasve donoseći im Isusa.
Ima li ljepšeg molitvenog trenutka u došašću od ovog kada s o. Kentenichom molimo u jednoj od kitica molitve „Neka bude mala Marija“?
„Neka bude mala Marija!
tiho moleći,
pobožna i skromna,
u samoći samo s Bogom povezana,
božanskom svjetlošću prožeta.“
Kada promatramo proteklu godinu, možemo reći da takvu godinu još nismo doživjeli. Pandemija koronavirusa sa svim svojim djelovanjem jako je promijenila naš život. Neke je bolesti pogodila neposredno, a svima je donijela mnogo nesigurnosti i nemogućnost planiranja života. Uz to je snažan potres u Zagrebu pogodio i neke članove našega pokreta. Kao Schönstattska obitelj morali smo se odreći većih susreta, prije svega svečanog unošenja Očeva simbola u Svetište u Ivanovcima. Svu patnju, sva odreknuća, sve poteškoće koje postoje i koje su bile povezane s time, stavljamo na kraju godine u ruke Majke Božje kao naše prinose u milosni kapital. Untoč tome što često ne možemo razumjeti Božje vodstvo, znamo da se iza svega nalazi plan mudrosti i plan ljubavi nebeskog Oca. On će sve izvesti na dobar cilj.
Narednih tjedana želimo vas pozvati da u svojim duhovnima satima bdjenja i nadalje molite puni povjerenja molitvu koju je otac Kentenich sastavio u paklu Dachaua, a koja se može vrlo dobro primijeniti na našu trenutačnu situaciju. Promotrimo ovdje zadnje kitice:
Kao Sin dok Tvoj je Zemljom prolazio,
gladnom hranu, bolnom lijek pronalazio,
pohodi nas s Njime, blagoslova puna,
svemoći je Tvoje ruka blaga kruna.
Pritješnjeni nevoljom u Dachauu, usred glada ljeti 1942. godine, ova kitica podsjeća nas na Isusovo djelovanje za vrijeme njegova života kako je utažio glad čudotvornim umnažanjem kruha (usporedi Iv 6, 1-15), kako je tješio i liječio bolesne (usporedi Mk 1, 21-3,12; 5, 1-20). Kao što je Isus nekada činio, tako danas neka Marija pohodi „nas s Njime, blagoslova puna.“ (3. redak)
Kao golem znak se svem pokaži svijetu,
odagnaj Sotonu i nevolju kletu;
svi narodi zaklon u tebi nek’ snuju,
posrednicu spasa radosno nek’ štuju.
Marija se treba svemu svijetu pokazati kao vidljivi „golem znak“ (1. redak). To je igra riječima kao što je „velik znak“ (Otk 2) u utjesi u Knjizi otkrivenja. Marija je velik antidijabolik kojemu se đavao mora maknuti s puta zajedno sa svim posljedicama njegove lukavštine, to znači zemaljske nevolje koja je bila Božja kazna za prvi grijeh. Otac Kentenich ne vidi pritom samo nevolju u koncentracijskom logoru. Usred svjetskog rata on moli da se ona „svem svijetu“ (1. redak) pokaže kao golem znak i da „svi narodi“ (3. redak) traže zaklon i spasenje kod Marije. Nevolja nas ne smije učiniti uskogrudnim i navesti nas da mislimo samo na sebe.
Narodi ne trebaju iskusiti samo Marijinu pomoć, nego trebaju također iznova priznati njezin položaj kao posrednice spasenja i radosno je štovati (4. redak).
Nevolja već naša u nedogled seže;
bez pomoći Tvoje obruč zla nas steže.
Od propasti Ti nas spasit’ možeš samo,
oko Tebe svi se moleć’ okupljamo.
Sljedeća kitica ukazuje na zajedničku nevolju iz koje, ljudski gledano, nema izlaza. Puka egzistencija stavljena je na kocku. Propast se približila nadohvat ruke. Usred te nevolje, koja prijeti egzistenciji, sve nade usmjerene su na Mariju. Samo ona može spasiti od propasti (3. redak). To je također i naša velika nada i pouzdanje. Iz takve nevolje i s takvom vjerom tražimo zaštitu pod Majčinim plaštem (4. redak).
Sa svojim nam Sinom spasiteljkom budi,
od paklenog vira i vremena ćudi;
prezahvalni, Gospo, bit ćemo ti svagda.
Svih naroda Majko, slavimo te vazda.
Koncentracijski je logor za zatvorenike bio iskustvo pakla i sotonske zlobe. Bila su to zla vremena kojima su bili izloženi kao kakvom olujnom nevremenu. Ipak, usred nevolje, budi se zahvalnost i čežnja da Mariju „svih naroda Majko, slavimo te vazda“ (4. redak). Ona je majka mnogih narodnosti koje su zatvorene u koncentracijskom logoru i svih naroda koji se nalaze u ratu jedni protiv drugih. Ona se također i danas želi pokazati kao Majka svih naroda.
Širit ćemo svuda ime Tvoje slavno,
u svetište ljude vodit ćemo stalno;
neka ovdje s Tobom i u Nebu gore
Trojstvenome Bogu vječnu hvalu zbore.
Zahvalnost prethodne kitice nastavlja se ovdje u želji i htijenju da se ime Majke Božje slavno širi (usporedi 1. redak). To je ponajprije ime „Marija“, ali također i njezina titula koju je ona stekla stoljećima. Budući da otac Kentenich u drugom retku očito misli na Svetište Majke Božje Schönstattske, vjerojatno ima pred očima ime ‘Triput Divne Majke’. On želi Majku Božju hrabro naviještati te mnoge ljude dovesti u njezino Svetište u Schönstatt. Na to smo i mi pozvani.
Smijemo biti vjernički uvjereni: Zadnju riječ nemaju patnja i nevolja, nego hvala Bogu. Sve je podređeno Trojedinom Bogu. Također ni u najvećoj nevolji utemeljitelj ne ispušta iz vida tu perspektivu. Da, kao što kratka riječ „vječno“ (4. redak) pokazuje, veliki cilj našega zemaljskog života sastoji se u tome da zajedno s Marijom vječno ljubimo i hvalimo Boga.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 415.-418.)
Mladi je svećenik, kaže jedna priča, s velikom gorljivošću svoje prve jutarnje trenutke darivao svom Dobrom Pastiru provodeći vrijeme u tihom razgovoru punom povjerenja. Kaže priča dalje da je, preuzevši veću župu, ove tako dragocjene trenutke zamijenio raznim poslovima kao što je skupljanje donacija za obnovu crkve, razne popravke i, zapravo, ništa mu nije polazilo za rukom onako kako je zamislio. Jednoga se dana sve prelomilo. Posjetila ga je jedna župljanka za koju je znao da je žena molitve i zamolila ga je za razgovor. Župnik ju je pozorno slušao, ona mu je rekla samo jednu kratku poruku: „Bog Vam poručuje: ‘Nedostaješ mi!‘“. Svećenik je odmah razumio što mu Bog poručuje. Čim je župljanka otišla, nije čekao jutro, nego je otišao k Onome kojemu je nedostajao i zamolio Ga da mu oprosti što je zanemario najvažnije vrijeme u svom danu i najvažniji odnos u svom životu…
Naša draga Triput Divna Majka, Kraljica i Pobjednica Schönstattska sigurno i u Svetištu našeg srca šapne ponekad: „Nedostaješ mi!“ Kako je to lijepo čuti! Sjetimo se kada nam je zadnji put neka osoba to rekla… Kako smo se osjećali? Kako smo se osjećali kad smo pomislili ili rekli nekome: „Nedostaješ mi!“?
Sada nije teško zamisliti kako se dragi Bog i Majka Božja osjećaju kada im nedostajemo. Možemo u ovom mjesecu, kad se sjećamo prvog Saveza ljubavi, obnoviti svoj Savez ljubavi s Bogom i milosnom Majkom i reći im: „Nedostajete mi!“ Isto tako možemo odlučiti da nećemo završiti dan, a da nismo tijekom dana 10 minuta darovali samo dragom Bogu i Majci Božjoj kako im ne bismo nedostajali i oni nama. Kad nekome nedostajemo ili on nama, to znači da je u pitanju srce, međusobna ljubav. Što radimo s nekim koga volimo i tko voli nas? Možda samo šutimo, možda zajedno plačemo, možda se zajedno smijemo, tepamo si, promatramo se… Kada nekog volimo, ne „žicamo“ da učini nešto za nekoga, drugi nisu u tom odnosu važni, nego smo važni samo mi jedno drugome. Takav odnos s dragim Bogom i Majkom Božjom je istinski i duboki odnos. Što Mu/Im trebamo govorit (moliti) u takvom odnosu?
Sveta Mala Terezija običavala bi reći: „Kad nešto želim reći dragom Bogu, kažem mu to posve jednostavno. Kako bi to izgledalo da dođem k njemu i kažem mu: „Čekaj, idem po priručnik za molitvu.?“
Naša draga Majka je, svakako, prvi uzor takve molitve, takvog odnosa s Ocem: „Nedostaješ mi!“
Bog i draga Majka razumiju sasvim jednostavne riječi, ne treba nam teološki rječnik, ni birane riječi da bi razumjeli svoje ljubljeno dijete.
Otac Kentenich to je ovako rekao: „Kad me pogleda bilo koja osoba, svejedno mi je ili mi je neugodno. No, kad me Bog pogleda, drago mi je. On me voli i stoga me promatra. Dragi Bog nam želi darovati uvjerenje: On, veliki beskonačni Bog me vidi, zna za mene, zna o meni, promatra me. Onaj koji u ruci ima konce mojega života je Bog Otac. On me uvijek promatra sa zadovoljstvom i moja se veličina treba sastojati u tome da se uvijek iznova obnavljam u tom uvjerenju i stavu.“
Od samog početka koronapandemije suočavamo se s novonastalim otežanim prilikama, s nevoljama i kušnjama našega vremena, pouzdajući se u Nebeskog Oca i u zagovor Majke Božje, Kraljice duhovnog i tjelesnog zdravlja. Budućost je i dalje nesigurna, stoga se uvijek iznova želimo – upravo i u vrijeme našeg „Duhovnog bdjenja“ skloniti pod plašt Majke Božje. Zbog toga vas pozivam da zajedno promotrimo slijedeće strofe „Molitve u nevolji“, koju je otac Kentenich spjevao u koncentracijskom logoru Dachau.
Po božanskog Oca mudrim planovima
trebala je Zemlja suzna bit’ dolina,
preobrazbe sunce dok je ne obasja,
da odsjajem blagim toplog Neba zasja.
Ova molitva želi nas poučiti kako se pravilno postaviti prema nevolji. Čovjek je sklon tome da brzo kaže: „Maknimo to. Nevolje uopće ne bi smjele postojati!“ U ovoj kitici otac Kentenich se odvažio predočiti nam jednu drugačiju misao. Tko realno pogleda svijet, mora vidjeti: na ovoj zemlji ima i uvijek će biti nevolje i patnje. Sigurno, to nija bila prvotna Božja zamisao, no svakako njegova reakcija na ljudsku krivicu i grijeh, kako nam to pojašnjava pripovijest o progonu iz raja. Zbog ljudskog grijeha zemlja je postala dolinom suza. U „Zdravo Kraljice“ spominje se ta „suzna dolina“. Pavao govori o stvorenju, koje „uzdiše i trpi porođajne boli“ (Rim 8, 22). No, to stvorenje i njegova patnja su, prema Pavlu, obavijene Božjom ljubavlju (usp. Rim 8, 31-39). Dakle, postoji mudri Božji plan pun ljubavi (redak 1). I možemo poći od kršćanske nade, da nevolja i suzna dolina neće imati zadnju riječ. Božji plan i ideja stvaranja usmjereni su na novo stvaranje i novu zemlju. Na kraju će sâm Bog „obrisati sve suze s njihovih očiju“ (Otk 7, 17). Doći će dan kada će stvorenju izaći blistavo „preobrazbe sunce“ (redak 3). Pavao ovako kaže: „Uvjeren sam da patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u usporedbi s divotom koja se na nama treba objaviti“ (Rim 8, 18). Nova zemlja jednom će moći odražavati blaženu radost Nebesa. To su misli koje nam prikazuje Apokalipsa u viziji novog neba i nove zemlje (usp. Otk).
Dano Ti je po Tvom ljubljenome Sinu
da nam opet vratiš života puninu;
od nevoljâ da nas braniš neprestano,
na spas da ih nama ublažuješ stalno.
Usred te suzne doline Marija za nas ima spasonosni utjecaj i značenje. Ta uloga joj je „dana“ (redak 1). Koncil to izražava ovako: „Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na Njegovu posredništvu, potpuno zavisi od njega i iz njega crpe svu snagu“ (Lumen gentium 60). Njezina pomoć u prvom redu teži za tim, „da nam opet vratiš života puninu“ (redak 2). Koncil veli: „Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti“ (Lumen gentium 61). Njezino nastojanje „da obnovi vrhunaravni život duša“ ne može zanemariti činjenicu da patimo od posljedica grijeha koji može iznova ugroziti spas: na primjer patnja koju ne mogu svladati; nevolja koja nadilazi moje snage i zatvara me prema Bogu. Povjerenje ljudi i cjelokupne Crkve ide dalje, kako to Koncil i izjavljuje: „Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu“ (Lumen gentium 62).
Naš otac i utemeljitelj njezinu pomoć i majčinsku brigu opisuje u tri pojma: Dano joj je, zajedno sa svojim Sinom mnoge zemaljske nevolje odvratiti od nas (redak 3), „ublažiti ih“ i oblikovati ih nama „na spas“ (redak 4).
Daj da srce Tvoje rasprostre se danas,
gdje god sile mraka ustreme se na nas.
Očituj nam jakost, dobrostiva Mati,
pomoćnice Božja, raskošno nam cvati!
Ovo je djetinja molba, kojom se otac Kentenich u ovoj kitici obraća Mariji i apelira na njezino majčinsko srce (redak 1). Tȁ, to je srce puno ljubavi i brige za njezinu djecu, i rado bi tu ljubav ostvarila, i to upravo sada, kada je nevolja njezinih tako velika. Marijino srce ovdje je suprotnost i protuteža svim đavolskim silama. Sada, kad su te sile tako moćne (u koncentracijskom logoru), neka očituje svoju moć i dobrotu (redak 3). Ovaj redak podsjeća na poznatu molitvu: „Na tvojoj moći i dobroti gradim.“ Marijina moć i dobrota neka se objave u potpunosti, postanu sasvim očite i pokažu se u punom cvatu (redak 4). Tu se još jednom naglašava da je Marijina pomoć uvijek povezana sa Sinom – ona je Pomoćnica Kristova u njegovom cjelokupnom djelu Otkupljenja.
Neka se i u našim sadašnjim nevoljama pokaže kao moćna i dobrostiva Majka, Kraljica i Pobjednica.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 412-415.
Nalazimo se u mjesecu kolovozu koji je za nas, Marijinu djecu, posebno važan. Slavimo dva velika povezana blagdana BDM: uznesenje (15.08.) i krunjenje na nebu naše drage Majke i Kraljice (22.08.). Nećemo do kraja zemaljskog života moći pojmiti što je Presveto Trojstvo učinilo uzevši Majku Vječne Riječi u nebo dušom i tijelom, a isto tako taj prvi čin krunjenja BDM koje su učinile same božanske osobe.
Oltar bazilike Marijina uznesenja,
Hrvatsko nacionalno marijansko svetište Marija Bistrica
Meditirajući ove blagdane, nameće se pitanje čime je jedna od nas zaslužila da i tijelom bude uzeta u nebo? Udubimo li se u tu tajnu, možemo je razumjeti samo iz perspektive njezinog Sina, našeg Spasitelja. On je učinio svoju Majku već za njenog zemaljskog života u svemu sličnom sebi, a ponajviše to vidimo u Marijinim patnjama. Onaj koji trpi, uskrsava. Tek trpeći možemo razumjeti da jedino ljubav ide do boli.
Za nas je veliki izazov nasljedovati Mariju jer je ona u svemu nasljedovala Isusa. Cilj Isusova zemaljskog života bio je izvršiti volju Oca nebeskoga. Njegova Majka nasljedovala ga je u tome. Nasljedujući Mariju, to vrijedi i za nas: vršiti volju Oca nebeskog. Sam Gospodin Isus nas u molitvi Očenaš poziva na vršenje volje Božje. Otac Kentenich potiče nas da govorimo: „Ita, Pater!“ (Da, Oče!).
„Ljubiti, sve do boli!“ (sv. Majka Terezija iz Kalkute). Možemo reći da je to sinonim za: „Da, Oče!“ Što znači ljubiti? Sv. Toma Akvinski kaže: „Dobro je konkretno.“ Možemo reći: ljubav je konkretna. Ponekad je to molitva za onog koji trpi, ponekad je to riječ utjehe, ponekad pažljiva gesta, ponekad bdijenje uz krevet bolesnog…
Ljubav ima svoje porođajne boli, samo po njima čovjek može postati „sama ljubav.“ (W. Lambert)
„Ljubiti znači, kao prvo i posljednje, dopustiti da budemo ljubljeni. Ljubiti znači pustiti da Božje obećanje uđe u tebe: Ljubavlju vječnom ljubim te! (Jr 31,3). Ljubiti znači dopustiti da te njegova ljubav i njegova hvala zapale.“ (sv. I. Loyola)
Tamo gdje postoji bezuvjetna ljubav, tamo su Božja i ljudska ljubav jedno. Naša draga Majka, u svemu slična svome Sinu, zavrijedila je i u smrti i uskrsnuću biti slična njemu jer je „ljubila, sve do boli“. Nasljedujući nju, i nas će ljubav boljeti, ali i učiniti sličnima Spasitelju – u svemu. Na rastanku s ljubljenim učenicima, Isus nam preko njih daje svoju oporuku: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13, 34-35)
Molimo našu Majku i Kraljicu u našem Svetištu Kraljice srca koje smo posvetili na blagdan Marije Kraljice, 22. 08. 2009., da nam isprosi milost rasta u onoj ljubavi kakvom nas je i kakvom nas ljubi njezin Sin, naš Spasitelj. Neka Ona vlada našim srcima i zapali u njima oganj bezuvjetne ljubavi.
Drage članice i članovi Schönstattske molitvene zajednice!
U ovom Marijinom mjesecu, svibnju želimo razmatrati „Molitvu u nevolji“, koju je pater Kentenich sročio u koncentracijskom logoru Dachau. Nastala je 7. prosinca 1944., dakle, potkraj Drugog Svjetskog rata, kad se fronta sa svojim nevoljama i opasnostima primakla i Dachau-u. Već tijekom gladnog ljeta 1942. pater Kentenich je iz užasa noćnih bombardiranja i zaraza u logoru proglasio Majku Božju „Majkom i hraniteljicom logora“, „odvjetnicom i kraljicom logora“. U ovo izvanredno vrijeme nevolje, u kojem se zahvaljujući pandemiji korone, još uvijek nalazimo, želimo se povezati s našim ocem i utemeljiteljem, te se ugraditi u njegovo nepokolebljivo povjerenje u moć i dobrotu naše nebeske Majke i kraljice.
Pod plaštem nam tvojim, Majko, mjesta treba.
Brižljivo nas svagda vodi sve do Neba.
Štiti nas od ognja, bolest, glad otkloni.
Od nevolje teške čuvaj nas, zakloni.
Pater Kentenich ovdje poseže za Marijinom slikom omiljenom u srednjem vijeku: ženu zaogrnutu plaštem. Slika prikazuje Majku Božju kao uzvišeni lik sa širokim plaštem, pod kojim se okupilo veliko mnoštvo malih ljudi.
Promatrajući takve slike, stječe se dojam: ondje ih je doveo strah. A sada im je bolje.
Pater Kentenich usred patnje Dachau-a poseže za ovom slikom majke, koja nas brižno prima i štiti pod svojim plaštem.
Pritom otklanjanje nevolje nije njegov prvenstveni cilj, nego, začudo, a ipak tako tipično za njega: „Brižno nas svagda vodi sve do Neba“. Vrlo slično se izrazio apostol Pavao: „No, naša je domovina u Nebu.“ (Phil 3,20). Pateru Kentenichu je važno da u nevolji po Majci Božjoj postanemo potpuno „onostrano-naivni ljudi“. Zemaljska nevolja treba nas potpuno otvoriti Bogu i Božjem.
Od samog početka je naš otac i utemeljitelj ukazivao na Majku Božju kao onu, koja brine o nadnaravnom životu onih koji su joj povjereni, te u njima budi i održava duhovnu težnju za visinama. Sada u prevelikoj nevolji, u ljetu gladi 1942. potiče na odabir Triput Divne Majke Schönstattske, kao majke i hraniteljice, odvjetnice i kraljice logora. Upravo u tom kontekstu nalaze se i molbe upućene Majci s plaštem koji štiti: „Štiti nas od ognja bolest, glad otkloni.“
K’o u zemno doba Sinu svome kaži,
Njemu koji svagda u boli nas snaži:
Gospodine, vina, jestvina im treba.
On će glas tvoj čuti, uslišit’ nas s Neba.
Opravdanost tako velikog povjerenja pater Kentenich temelji na Marijinom odnosu prema njezinom sinu tijekom zemaljskog života, kako nam to svjedoči Evanđelje. Podsjeća na priču o svadbi u Kani, gdje je Isus na Marijin zagovor pomogao ljudima u nevolji i neugodnoj situaciji. Kada nam Marija danas pomaže, to je za njega aktualiziranje njezine molbe: „Gospodine, vina, jestvina im treba“ (redak 3), jasno sročene prema molbi u Ivanovom Evanđelju (Iv 2,3). A njezin je sin taj koji nas je uslišio, koji tada i danas čini čuda. Uistinu, to podsjećanje na Evanđelje treba nas u svakoj nevolji ohrabriti na takvo povjerenje.
Kao drugu Evu tebe On nam daje,
da izravnaš prve Eve promašaje,
dok nas ona vuče u propasti tminu,
ti nam vječnog spasa daruješ milinu.
S crkvenim ocima polazimo od toga da je Bog odabrao Mariju kao „drugu Evu“ (redak 1). Ona treba spasiti ono, što je prva Eva izgubila. Eva je proigrala božanski život, Marija je taj život iznova osvojila za nas i tako postala ‘Majkom živih. „Smrt je došla po Evi, život po Mariji“ (Lumen gentium 56). Tom rečenicom Drugi Vatikanski Koncil sažima izjave crkvenih otaca. Grijehom Adama i Eve, prvim odbijanjem od Boga, započela je „propast“ (redak 3). Mi smo uvučeni i upleteni u tu nesretnu priču sa svim posljedicama grijeha, za koje Sveto Pismo navodi sve oblike nevolje, sve do smrti (usp. Gen 3,14-24). Marija je odabrana da nam donese Spasitelja (redak 4).
Vaša sestra Mariana
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 409-411.)
Kad god smo u Svetištu, našem Taboru, osjećamo neku milinu koja dolazi od naše Majke i njezinog Sina, Oca i Duha Svetoga. Dobro je biti u Svetištu! Ne bi bilo loše u ovom mjesecu živjeti atmosferu Svetišta u svojoj svakodnevici.
U Svetištu neminovno prebiremo po svom srcu i najčešće isplivaju na površinu duše naše čežnje i teškoće.
Dobro je postaviti si pitanje koja je najdublja čežnja moga srca? A odmah zatim: koja je najdublja čežnja Isusovog Srca? Nalazimo se u mjesecu Srca Isusova. Sigurno znamo da Srce Isusovo također čezne za ljubavlju, našom ljubavlju.
Sigurno da osjećajna ljubav nije ona ljubav koju Isusu želi od nas. On želi da ga ljubimo konkretno: prihvaćajući svoj križ kao izraz najveće Božje ljubavi za nas. U zahvalnosti!
Ne znam osobu koja voli križ i koja voli patiti. To je naša priroda, nismo stvoreni za patnju. Križ se prihvaća i nosi u sferi nadnaravnog koju uvijek treba staviti iznad naravnog. Ali posljedice istočnog grijeha čine da patimo. Svi se suočavamo s borbama u životu. Aktualna pandemija jedan je primjer. Koliko je bolno izgubiti voljenu osobu koju liječnici nisu mogli spasiti!
U svakom našem križu/patnji ključno je povjerenje da situaciju kroz koju prolazimo pokriva Božja milost: Bog je blizu u svakom našem križu, a također i naša Majka stoji pod našim križem, hrabri nas i tješi da ustrajemo u dokazu svoje ljubavi prema Bogu.
Kako je Isus patio? Usmjerio je pogled na svog Oca, za koga je znao da ga voli i da će se brinuti za njega. Usredotočio je pogled na spasenje koje će nas osloboditi. Usmjerio je pogled na nebesko obećanje. Sve mu je to davalo radost. Dakle, čak i ako se borimo ili patimo, možemo i mi “upirati pogled na Isusa” (Heb 12,2), zahvaliti na svojoj patnji jer njome i mi sudjelujemo u Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi preko milosnog blaga/kapitala.
Smijemo se također od patnje odmoriti i doći k Isusu koji nas zove da svoj umor i terete donesemo k njemu i on će nas odmoriti. (Usp. Mt 11,28).
Razmišljajmo svakodnevno o čežnji Presvetog Srca Isusova, uzmimo na sebe njegov jaram, kako nas poziva i naći ćemo mir za svoju dušu jer jaram je njegov sladak i breme njegovo lako. Učimo sve od njega jer on je krotka i ponizna Srca. (Usp. Mt 11, 29-30)
Očev simbol koji želimo uskoro postaviti u naša dva Svetišta, trebao bi nas podsjećati na to da je Otac u nebu zadnji cilj našega života. On nas je stvorio iz ljubavi. On vodi i upravlja našim životom dobrotom i mudrošću. Njegov pogled počiva u ljubavi na nama i mi ga ne možemo više obradovati, nego da mu uzvratimo pogled u djetinjoj ljubavi. Upravo vrijeme duhovnog bdijenja možemo iskoristiti kako bismo našem nebeskom Ocu podarili ljubav i dopustili mu da nas ispuni svojom ljubavlju. U našoj schönstattskoj Večernjoj molitvi pronalazimo za to dobre poticaje:
Duboko nam ispuni dušu
ljubavlju koja iz tebe izvire,
da ona živi samo za djelo
k tebi uzdići čovječanstvo cijelo.
Pod Božjom zaštitom znamo da smo zaštićeni. Kako bismo zaista došli do mira i kako ne bismo više bili, prije svega, trgani na sve strane i napastovani, naša nutrina mora biti ispunjena. Ali na kraju krajeva ništa ne može smiriti i ispuniti gladno čovjekovo srce doli ljubav koja dolazi od Boga (1. i 2. redak). Pritom ne treba misliti samo na ljubav, koju mi Bog na tu zamolbu neposredno daruje, nego također na sve ljubavi koje sam smio otkriti proteklog dana i kroz život te doživjeti biti povezan s pravim Božjim izvorom. Na toj ljubavi mi smo smjeli iscijeliti i ozdraviti.
Naša molitva ne završava u blaženom ispunjenju Božjom ljubavlju, nego upravo iz toga želi steći potpuni angažman u apostolatu. Ispunjenje Božjom ljubavlju treba nam dati posve živjeti za „djelo“ ‘koje će svijet uzdignuti Bogu’ (usporedi 3. + 4. redak). Tim i sličnim riječima rado opisuje naš utemeljitelj Schönstattsko djelo sa svojim poslanjem koje on smatra od Boga danim. Da, pomozi nam da potpuno živimo za to djelo, da se njegovo veliko poslanje ostvari! Cilj je da naš svijet, koji je tako često bezbožan i sekulariziran, bude ponovno uzdignut k Bogu (usporedi 4. redak). Ne samo pojedinac, ne, cijeli svijet i sva stvorenja trebaju se pokrenuti i uzdignuti k Bogu.
Daj nam da u određeni čas
sutra ustanemo svježi i zdravi
potpuno spremni za rad pravi
posvećujući Tebi vrijeme i snage.
Sljedeća zamolba gleda unaprijed na nadolazeći dan u znanju da su odmor i zdravlje Božji darovi. Ustajanje se treba dogoditi „u određeni čas“ (2. redak). Iza toga nalazi se iskustvo da je pametno navečer utvrditi i odlučiti kada ćemo sutra ustati, a ne to prepustiti ‘odolijevanju poplunu’.
Nadalje, već navečer trebali bismo moliti da „potpuno spremni za rad pravi posvećujemo Tebi vrijeme i snage.“ Poput Marije trebamo svoje snage i vrijeme podariti i posvetiti Bogu. Od nje želimo učiti živjeti kao prava djeca Božja.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 323.-325.
Znamo li tko je i u kojoj situaciji izgovorio ovu rečenicu?
Bilo je to vrijeme velikog straha za Isusove učenike, vrijeme kada je odjednom iz njihovih života nestao njihov Učitelj. Sve su zaboravili: sve njegove riječi naviještanja Kraljevstva božjeg, sva čudesa i najveće čudo od svih od prije nekoliko dana kada je uskrisio mrtvog, već zaudarajućeg Lazara.
Mi se nalazimo u boljoj poziciji od Apostola, u vrijeme kada još nisu susreli uskrslog Gospodina nakon njegove smrti. Zašto? Zato jer mi znamo cijelu priču, znamo da je uskrsnuo. Ali mi imamo, unatoč što znamo da je Isus pobijedio svaki strah i svaku našu smrt smrću i uskrsnućem, problema sa strahovima, posebice u ovom vremenu pandemije COVID-19. Netko će reći: strah je opravdan. Je li doista i u kojem vidu? Strah da nekoga ne zarazimo da, ali strah od vlastite smrti? Ima li mjesta u srcu kršćanina strahu od vlastite smrti?
Kad je strah naš stalni suputnik, tada nas sve zabrinjava i počinje poprimati krinku prijetnje. Strah nas može paralizirati dok pokušavamo izbjeći sve nevolje. Strah je postao glavna prepreka na našem osobnom putu. Umjesto da ustrajemo u strahu možda ćemo s apostolom Tomom reći Isusu: „Gospodin moj i Bog moj!“ Kada se bojim, uputi me da taj strah pretvorim u pouzdanje u tebe. Nauči me primijetiti kad se u meni počne pojavljivati strah, a zatim me podsjeti da to mogu iskoristiti kao priliku da Ti se približim. Pokaži mi postoji li nešto što trebam učiniti da se bavim onim stvarima koje me plaše, a zatim mi pomozi da situaciju prepustim tebi, moj Bože. Reći ću s psalmistom: ‘U Boga se uzdam, neću se bojati.’
Pogledajmo Majku Božju s kolikim se strahovima morala nositi: pokolj nevine dječice, bijeg u stranu pogansku zemlju Egipat, gubitak 12-godišnjeg Sina, užasna smrt nevinog Sina. Nije li imala pravo bojati se? Ipak, odabrala je povjerenje…
Izvor: Molitve za smirivanje duše i jačanje duha, J. Guntzelman.
Pod plaštem nam Tvojim, Majko, mjesta treba.
Brižljivo nas svagda vodi sve do Neba.
Štiti nas od ognja, bolest, glad otkloni.
Od nevolje teške čuvaj nas, zakloni.
K’o u zemno doba Sinu svome kaži,
Njemu koji svagda u boli nas snaži:
Gospodine, vina, jestvina im treba.
On će glas Tvoj čuti, uslišit’ nas s Neba.
Kao drugu Evu Tebe On nam daje,
da izravnaš prve Eve promašaje;
dok nas ona vuče u propasti tminu,
Ti nam vječnog spasa daruješ milinu.
Po božanskog Oca mudrim planovima
trebala je Zemlja suzna bit’ dolina,
preobrazbe sunce dok je ne obasja,
da odsjajem blagim toplog Neba zasja.
Dano Ti je po Tvom ljubljenome Sinu
da nam opet vratiš života puninu;
od nevoljâ da nas braniš neprestano,
na spas da ih nama ublažuješ stalno.
Daj da srce Tvoje rasprostre se danas,
gdje god sile mraka ustreme se na nas.
Očituj nam jakost, dobrostiva Mati,
pomoćnice Božja, raskošno nam cvati!
Kao Sin dok Tvoj je Zemljom prolazio,
gladnom hranu, bolnom lijek pronalazio,
pohodi nas s Njime, blagoslova puna,
svemoći je Tvoje ruka blaga kruna.
Kao golem znak se svem pokaži svijetu,
odagnaj Sotonu i nevolju kletu;
svi narodi zaklon u tebi nek’ snuju,
posrednicu spasa radosno nek’ štuju.
Nevolja već naša u nedogled seže;
bez pomoći Tvoje obruč zla nas steže.
Od propasti Ti nas spasit’ možeš samo,
oko Tebe svi se moleć’ okupljamo.
Sa svojim nam Sinom spasiteljkom budi,
od paklenog vira i vremena ćudi;
prezahvalni, Gospo, bit ćemo ti svagda.
Svih naroda Majko, slavimo te vazda.
Širit ćemo svuda ime Tvoje slavno,
u svetište ljude vodit ćemo stalno;
neka ovdje s Tobom i u Nebu gore
Trojstvenome Bogu vječnu hvalu zbore. Amen!
(J. Kentenich, Prema nebu. Prijevod: Ivan Sead Muhamedagić)
Kada klečimo duhovno ili stvarno u našem Svetištu, kada zahvaljujemo nebeskom Ocu i našoj Majci i Kraljici, kada iznosimo svoje prošnje i kada se njima iznova stavljamo na raspolaganje, iskusit ćemo da smo pred njima maleni i slabi, da ništa ne možemo po vlastitim snagama; da, i da smo također uvijek iznova zgriješili.
U svojoj Večernjoj molitvi otac Kentenich nas uči kako mi tu našu malenost i našu krivnju na pravi način možemo donijeti pred nebeskog Oca. Ovdje slijede ponajprije prve dvije uvodne kitice:
Tvoje očinsko Srce je ožalošćeno,
jer Te nismo pravo ljubili.
Nek predragocjena Krv Isusova
bude tome zadovoljština.
Moramo poći od toga da smo tijekom dana Boga ne samo obradovali, nego smo također njegovo „očinsko srce ožalostili“ (1. redak). Ovdje se govori o Bogu posve ljudski. Možda to moramo učiniti kako bismo si posvijestili da je Bog doista osobno bližnji, da je on Bog kojemu nije svejedno da li ga mi ljubimo ili ne. Stari zavjet čak govori o Božjoj ljubomori kako bi se objasnio taj osobni Božji angažman. Zamislimo si kako ga žalosti, kako žalosti njegovo očinsko srce ako ga pravo ne ljubimo. Za našega oca i utemeljitelja bila je to odlučujuća točka o krivnji kod pitanja „pravo ljubiti“ (2. redak).
Ono što smo ostali dužni u ljubavi prema Bogu i prema ljudima neka „predragocjena Krv Isusova“ bude tome zadovoljština (3.-4. redak). Prije nego se prisjetimo konkretne krivnje, molimo Oca da spasiteljska smrt njegova Sina bude zadovoljština za sve. Budući da u krvavoj Isusovoj smrti na križu postoji zadovoljština, mi ne trebamo diskutirati o našoj krivici i ne trebamo je gurati od sebe, nego je možemo priznati pred nebeskim Ocem.
Čuj prošnje naše Majke.
Dopusti joj da bude uz nas.
Njezine zasluge prihvati
i pogledaj nas očinskim okom.
Druga kitica uključuje Majku Božju u igru u njezinoj ulozi prilikom djela spasenja. Nebeski Otac neka bude pozoran na njezine prošnje i neka joj dopusti da bude uz nas (1.-2. redak). U našoj krivnji mi nismo ostavljeni sami. To je također uvjerenje tisuću puta izgovorene molitve u Zdravo Mariji: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše“. Upravo u iskustvu vlastitog siromaštva i potrebe za milosrdnošću to je pomoć i daje pouzdanje kako bismo znali za njezine prošnje i kako smijemo uputiti na njezine zasluge. „Njezine zasluge prihvati i pogledaj nas očinskim okom“ (3.-4. redak). Unatoč tome da smo toliko puta zakazali, smijemo se nadati tom „pogledu“ Oca. To je ohrabrujuća slika i slika koja govori o pomirenju.
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 311.-312.
Molitva nas mijenja. Ona je izraz naše potrebe da budemo u vezi s božanskom Ljubavlju, ovdje i sada. Sveti Augustin je to najbolje rekao: „Nemirno je srce naše dok se ne počine u tebi, Gospodine!“
Fizičke, psihološke, emocionalne i duhovne traume mogu dovesti do malaksalosti naših snaga, osjećamo se kao da smo u stanju vegetacije. Trebamo obnoviti snage da bismo počeli iznova živjeti.
U našem bi molitvenom životu ovo mogla biti sezona tihog razmišljanja, nježnog istraživanja i poduzimanja malog, ali namjernog kretanja prema našem konačnom cilju: biti s Bogom. Za to je potrebno poduzeti onaj konačni napor, napor POVJERENJA. U časovima tame, mi ne znamo u kojem smjeru idemo i zato trebamo povjerenje kojim ćemo se osloniti na Božju beskrajnu ljubav jer „Bog je Otac, Bog je dobar i dobro je sve što On čini.“ (o. Kentenich)
Treba započeti avanturu povjerenja sa svjesnom namjerom da svakodnevno provodi vrijeme „biti s Bogom“. Kaže o. Kentenich da moliti znači kroz tamu svijeta ići k Bogu. (usp. J. Kentenich, Ponedjeljkom navečer, str 92.). Tama svijeta može biti tama izvan nas ili tama u nama. Tama doista iziskuje skok u povjerenje da nas Otac nebeski čuje, vidi i treba našu tamu. Možda vam mogu pomoći neke od sljedećih molitava da hrabro zaigrate na kartu povjerenja u svojoj svakodnevici:
– Poziv i odgovor –
Zazvao si, a ja sam odgovorio; ovdje sam.
kušao si me i ja sam se trudio razaznati tvoju volju.
Blagoslovio si me i ja sam ti zahvalan.
Pomozi mi da nikad ne zaboravim da si izvor svih blagoslova.
Daj mi mudrosti da pronađem put do tebe.
Dopusti mi da odgovorim s Ignacijem iz Loyole:
tvoja ljubav i tvoja milost su mi dovoljni.
********************
– Da vidim Božjim očima –
Što vidiš kad me pogledaš?
Vidiš li moje sumnje i strahove?
Vidiš li što mi donosi radost?
Vidiš li osobu koja očajnički pokušava… ?
Pomozi mi da vidim iza straha i sumnje.
Pomozi mi doživjeti radost.
Pomozi mi da postanem najbolja verzija osobe koju vidiš.
Daj mi snage da sijem radost.
Daj mi mudrosti da vidim tvojim očima, Bože moj!
Ne zaboravite: najjača molitva je molitva hvale i zahvale!
Hvala ti, Gospodine Isuse Kriste,
za sve blagodati i blagoslove
koje si mi dao,
za bolove i uvrede
koje si mi podario.
Milostivi Prijatelju, brate i Otkupitelju,
mogu li te jasnije spoznati,
više te voljeti
i budno te pratiti, iz
dana u dan.
(Crkva sv. Richarda Chichestera)
********************
– Povjerenje u Boga –
Budite u miru jer ste slijedili dobar put.
Budite bez straha jer onaj koji vas je
stvorio učinio vas je svetim, uvijek vas je štitio i ljubio kao majka.
Hvala ti, Bože moj, što si me stvorio.
(Crkva sv. Klare Asiške)
********************
Dragi Oče, uzmi me za ruku.
Vodi me dalje. Umoran sam, slab, istrošen.
Kroz oluju, kroz noć,
vodi me prema svjetlu.
Vodi me za ruku, dragi Oče,
vodi me kući.
(Afroamerički duhovnik)
Dijelovi iz knjige o molitvi za katoličke žene Agnes Kovacs, Riječ među nama Press, 2018. Dostupno na www.wau.org/books
Slika: Karamel auf Pixabay
Pripremila: Biserka Horvat
U ovoj novoj godini želimo i nadalje pohađati školu oca Kentenicha i promatrati njegove molitve koje je napisao u Dachauu. Sljedeće retke iz Večernje molitve možemo također primijeniti kako bismo promatrali pod okom nebeskog Oca proteklu godinu:
Milo si nas pozdravio
i život nam zasladio,
jer nam se Spasitelj javio
često u ljudskom liku.
Tijekom dana ne postoji samo sakramentalna milost koja nam dotječe iz euharistije i koja nas nosi. Postoji također susret s bližnjim koji je bogat blagoslovom i pun milosti. Kitica iz Večernje molitve želi nam prizvati u svijest tu stvarnost. Očima vjere prepoznajemo u drugom čovjeku Spasitelja „u ljudskom liku“ (3.-4. redak). Po dragim i dobrim ljudima zrači nešto od samog Boga u naš svagdašnji život. Po njima nas Bog „pozdravlja“ (1. redak) i „sladi“ (2. redak) naš život. Koliko ljubavi i radosti, koliko dobrog i lijepog dolazi po drugim ljudima u naš život! Oni to nisu sami po sebi. Oni to poklanjaju konačno iz Božje ljubavi i dobrostivosti. Ocu Kentenichu je stalo do toga da ponovno tako mislimo i da učimo tako gledati, da otkrivamo Boga u svim ljudima, u svim stvarima i u svim događajima.
Često nas je po ljudskoj patnji
zvao sebi
i po križu nas učinio
sebi sličnim.
„Što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili (Mt 25, 40). Mnogostruka ljudska patnja, biti gol, gladan, stranac, neodjeven ili bolestan i u zatvoru, poziva nas na stranu Gospodina. Milost dana podrazumijeva, gledano u svjetlu vjere, da u potrebitom bližnjem koji me trebao susretnem Gospodina. Iako ga nismo prepoznali usred pomaganja, trebamo i smijemo ga naknadno prepoznati.
Zatim postoji također i patnja i teškoća u vlastitom životu. Mi to trebamo prepoznati kao „križ“ koji nam je donio (3. redak). Mi trebamo iz njegove milosti otkriti da smo upravo po njemu, koji je raspet, slični, stvoreni isto. Za to zahvaljujemo na kraju dana.
Ono što Očev pogled razveseljuje
nek’ teče natrag k milosnom izvoru
koji na slavu Trojedinoga
žubori iz našeg Svetišta.
Sve što je danas razveselilo Oca, nosila je milost i sada treba teći natrag k izvoru milosti. Gdje Božja slava i milost postanu u našem svagdašnjem životu djelotvorne i plodonosne, tu se Bog obraća nama novom, umnoženom ljubavlju. Tu on želi i može sve više širiti svoju blagonaklonost i milost. TU će izvor milosti jače žuboriti.
U Svetištu smo započeli dan i sve želimo uložiti u taj dan da Bog iz tog malog Svetišta zahvati sve više i više ljudi svojom milošću. Sada podarimo sve natrag za to da Bog nastavi svoju veliku inicijativu sa Schönstattom. Naša mala kapelica treba biti i ostati Svetište na slavu Trojedinog iz kojeg će strujati i žuboriti izvor milosti na sve strane svijeta kao što je prorok Ezekijel rekao u viziji o hramu u Jeruzalemu (Ez 47, 1-12). U našem ocu i utemeljitelju živjelo je uvjerenje da taj izvor milosti teče u naše Svetište.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 308.-310.)
Pred nama je vrijeme iščekivanja. Pred nama je Marijino vrijeme. Došašće bismo mogli oviti plavom bojom u liturgiji umjesto ljubičaste jer je to najtipičnije liturgijsko marijansko vrijeme. Promatramo tijekom došašća kako je Bog iznenadio djevojku Mariju u vrijeme kad je bila uronjena u molitvu.
To Božje iznenađenje čeka i nas, i nas želi iznenaditi svojom ljubavlju dok posvećujemo vrijeme molitvi. Molitva je na prvom mjestu povlašteno vrijeme za duboki susret s Bogom. To je ljubavni susret Boga i nas.
Dok molite, otvorite svoje srce ljubavi nebeskog Oca. Sjednite mirno pred njegovim pogledom punim ljubavi i dopustite mu da svoju ljubav ulijeva u vaše srce sve dok iz njega ne preplavi druge. Iznenadit ćete se nježnim i ljubaznim načinom na koji Bog želi podijeliti svoju ljubav i planove s vama, baš kao što je svoje planove podijelio s Marijom pitajući je za pristanak da bude majkom Njegova Sina. Marija zasigurno ne bi mogla reći svoj „Da!“ da nije bila s Bogom Ocem u odnosu punom ljubavi, svakodnevno.
Možemo u ovo vrijeme došašća zaista staviti u pitanje svoju molitvu:
Možda je ovo došašće prilika da u svom Kućnom svetištu/Filijalnom svetištu ili Svetištu srca sjednem pred Boga koji u molitvi traži susret sa mnom, obostrani odnos ljubavi i povjerenja.
Na sastanku s mladima u Manili, u siječnju 2015., papa Franjo govorio je o iznenađenjima koja čekaju one koji traže Gospodina s otvorenim srcima za njegovu ljubav: „Prava ljubav je i voljeti i prepustiti se biti ljubljen. Teže je dopustiti da budemo voljeni, nego voljeti. Zato je tako teško postići savršenu ljubav Božju jer nismo navikli dopustiti Mu da nas ljubi. “
Ako „pred Boga dolazimo samo s informacijama“, zatvoreni smo za iznenađenja. Ljubav je uvijek iznenađenje jer započinje dijalogom dvije osoba koje se vole. U molitvi pitajte Boga: “Što danas imaš za mene? Što me pokušavaš naučiti, reći, darovati mi danas?” I tada se možete pripremiti na iznenađenje – Božjim glasom u srcu i umu ili događajima, možda neočekivanim ili iznenađujućim tijekom dana.
Djevičanski čista, Boga rodila si Ti;
on Te je za zaručnicu i majku htio izabrati,
tvoja divna plodnost dade
cijelom svijetu Sunce pravde.
Milostivo si Schönstatt podigla
da naše vrijeme vječno svjetlo ugleda;
kao nositeljica Krista, od Boga poslana,
iz njega želiš u mračni svijet na putovanja.
(J. Kentenich)
Izvor: www.wau.org
U molitvenoj školi oca Kentenicha želimo dalje promatrati Večernju molitvu koju nam je on podario. U njoj nas on potiče da sa zahvalnošću gledamo na dan koji je protekao. Budući da se približavamo kraju ove godine, ovi nam retci mogu biti također i poticaj da provjerimo gdje i na koji način su nam nebeski Otac i Majka Božja iskazivali svoju ljubav u prošloj godini.
Majčinska ruka čvrsto nas je držala
i nikad nas nije ostavila same,
jer si nama kao Gospodinovoj zaručnici
povjerio svoje djelo.
Svakodnevno doživljavamo Marijinu vjernost prema nama. To je razlog za zahvaljivanje. Njezina nas je majčinska ruka i u proteklom danu, u njegovom gore-dolje, ponovno čvrsto držala i nije nas nikada ostavila same (usporedi 1.-2. redak). U toj vjeri možemo živjeti, u tom se uvjerenju možemo osvrtati na protekli dan te to uvjerenje u nama produbljivati novim iskustvima. To da se Majka tako vjerno i neprestano brine za nas nije razlog u našoj učinkovitosti, nego ponajprije u tome da smo mi povjereni Majci kao Gospodinovoj zaručnici (3. redak). Schönstatt je kao Božje djelo s njegove strane potpuno povjereno Mariji (4. redak). U toj vjeri živi naš otac i utemeljitelj.
Sav blagoslov koji je danas tekao,
s oltara se preko nas prelijevao,
nosio nas je veličanstveno
kao veliko more milosti.
Zahvala i priznanje za sav blagoslov u danu u našoj Večernjoj molitvi pripada Bogu. Našem ocu i utemeljitelju stalo je do toga da se iz dana u dana slijeva Božji blagoslov i da se na nas prelijeva upravo s oltara (usporedi 1.-2. redak). Time on povezuje našu Večernju molitvu sa svetom misom. „S oltara“ to želimo živjeti i tako djelovati kroz cijeli dan. Treba obratiti pozornost na to strujanje blagoslova. Zahvalnost treba jačati naše povjerenje u to „veliko more milosti“ koje nas svaki dan nosi kroz sva dizanja i padanja. Pomozi mi da u meni naraste to povjerenje! Jer samo tako će sveta misa doista postati „izvorom i vrhuncem sveg kršćanskog života“ kao što je to sročeno u Drugom vatinkanskom koncilu (Lumen gentium 11).
Neka nam svaki (duhovni) posjet u Svetištu pomogne da rastemo u zahvalnosti, u povjerenju i u ljubavi!
Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 307.-308.
U kolovozu smo u Schönstattu slavili veliki jubilej: 100 godina Schönstattskog apostolskog saveza. Tim povodom održan je međunarodni kongres, na koji su doputovali članovi različitih saveza (svećenici, žene, majke i obitelji) iz 17 zamalja.
U čemu je značenje ovog jubileja? Schönstatt je utemeljen 14. listopada 1914. No, tada su bili prisutni samo studenti Marijanske kongregacije palotinaca. Dana 20. kolovoza 1919. susreli su se u mjestu Hörde mladići koji su upoznali Schönstatt tijekom Prvog Svjetskog rata, a željeli su i dalje surađivati. Osnivanjem Apostolskog saveza toga dana od Marijanske kongregacije palotinaca nastao je Apostolski Schönstattski pokret, koji se ubrzo proširio u cijeloj Njemačkoj, a potom i diljem svijeta. Osnutkom Apostolske Lige godine 1920. vrata pokreta otvorila su se za još šire krugove, prvenstveno i za žene.
Kada u ovom mjesecu budemo slavili dan utemeljenja našeg pokreta, želimo si iznova posvijestiti: naš pokret je apostolski pokret. Osnovno je pritom da se u Savezu ljubavi s Marijom pridobije mnoštvu ljudi za Boga. Stoga je nama apostolat zadatak na svim dostupnim područjima. No, apostol može biti samo onaj, tko i sam gori za Krista i svoj konkretni život oblikuje iz vjere. Apostoli moraju biti autentični, vjerodostojni. To je bila i tema naše prve „Noći svetišta“ za mlade pri našem Svetištu u Ivanovcima 31. kolovoza.
Zbog toga molitveni duh uz samoodgoj ima značajnu ulogu. U Povelji osnutka od 18.10.1914. Majka Božja stoga zahtijeva:
“Osvajajte si samo vjernim i najvjernijim ispunjavanjem obveza i poletnim molitvenim životom mnogo zasluga i stavite ih meni na raspolaganje.”
Apostolski i molitveni duh su kao dva pôla neke elipse, koji trebaju krasiti svakog Schönstattovca. Ovisno o situaciji u kojoj živimo i našem osobnom pozivu, netko će imati izraženiji jedan pôl, a netko onaj drugi. No, u principu možemo reći: naša osnovna zadaća je apostolat – mi smo kao Schönstattovci u prvom redu pozvani na „Martinu službu“. Doduše, isključivo izvanjska aktivnost bez molitve i unutarnjeg života ne može postati plodna. U osobnom dijalogu s Bogom, s Majkom Božjom, raste misionarska vatra; želja da Božju ljubav koju smo iskusili, prenosimo i drugima. I naposlijetku, Bog mora djelovati iz nas. Vlastitim snagama ne možemo doprijeti do srca drugih ljudi. Tako bi ustvari svaka od nas trebala istovremeno biti „Marija i Marta“.
Upravo vrijeme našeg Duhovnog bdjenja u Svetištu želimo iskoristiti za rast dubokog osobnog susreta s Bogom i Majkom Marijom, kako bi ONI utoliko više mogli sjati iz nas, te u nama susretati i naše bližnje.
No, i samo vrijeme naše molitve može biti djelotvorno, čak štoviše najdjelotvornije apostolsko sredstvo po našoj zagovornoj molitvi, kojom Bogu i Majci Božjoj na srce stavljamo velike nakane svijeta i Crkve, naše Schönstattske obitelji i naših bližnjih.
Neka nam MTD u ovom mjesecu Saveza u našim duhovnim i stvarnim satima bdjenja u Svetištu daruje produbljeni duh molitve i novu apostolsku vatru!
Marijo,
učini da duboko prodremo u duh Kristov,
obdari nas obilno jezicima ljubavi,
da po nama zasja Kristova slava
slična tebi – Ogledalu pravde. (Treći čas Schönstattskih hora)
U nadolazećim mjesecima želimo zajedno promatrati Večernju molitvu koju je otac Kentenich sastavio u travnju 1945., malo prije otpuštanja iz koncentracijskog logora Dachau.
Uostalom otac Kentenich naziva Večernju molitvu kao također i Jutarnju molitvu ne samo „molitva“, nego „posveta“. Na početku svakog novog dana i na kraju posvećujemo se nebeskom Ocu, to znači da mi stavljamo sebe i svoj život posve u njegove ruke. Mi mu pripadamo sa svime što jesmo i što imamo. Pritom promatramo svaki svoje poslanje na apostolski život.
Nakon truda i tereta dana
tražimo sad, Oče,
odmor u Tebi koji si nas vodio
i kao svoje oruđe odabrao.
Nakon svega čime je dan bio ispunjen od ranoga jutra sve do u noć smijemo se vratiti Ocu. Osobito onda ako je dan bio određen trudom i teretom, imamo zaista potrebu potražiti odmor u Bogu. Mi trebamo taj prestanak, hrabrost da sve ostavimo i da se posavjetujemo te crpimo novu snagu. Večernja molitva i dar noći u prvom su redu odmor u Ocu. Mi smijemo kod njega ostati i odmoriti se, kod njega koji je i cijeli dan „vodio“ (2. redak). On nam nije bio nikada daleko, iako mi nismo mislili na njega. Tim je važnije sada – barem naknadno – postati svjestan njegova vodstva. Vjerom u providnost želimo usred „truda i tereta dana“ (1. redak) otkriti i opipati ruku Oca koji nas vodi. Mi se smijemo odmoriti kod Oca koji nas je odabrao, izabrao kao „oruđe“. Iz Večernje molitve možemo naučiti kako otac i utemeljitelj upravo na kraju dana daje poticaje za apostolski angažirani život.
Slavu i hvalu Tebi posvećujemo
jer si i danas bio uz nas,
po nama si činio ono
što je Tebe veselilo.
Prvi afekt u odmoru i u tihom promatranju proteklog dana treba bit zahvalnost. „Slava i hvala“ (1. redak) treba se u nama uzdići. Samo tako dolazi čitava istina dana na svjetlo. Tek u takvom razmišljanju dolazi do izražaja da u ovom danu nismo bili sami, da je Otac bio uz nas. Njemu pripada sva slava i također sva hvala i upravo za to što je po nama djelovao i izvršio. Naša dobra djela trebala bi nas odvesti do Govora na gori da bi ljudi „slavili Oca na nebu“ (Mt 5,16).
On je po nama izvršio ono što ga je jako veselilo (4. redak). Lijepo je znati da u danu postoje također stvari koje Oca vesele. Bog tako sudjeluje u mojoj svakodnevici. Otac Kentenich nas je uvijek iznova upućivao da pitajući za mnoge svakodnevne stvari i odluke pitamo što Oca veseli. Iz te intuicije želimo živjeti i odlučivati.
Po nama si složio kamen s kamenom
Schönstattskog djela,
kojeg si dobrostivo izabrao
da spas donosi svemu svijetu.
Hvala Ocu u nebu odnosi se ponajprije na to da u smislu poslanja za Schönstattsko djelo smijemo djelovati. Mi smijemo sebe shvatiti, kao građevinare na velikoj katedrali, koji dan za danom u veliku građevinu kojoj su posvetili svoj život slažu kamen po kamen. Djelo kojem mi služimo i na kojem mi gradimo ide daleko iznad nas. Trebalo bi postati blagoslovom i spasenjem svijeta za što je Bog djelo odabrao (3. redak). Maleni dan sa „svojim kamenom“ živi od velike vizije.
Molimo u Svetištu uvijek iznova za veliku zahvalnost! Ona je dah koji naše skromno dnevno djelovanje ispunjava božanskim životom i daje da u nama živi Božja perspektiva.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 305.-307.)
Kruna je znak najvećeg dostojanstva jedne osobe. Kroz povijest poznajemo razdoblje vladavine kraljeva. Ceremonije krunjenja bile su najsvečanije pripremane i izvođene.
Danas postoje rijetke zemaljske monarhije među kojima je najpoznatija britanska monarhija. Svjedoci smo života te kraljevske obitelji, suvremenici smo i triju kraljevskih vjenčanja. Raskoš, obilje, ljepota, dostojanstvo… dio su kraljevske obitelji. Također se može zamijetiti da je kraljevsko ponašanje dostojanstveno, odmjereno i propisano posebnim pravilima dvorskog života.
Također postoje i stvari kojima pridajemo kraljevsku kvalitetu: Kraševi proizvodi imaju na sebi krunu…
Postoji i kraljevsko cvijeće: ruža, kraljevski čaj: šipak, kraljevsko voće: jabuka…
Postoji i Kraljica neba! Kako li je Ona moćna i koliku vlast ima: pokoravaju joj se anđeli, a njezin Sin – Kralj dao joj je neograničenu vlast nad dušama. Majka Isusova i naša Majka je Kraljica. Kako je to moćno!
Njezino krunjenje nije se dogodilo na zemlji, nego u nebu: Presveto Trojstvo okrunilo ju je Kraljicom neba i zemlje. Imamo li pravo bojati se ičega kad je naša Majka Kraljica?!
Njezina ljubav je kraljevska, veća od ljubavi svih ljudi i anđela zajedno. Marija sama je kruna svega stvorenog. U schönstattskoj obitelji običaj je da na određene blagdane darujemo Mariji dragocjenu krunu. Time želimo izraziti da je ona najljepše i najsavršenije biće na nebu i na zemlji. Ljubav prema Triput Divnoj Majci i Kraljici navela nas je da joj se u posveti darujemo, naravna ljubav dovela nas je do nadnaravne ljubavi.
(Usp. J. Kentenich, Ponedjeljkom navečer, str. 79.)
Ne bismo li ovaj mjesec mogli nadnaravnom ljubavlju prema Bogu i ljudima postajati sve više živa Marijina kruna – kruna koja je našoj Majci i Kraljici najdraža.
Inspiraciju za takav život – život kraljevskog djeteta, život žive Marijine krune možemo pronaći u poslanici svetog Jakova.
Jutarnja molitva koju je otac Kentenich sastavio u Dachauu sadrži i jednu molitvu s naslovom „Dobra nakana“. Taj oblik molitve zahvaća u ono što sveti Pavao savjetuje Kološanima: „sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu“ (Kol 3,17). Naš otac i utemeljitelj, dakle, savjetuje da promislimo nakratko o različitim djelatnostima novog dana i da ih imenujemo u molitvi.
Što nosim i podnosim
što kažem i na što se odvažim
što razmišljam i što ljubim
što zaslužim,
čime upravljam i što izborim
što mi je križ i što je radost:
Sve što jesam i što imam
Tebi dajem kao dar ljubavi
za sveti izvor milosti
koji istječe iz Svetišta
da zahvati duše
koje svoja srca ostavljaju u Schönstattu
da vode onamo sve
koje Ti dobrostivo izabireš
da sve svrši dobrim činom
posvećeno Bogu Trojedinom.
Malo riječi ukazuje na tolike mogućnosti u kojima ne ostaje propušteno niti jedno područje života (aktivnost, patnja, govor, rizik, razmišljanje, ljubav, milost, moć, rasprava, tuga i radost. Sve želi postati darom ljubavi. Samo onaj tko poznaje ljubav, poznaje želju sve podariti. Samo ljubav nalazi takve riječi. Sve što radim, sve što jesam i imam posvećujem Majci Božjoj u nadi da će donijeti blagoslov „za sveti izvor milosti koji istječe iz Svetišta“ (9. redak). Iza tih redaka skriva se vjera u realnost milosti i ‘milosnog kapitala’, kao što je naš otac često govorio. Schönstatt je poput talijanskog hodočasničkog mjesta Valle di Pompei nastao tako da ljudi sve svoje molitve i činjenje žele žrtvovati i podariti na Božju inicijativu u jedno milosno mjesto na Marijin zagovor. Mi trebamo svako jutro ili također za vrijeme našeg činjeničnog ili duhovnog bdijenja u Svetištu obnoviti tu nakanu i tako svim svojim nastojanjima potaknuti Majku Božju da postavi svoje milosno prijestolje u Svetištu i da učini čudo pretvorbe. Tako će naša svakodnevnica postati plodonosnom i mnogim ljudim postati blagoslovom. Tako će nastati novi pozivi za Schönstatt. Tako će također plodonosno procvasti apostolski projekti našeg pokreta koje mi posvećujemo Trojedinom Bogu, kojemu na kraju sve pripada.
Božji blagoslov nek sađe
da svaki sreću i spas nađe
koji se sasvim Schönstattu posveti
sada i u sve vijeke vjekova. Amen.
Završetak Jutarnje molitve je molitva za blagoslov. Molimo za sreću i zdravlje. Sreća za život u ovom svijetu i zdravlje koje seže sve u vječni život. To molimo za sve koji su se u Savezu ljubavi posve posvetili Schönstattu. To nas potiče da živimo dan u povezanosti i solidarnosti s našom duhovnom obitelji.
Oba zadnja retka donose još jednom do izražaja motiv posvete, jednog od središnjih strujanja pokreta. Posvetom Majci Božjoj događa se zapravo uvrštavanje u veliku Schönstattsku obitelj. Ta posveta uključuje u sebi da se pojedinac u potpunosti pripisuje Schönstattu i da za to želi živjeti kako bi to duhovno, karizmatično kretanje postalo blagoslovom Crkvi i svijetu. Tako nastaje obiteljska povezanost u Savezu ljubavi za vrijeme i vječnost. Tako ćemo sve više postajati „Jedno srce u Ocu“.
s. Mariana Hermann
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 34.-37.)
U dvorani Posljednje večere znamo da su na židovski blagdan Pedesetnice bili okupljeni apostoli s Majkom Marijom na molitvi. Molili su da im uskrsli Gospodin pošalje drugog Branitelja budući da je prvi Branitelj – Isus Krist uzašao k Ocu. Nije želio ostaviti svoje bez Sebe i zato obećaje svoga Duha Svetoga.
Djela apostolska opisuju taj prvi događaj Duha Svetoga, kako je Duh Kristov sišao nad svakog apostola i Majku Mariju koja bijaše s njima u molitvi. Bili su u cenaculu (dvorani Posljednje večere) kad su primili Kristovog Duha u obliku plamenih jezika (usp. Dj 2, 1-13).
Isto tako, Duh Sveti – Duh Isusa Krista želi ući u svakog od nas i raspiriti plamen vjere kojom možemo činiti stvari koje je činio Isus tom istom snagom Duha Svetoga. Potrebno je samo zamoliti, zajedno s Marijom, s Onom koja je puna milosti, puna Duha Kristova da nam Otac pošalje Duha Svetoga.
Otac Kentenich to lijepo izražava u molitvi Hore Trećeg časa obraćajući se molbom Majci Božjoj – Zaručnici Duha Kristova:
„Učini da duboko prodremo u Duh Kristov,
obdari nas obilno jezicima ljubavi
da po nama zasja Kristova slava
slična Tebi – Ogledalu pravde (svetosti). (4. strofa)
Dakle, obraćamo se Majci Božjoj da nam izmoli Duha Svetoga kako bismo mogli ljubiti. U našoj schὅnstattskoj knjižici izreka za svaki dan Kršćanski život kao svjedočanstvo, na dan 8.6. (ove godine Duhovi) čitamo riječi o. Kentenicha: „Gdje zvona molitve dugo šute, ondje bez prepreke može ući i nastaniti se što god želi; i uskoro skriveni idoli u skrivenim zakutcima slave pobjedu: idoli pohlepe, strasti, moći i užitka.“ Sveti Pavao u poslanici Galaćanima ističe upravo te stvarnosti (bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžba, spletkarenja, razdori, zavisti, pijančevanja…) kao znakove života po tijelu kojima suprotstavlja plodove Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoća. (Gal 5, 22-23).
Nije slučajno, možemo reći, da plodova Duha Svetoga ima dvanaest. Možemo vježbati svaki mjesec jedan plod Duha i postat ćemo za jednu godinu preobraženi ljudi Duhom Kristovim, ljudi ljubavi.
Zahvaljujući pomazanju Duha Svetoga, Isus je propovijedao Radosnu vijest, ozdravljao bolesne, tješio nevoljnike i vršio sva djela milosrđa. Sveti Bazilije piše da je Sveti Duh bio „nerazdvojno prisutan” s Isusom tako da je njegovo „svako djelo izvršeno suradnjom Duha”. Duh Sveti je „sadržaj” božanske milosti. Bez Duha Svetoga, riječ „milost” bila bi prazna. Duh Sveti otvorit će blago Isusove milosti vjernicima u svakom vremenu. On će učiniti da Isusovo milosrđe ne bude samo zapamćeno, već i djelotvorno.
Živjeti po Duhu iziskuje odreknuće življenja po tijelu, po svom prirođenom egu. Ljudi nesvjesno povezuju Božju volju sa svime što je neugodno i bolno, s onim što se na ovaj ili onaj način smatra uništavanjem individualne slobode i razvoja. Kao da je Bog neprijatelj svake proslave, radosti i užitka. Ljudi ne uzimaju u obzir da se u Novom zavjetu Božja volja zove „eudokija” (vidi: Ef 1, 9; Lk 2, 14), što znači, dobra volja, ljubaznost. Kada molimo: „Neka bude volja tvoja”, to znači: „Ispuni na meni, Oče, svoj plan ljubavi.” Marija je rekla svoj fiat s takvim stavom, kao i Isus.
Prva stvar, koju Duh Sveti učini kad dođe živjeti u nas, jest da nam otkrije drugačije Božje lice. On nam ga pokazuje kao saveznika, kao prijatelja, kao onog koji „nije poštedio svoga Sina, nego ga je predao za sve nas” (Rim 8, 32). Ukratko, Sveti Duh nam pokazuje vrlo nježnog Oca koji nam je dao zakon da ne guši našu slobodu, nego da je štiti. Tada nastaje sinovski osjećaj koji iz nas spontano vapi: „Abba, Oče!“
Potrebno je, dakle, da računamo s Darom Duha Svetoga ili, još bolje, prepustiti Majci Božjoj da nam izmoli od Oca nebeskoga Duha Isusa Krista koji će nam pomoći da ljubimo unatoč tome što smo zarobljeni u tijelu, što smo tjelesni, koji će nam pomoći usvajati plodove njegova Duha i tako postajati „duhovni“ ljudi – ljudi koji žive po Duhu. Uvijek ćemo doživljavati vlastite neuspjehe i razočaranja nad sobom u svojim borbama između tjelesnog i duhovnog čovjeka, ali ćemo osjetiti božansku snagu i radost što uopće možemo djelovati kao duhovni ljudi. Zašto se ne bismo, u našem Svetištu, otvorili potpuno Duhu Kristovu koji nas može i želi osposobiti da i mi činimo djela kakva je činio On snagom Duha Svetoga!? To ovisi samo o nama, našoj volji i otvorenosti…jer Otac to svakako želi, Majka to svako želi za nas… Dobit ćemo Duha Branitelja u našoj borbi između tijela i duha. To je Božje obećanje.
Prema izvorima priredila:
Biserka Horvat
Izvori: T. Beller, Novi početak, Na putu s o. Josephom Kentenichom; Kršćanski život kao svjedočanstvo; Raniero Cantalamessa, Iz Pogled milosrđa (Riječ među nama, 2011).
Savez ljubavi s Marijom osnova je za cjelokupnu schönstattsku duhovnost. Na taj način mi stupamo u posve osobni odnos s njom. Samog oca Kentenicha nosilo je u svim situacijama njegova života povjerenje u tu moćnu partnericu u Savezu. U jutarnjoj molitvi on nas također potiče da se svakodnevno borimo za djetinje povjerenje u njezinu moć i pomoć:
Savezu što si ga sklopila s nama
i milostima svojim ga obdarila,
uvijek ćeš ostati vjerna
makar oluja i pogibelj nam prijetila.
Inicijativu i vjernost Savezu ljubavi u ovoj kitici iskazuje ponajprije Majka Božja. To povjerenje naš otac i utemeljitelj očito želi u nama odgojiti. Ta misao ima svoj odgovor u biblijskom doživljavanju saveza kada je Božja vjernost savezu uvijek veća od one koju ima narod. Zadnji redak ističe pouzdanje u vjernost Savezu također i u olujama i pogibeljima. Nas se, dakle, ne uvjerava da ćemo imati miran život bez rizika. Oluje i pogibelji u našem životu ne smiju se tumačiti kao kraj zaštite i Saveza. U vjeri u realnost Saveza ljubavi naš je utemeljitelj izdržao najveće sukobe i opterećenja (primjerice koncentracijski logor i progon). Na njegov poticaj vrijedi vjerovati Savezu ljubavi u svim vrhuncima i padovima u našem životu.
Ti ćeš nam zvanja poslati
koja će se za tvoje kraljevstvo s nama razdati.
Zadatke ćeš nam povjeriti i obilno nas blagosloviti,
svojom svemoći našu ćeš nemoć nadopuniti.
Kraljevstvo Majke Božje (Schönstattsko kraljevstvo) posve ovisi o zvanjima za Schönstatt svih mogućih vrsta (1. i 2. redak). Otac Kentenich svjedoči da ih je sve uključio i prihvatio kao zvanja koje mu je Majka Božja poslala. Za njega je sve dar i inicijativa Majke Božje. Ona šalje posao: polje apostolata, mogućnosti djelovanja, nove postaje… Ona šalje svoj bogati blagoslov: plodnost, rast u dubinu i u širinu… (3. redak).
Zadnji vers sažima temeljno iskustvo o malenosti i slaboći ljudskog oruđa i veličinu plodnosti u igri riječima u nemoći i svemoći. To je pavlovsko iskustvo: „kada sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12, 10.). Neka nam to sve više postaje osobnim iskustvom!
s. Mariana Hermann
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 33.-34.)
Ako je Veliki petak bio najgori dan u životu Isusovih učenika, zamislite kako su se osjećali sljedećih nekoliko dana.
S traumom Isusovog hapšenja i raspeća u njihovim glavama, apostoli su morali početi razmišljati o budućnosti bez tog rabina kojeg su tako dugo pratili. Zamislite kako je bilo Mariji Magdaleni i drugim ženama dok su išle pomazati Isusovo tijelo. Razmislite o drugima koji su se sakrili se u gornjoj sobi bojeći se za svoje živote i pitajući se mogu li se ikada vratiti svojem uobičajenom životu. Zamislite osjećaj straha i gubitka koji je obavio dvojicu učenika na putu u Emmaus.
Sve se odjednom promijenilo kad je Isus ispunio svoje obećanje da će ustati iz mrtvih. Marija Magdalena bila je oduševljena kad ju je Isus nazvao po imenu. Apostoli su bili presretni kad im se Isus pridružio prošavši kroz zatvorena vrata. Još su se uvijek morali suočavati s opasnostima i prijetnjama po njihove živote, ali sada se mogu suočiti s novom vrstom vjere – s vjerom uskrsnuća.
Isus nas želi ispuniti uskrsnom vjerom. Želimo istražiti vrstu vjere koja nam govori da bez obzira na to koliko su naše okolnosti teške, još uvijek možemo vjerovati da je Isus Bog, da je uskrsnuo od mrtvih i da je s nama na svakom koraku. Zamolimo Isusa da ojača našu vjeru dok ispitujemo susret Marije Magdalene s Uskrslim Gospodinom. Isus je u više navrata govorio ne samo da će umrijeti, nego da će i ustati od mrtvih trećeg dana. No, usprkos tome što je čula ta obećanja, Marija je došla na mjesto ukopa kako bi pomazala mrtvo tijelo, a ne da pozdravi uskrslog Gospodina. Kad je vidjela prazan grob, Marija je imala priliku sjetiti se Isusovih riječi i vjerovati. Ali nije. Umjesto toga plače i govori: “Uzeli su Gospodina iz groba i ne znam gdje ga staviše.” (Iv 20, 2).
Marija je mogla reći: “Vjerujem.” Mogla je reći: “Možda je Isus ustao.” Ali što se nje tiče, Isus je još uvijek bio mrtav. Prazan grob bio je jedini dokaz koji je uzela u obzir – ne Isusova obećanja niti stotine čuda koje je izveo. Prazan grob, otkotrljani kamen,sva čudesa koja je Isus godinama činio – sve je to moglo biti dovoljno da je navede da povjeruje. Ali nije mogla povjerovati.
I dok je Marijina vjera bila potresena, njezina ljubav prema Isusu ostala je potpuno sačuvana u svoj jačini. Pogledajte njezine suze, njezino srce u Isusovoj smrti i njezinu upornost u potrazi za njim. To nisu postupci ravnodušne osobe. Marija možda nije savršeno razumjela Isusova obećanja, ali ga nikada nije napustila! Zapravo, možemo ići tako daleko da kažemo da je Marijina ljubav nosila njezinu vjeru. Podržavala ju je. To joj je dalo snage da ga nastavi tražiti i da ne odustaje od njega.
Ovo je jedna od najvažnijih poruka što ih Marijina priča sadrži za nas. Kao kod Marije i naša ljubav prema Isusu može nas nositi kroz ona vremena kada je naša vjera izazvana. Bez obzira na pitanja koja se mogu pojaviti u našim umovima, uvijek se možemo osloniti na načine na koje smo osjetili Isusovu ljubav u prošlosti – i način na koji je ljubav rastopila naša srca.
Uvijek sam s tobom. Većina od nas može shvatiti kako se Marija, slomljena srca, morala osjećati. Svi smo imali razdoblja u životu kada nas je neka tragedija ili teškoća odvela od temelja vjere: teška bolest, gubitak posla, gubitak voljene osobe… Takve situacije mogu uzrokovati da se ogorčimo na Boga, da se zapitamo zašto bi nas postavio u takve kušnje ili čak pitati postoji li uopće Bog.
Unatoč teškim situacijama, Isus traži odgovor koji se miješa s vjerom. Želi da uzmemo u obzir ne samo dokaze pred našim očima – dokaze koji nas tjeraju da izgubimo vjeru – nego i “nevidljivi” dokaz njegove ljubavi, njegovih obećanja i njegove milosti. Osobito u našim najtežim situacijama, Isus traži od nas da mu vjerujemo. Traži od nas da vjerujemo u njegovu ljubav prema nama, našoj obitelji. Moli nas da vjerujemo da on ima plan za naše živote – čak i ako se osjećamo sami, jadni i napušteni.
Ako se, poput Marije, pokušamo suočiti s izazovima života sami, bez Isusa, osjećat ćemo samo sumnju i ljutnju i strah. Situacija će vladati nama bez povjerenja da možemo mirno proći kroz nju.
Ali ne mora biti ovako. Neposredno prije nego što se uzdigao na nebo, Isus je rekao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Je li Isus svojim sljedbenicima dao obećanje na koje se uvijek mogu osloniti? Ili je rekao samo nešto lijepo da ih tješi? Je li to obećanje prazna riječ ili je to nešto u što možemo vjerovati čak i kad nam se čini da svi dokazi govore da smo sami? Isus želi da koristimo ovakva obećanja kako bi nam pomogla i u najtežim i najzahtjevnijim životnim izazovima.
Držite se Uskrsloga Gospodina. Kad je Isus zvao Mariju po imenu, bila je toliko uzbuđena da ga je požurila zagrliti. Ali Isus ju je upozorio: “Nemoj se držati za mene, jer još nisam uzašao Ocu” (Iv 20,17). Marija je pokušavala prihvatiti Isusa kao svog prijatelja, kao svog voljenog rabina iz Nazareta koji ju je ozdravio i bezuvjetno je volio. Ali došlo je vrijeme da se Marija poveže s Isusom ne samo kao s prijateljem, već i kao uskrslim Gospodarom svih stvorenja. Marijina vjera bila je utemeljena na Isusu kojeg je mogla vidjeti, dotaknuti i čuti, ali sada se morala preseliti k Isusu koji će s njom razgovarati iznutra, po svome Duhu Svetom.
Isus nije odbacio Mariju. Pokušavao je podići njenu vjeru na novu razinu. Želio je da ona zna da će, iako odlazi, i dalje biti s njom. On će biti u njezinu srcu, govoriti joj riječi ljubavi, mudrosti i vodstva. Bit će s njom preko njezine braće i sestara, preko Euharistije. Ali sada je njezina vjera morala biti utemeljena na Isusu u koga je vjerovala, ali nije mogla vidjeti – Isusu, koga je voljela, ali koga bi sada trebala iskusiti kroz povjerenje, vjeru i nadu. Bilo je vrijeme da Marija počne hodati u vjeri, a ne u gledanju.
Marijin poziv je i naš poziv. I koliko je utješno znati da je čak i ona morala naučiti ovaj novi način vjere! Kako je utješno znati da Marija Magdalena, Petar i svi apostoli hodaju s nama dok učimo kako živjeti po vjeri, a ne po gledanju.I još je više utješno spoznati da je Isus Krist, Gospodin svega stvorenja, spreman izliti svoju milost svima i svugdje – uključujući i nas! On nije samo mudar rabin iz prvog stoljeća. On je vječni Bog. Ništa ga ne može ograničiti. Ništa ga ne može odvojiti od nas.
Zato se uhvatimo za Isusa kao uskrslog Gospodina. Vjerujmo u njega i vjerujmo mu i volimo ga kao Vječnog koji nikada neće prekršiti svoja obećanja. On je uvijek blizu onih koji ga traže: kroz vjeru i kroz nevidljivu prisutnost Duha Svetoga.
Marijin savjet. Na Uskrsnu nedjelju, Marija Magdalena je primila vjeru uskrsnuća. Kad bi bila prisutna na fizički način među nama, mogla bi nas potaknuti da se ustrajemo u ljubavi prema Isusu, čak i ako osjećamo da smo izgubili vjeru. Također bi nam mogla reći koliko je važno da svaki dan pokušamo prisjetiti se Gospodinovih obećanja. Uzmimo Marijin savjet. Okrenimo se sada Isusu u molitvi i recimo mu da želimo vjerovati u njega, bez obzira na to što će doći.
(Izvor: www.wau.org)
Promotrimo danas dalje Jutarnju molitvu koju je otac Kentenich napisao u Dachauu i koju nam je poklonio. Nakon što smo doveli do izražaja svoju spremnost za Božje vodstvo i težnju za idealom, otvorimo se za veliko apostolsko poslanje našeg pokreta:
Daj da vatrom gorimo
i radosno Te svim narodima nosimo.
Da budemo spasenja revni svjedoci
i kliktavo sve vodimo Svetoj Trojici.
Misionarski zadatak vrijedi za Crkvu u cijelosti te time također i za svakog kršćanina i svaku duhovnu zajednicu. Iako ja kao pojedinac ne idem ‘poganskim narodima’, trebam znati da smo povezani sa zajednicom i njezinim misionarskim poslanjem. Kršćanstvo je jednostavno više od građanskog pristojnog života: ‘htjeti zadovoljiti.’ Komunist koji je odustao od svjetske revolucije nije više komunist u pravom smislu riječi. Isto bi se reklo za kršćanina koji je odustao od apostolskog zadatka i misije. „Evangelizirati je, ustvari, milost i, zapravo, poslanje Crkve, njezin najdublji identitet.“ (papa Pavao VI, Evangelii nuntiandi).
U slici se otac Kentenich vraća na uvodne kitice Jutarnje molitve gdje je riječ o plamenu naših srdaca: „Okupljamo se u Svetištu gdje gore naša srca plamom“. Redak „Daj da vatrom gorimo“ pobuđuje asocijaciju na riječi Ignacija Lojolskog s kojima je on poslao svoje isusovce: „Ite, incendite mundum!“ – „Idite, zapalite svijet!“ O tome o čemu kazuje ova kitica, otada je na mnogostruko načina postalo stvarnošću: Schönstattovci u mnogim zemljama na svijetu, prije svega Marijine sestre koje su „radosno išle k narodima“ (redak 2.). Zadnji redak koncentrira se još jednom sveukupnim apostolatom i svim misijama prema zadnjem cilju: „kliktavo sve vodimo Svetoj Trojici.“ Sve mora teći prema Trojedinom Bogu i završiti u zajedničkom klicanju.
Kad na vlastite snage gledamo
nade i pouzdanja nemamo.
Majko, Tebi ruke pružamo
od Tebe snage molimo.
Tko svoj život i nastojanja postavi u tako velikoj dimenziji, tko dopusti u sebi nastanak tako velike čežnje, tko u sebi dopusti tako veliko misionarsko poslanje, on neće biti pošteđen doživljavanja velike nemoći. Kako u našem apostolskom uključivanju, tako i u vlastitom duhovnom životu postoje iskustva da smo na izmaku vlastitih snaga. Slične misli postavljaju se u pogledu na zajednicu: „Kad na vlastite snage gledamo nade i pouzdanja nemamo.“ To priznavanje nemoći, to ne potiskivanje doživljavanja granica odlučujuće je za svaki duhovni i apostolski život. Važno i odlučujuće je kako mi reagiramo na taj uvid. Jutarnja molitva nas potiče da se razočarano ne povlačimo, već da ispružimo Majci Božjoj naše prazne ruke kako bi ih ona mogla napuniti (retci 3.-4.). Davanje u ljubavi Majci, treba i može očito nadopuniti naše vlastite snage. Marijina ljubav prema Isusu i njegovima treba ispuniti našu malu, nedostatnu ljubav tako da ta ljubav može ispuniti svoj zadatak i poslanje. Ljubav mijenja svijet. Naša ljubav je premala. Ali zajedno s Njezinom ljubavi može nastati ‘potencijal’ koji pokazuje djelovanje.
Tako molim i ljubim Isusa zajedno s Njom. Tako se angažiram u brizi za druge zajedno s Njom.
U svakom slučaju iz ove molitve uzimam hrabrost moći dopustiti svoju nemoć i pronaći utočište, upravo odlučujuću pomoć u Majci Božjoj.
s. Mariana Hermann
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 30.-33.)
Nova godina leži pred nama kao knjiga s mnogo praznih stranica. Što nas očekuje? Kojim ćemo događajima ispuniti stranicu po stranicu? Hoće li to biti radost ili patnja?
Također i kao Schönstattska obitelj nalazimo se na početku jedne nove etape – 50 godina nakon povratka Ocu našeg utemeljitelja, ubrzo nakon posvete drugog Schönstattskog svetišta ovdje u našoj zemlji. Kako će ići dalje s našim pokretom? Na koje će nas putove Bog odvesti? Možemo ispuniti poslanje koje nam je podareno u Savezu ljubavi?
Puni povjerenja stavljamo budućnost u Božje ruke i molimo s ocem Kentenichom:
Neka se svagda sve to zbude,
što riješio si da nam bude;
imamo jednu čežnju znanu:
da vodiš nas po svome planu.
Neka se Božja volja vrši na nama kako je on to za nas predvidio (1.-2. redak). Za to trebamo moliti i biti posve otvoreni za Božju volju. U osnovi se radi o molitvi Očenaša: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“ (Mt 6,10). Moleći ovoriti se za sve što je Bog za nas predvidio znači isto tako kao i moliti se za križ i patnju kao i za radost i sreću. Cilj jest i ostaje potpuna spremnost za Božje želje i volju. Ta molitva želi u smislu oca Kentenicha stvoriti temeljnu postavku da prihvatimo sve iz ruke nebeskog Oca, pa bilo za mene predviđeno i što teško. Iz toga može izrasti i čežnja sve do naših osjećaja: „Imamo jednu čežnju znanu: da vodiš nas po svome planu.“ (3.-4. redak) Takva čežnja je samo onda zdrava, ako je pronašla Boga koji smjera na dobro i koji ima mudre planove s nama. Bog me u svojoj mudrosti neće preopteretiti. On će se mudro ophoditi s mojom još nezrelom čežnjom.
Ideal neka taj nas prati,
životu on će oblik dati,
za koji nas stvori Tvoja ljubav mila,
da za njim teži sva nam sila.
Ako je jednom probuđena čežnja koja želi živjeti život prema Božjim planovima, koja se želi čitavim životom upustiti u Božje misli, postavlja se pitanje orijentacije za osobni život. Moram si napraviti sliku o tome što se za me malo pomalo pokazuje kao Božja volja. Preda mnom treba lebdjeti ideal, to znači slika mog života kakvu je gleda Bog, velika zamisao koja se povezuje s mojim imenom, ono najbolje što se može napraviti iz mojeg života (1. redak). Tu se radi o perspektivi za moj život koja je zahvaćena iz vjere. Taj ideal mora zahvatiti moj život i mora me cijelog zahvatiti (2. redak).
U 3. retku je naglašeno da je Božja ljubav ona koja nas je stvorila. To je plan ljubavi, zamisao ljubavi koja se treba ostvariti u našem životu. Tu stvarnost naš je otac i utemeljitelj nazvao „osobnim idealom“ te nas uputio da ga tražimo, da ga izrazimo riječima ili slikom kako bismo ga mogli češće prizivati u sjećanje, pred oči.
„Da za njim teži sva nam sila“ (4. redak). Treba energično težiti za tim ciljem. Na to usmjeriti sve svoje snage. Otac Kentenich nas vodi prema konkretnim koracima samoodgoja do promišljenih i provjerljivih nakana i djelomičnih ispita“ kao što su to već jezuiti nazivali (osobna odluka). Po kojoj točci želim danas raditi na sebi? To je već razjašnjeno u jutarnjoj molitvi.
Hodimo puni pouzdanja putovima kojima nas Bog želi voditi i oblikujmo svaki dan nove godine svjesno iz našeg vlastitog središta, iz osobnog ideala!
Ništa bez tebe – ništa bez nas!
s. Mariana Hermann
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 28.-30.)
