Ovaj duhovni poticaj, kao i sve ostale duhovne poticaje, možete pročitati na našoj schönstattskoj web stranici u rubrici Duhovno bdjenje u Svetištu – Duhovni poticaj, kliknite OVDJE.
Kako bismo duhovno razradili postaje Križnog puta našeg Svetišta u Ivanovcima, pater Christoph predlaže: „da se bavimo križnim putem Isusa Krista, da zajedno s njime nosimo naše križeve i da još jednom razmotrimo križ i patnju kao dar nebeskog Oca“ (usp. devetnicu Bogu Ocu – dan 3).
I naše duhovno bdjenje u Svetištu možemo iskoristiti za razmatranje Isusovog Križnog puta i u njegovom svjetlu dublje razumjeti i smisao našeg vlastitog životnog križa. Neka vam u tome pomognu misli oca Kentenicha uz drugu postaju Križnog puta:
Krvavo krštenje primit ćeš uskoro,
za čim vazda usrdno si čeznuo;
tako će ti slava patnje pripasti,
za naš spas će Otac je darovati.
Druga postaja želi nam usmjeriti pogled na to da je Isus dragovoljno prihvatio svoj križ. S pogledom na svoju smrt govorio je o krštenju (Mk 10, 38; Lk 12, 50). Bio je spreman na svoj nasilni kraj i nije ga izbjegavao, nego ga od Boga prihvatio. O. Kentenich u Isusu čak vidi „čežnju“ koja je „usrdno“ usmjereno na smrt (redak 2).
Pojam „slava patnje“ (redak 3) ne želi bagatelizirati niti slaviti patnju. On s gledišta sskrsnog svjetla želi svjedočiti događaj slave usred Isusove patnje i smrti kao Očev dar Sinu za naš spas. Slično je Ivanovom pojmu Isusovog „uzdizanja“ na križu (Iv 12, 32). Znači oboje: i strašno pogubljenje i uzdizanje k Ocu. Evanđelist Ivan je onaj koji čas Isusove patnje tumači kao čas slave (usp. Iv 17, 1).
Gledam – prepun čežnje križ si obgrlio,
Božju milost što glasno je navijestio.
To što u svom ludilu đavo je istesao,
k’o oruđe otkupljenja ti si prihvatio.
Križ smije postati predmetom čežnje i zagrljaja jer tako piše u planu, jer naviješta Božju milost (redak 2). To je gledište vjere. „… besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, na ma spašenicima sila je Božja.“ (1 Kor 1, 18), piše Pavao.
Retci 3 i 4 dojmljivo i precizno oblikuju čitav paradoks križa. U događaju Muke, koja započinje Judinom izdajom, susreću se đavolji i Božji planovi. Đavlov plan ne postiže cilj, nego upravo suprotno: križ postaje „oruđem otkupljenja“ (redak 4).
U svako doba pod križem teškim posrćeš,
na putevima mnogim prezren bivaš:
progonstva što trpi Crkva tvoja sada,
to križ je što na tvoja pleća pada.
Križni put našeg Gospodine nije završen. Sva progonstva što ih Crkva doživljava, sve što trpi, naposlijetku pogađa samog Gospodina koji se potpuno solidarizira s njom, čak tvori jedno tijelo s njom. Križni put za našeg oca i utemeljitelja nije daleka realnost. On vodi točno kroz koncentracijski logor Dachau gdje je spjevao i molio ove stihove. I taj će put uvijek postojati u životu kršćana i Crkve.
Otkad si onomad dostojanstveno ga uzeo,
svijetli sjaj i vrijednost veliku je dobio:
U tebi, tko te ljubi, traži – časno i ponosno
uz moćnu ti zaručnicu to drvo robovsko.
U nasljedovanju Raspetoga razvilo se potpuno novo vrednovanje križa, a time i patnje i smrti, jedna vrsta sklonosti križu. Pavao je prvi veliki svjedok tome (usp. 1 Kor 15; Fil 2; Rim 8). Otac Kentenich takvu ljubav prema križu smatra činom Kristovih udova („u tebi“, redak 3). Ljubav prema križu koja ne potječe iz tog korijena, nije izdržljiva i čini čovjeka bolesnim. Pojam „plemenitog ponosa“ (redak 3), u kojem netko na sebe uzima napor i patnju, treba razumjeti u smislu u kojem se Pavao hvali svojom patnjom (usp. 2 Kor 11, 16-12, 13). Tko iz prave ljubavi prema Gospodinu pođe na put ljubavi prema križu, pronaći će u Majci Gospodinovoj, njegovoj jakoj zaručnici, pratiteljicu koja pomaže (usp. redak 4).
Zadnja kitica je molba, da s tog gledišta vjere možemo prihvatiti ono što je teško u vlastitom životu.
Daj da vazda križa trun nosim radosno,
što ga Otac u moj život šalje redovno,
Inskripcija neka bude prava, istinska,
a biće i djelo moje hvali Oca poput djeteta.
Isuse, kad te vidim tako pred sobom kako prihvaćaš križ i kako je on po tebi dobio novu vrijednost, želim pokušati slijediti primjer našeg utemeljitelja kako nas ovdje uči moliti. Daj da u svemu što je teško i bolno prepoznam i nosim „trun križa“ (redak 1). Često je to uistinu samo trun u usporedbi s onim što si ti nosio. Daj da radosno prihvatim i nosim ono što mi Otac šalje. Samo onaj tko se tako cjelovito veže uz Očevu volju i u sebi razvije spremnost na križ i patnju, svojim će bićem i djelovanjem slaviti Oca.
(Izvor: Peter Wolf, Škola molitve ‘Himmelwärts’, str. 223-227)
