Uoči svetkovine Svih svetih, Svetište Majke Novoga saveza obasjala je tišina koja govori.
U 19.30 domaći župnik, vlč. Ivan Rajković, izložio je Presveti oltarski sakrament. U tom trenutku, sve je stalo – vrijeme, brige, misli. Kapelica je postala Betlehem tišine, mjesto gdje se Bog ponovno rađa u srcima onih koji ga traže.
Zajedničko klanjanje pjesmom nas je vodilo k Isusu. Svojim nježnim glasom na gitari, Lucija Stanić bila je poput anđeoskog vodiča — svaka njezina nota, svaka riječ pjesme, otvarala je nova vrata srca. Pjesme su postajale molitve, a molitve disanje duše. U 21 sat započelo je tiho noćno klanjanje koje je trajalo sve do 7 sati ujutro. Iako su rasporedi bili napravljeni, Bog je iznenadio svojom obilnošću – odazvao se dvostruki broj dežurnih osoba, a u svakom satu pristizali su novi vjernici, budni čuvari Presvetog. Ta noć bila je znak: Božji narod je gladan i žedan živoga Boga. U dojmovima sudionika, osjeća se puls te noći – tihe, svete, radosne. Jedan sudionik je napisao: „Čežnja za noćnim klanjanjem tinjala je u srcu duže vrijeme. Bdijenje uoči blagdana Svih svetih pokazalo se punim pogotkom za dubinom. Otvorila su se vrata neba. Dotakao nas je živi Isus u malenoj pokaznici. Suze su samo klizile, srce hvalilo i slavilo. Divni trenutci Istine koja se može samo udisati i uživati u beskrajnom osjećaju mira. „Samo Njega želim i samo Njega hoću. Ništa mi više ne treba.“ U tim riječima odzvanja duša koja je našla mir – mir koji nije od ovoga svijeta, već onaj koji dolazi kad se srce potpuno smiri u Bogu. Drugi sudionik bdijenja napisao je: „Na početku klanjanja javlja se osjećaj prisutnosti Duha Svetoga. Otvaram svoje srce Duhu Svetom. Nježne pjesme nose moju zahvalu Gospodinu. Osjećam toplinu u tijelu. U kapelici je prisutnost poniznosti, kajanja, zahvalnosti, znatiželje, radosti, poštovanja i slave.“. Njegovo svjedočanstvo odiše predanošću – tihom, ali snažnom. To je molitva srca koje se otvara i dopušta Duhu Svetom da vodi. Treći sudionik svjedoči duboku, intimnu notu susreta: „Ulazim u kapelicu umorna i bez velikih emocija. Sve je bilo tiho. Umiruje me svjetlost svijeća i miris tamjana. Preda mnom, u jednostavnosti bijele hostije, bio je Isus – živi Bog. Sklapam oči, kleknem i osjetim kako se sve u meni smiruje. Suze mi klize niz obraze jer znam da Isus ne traži od mene savršenost, već moju prisutnost. Samo da Mu dođem takva kakva jesam.“
Svjedočenje nas podsjeća da se nebo ne mora tražiti daleko. Ono je blizu – u trenutku iskrenosti, u tišini, u srcu koje se usuđuje biti ranjeno i istinito pred Bogom.
Ova noć nije bila samo događaj, nego susret s Nebom. Pod pogledom Majke Novoga saveza, u tišini i pjesmi, u suzama i miru, Bog se spuštao u duše i grijao nas svojom prisutnošću. U malenoj hostiji kucalo je Srce koje nikad ne prestaje ljubiti. Zora je svanula tiho, ali duše su već bile obasjane svjetlom. Nitko nije otišao isti. Svatko je ponio u sebi tračak vječnosti – mir koji ne prolazi, toplinu koja ostaje i čežnju da se ponovno dođe i bude s Njim.
Izvijestila: Maja Stanić
FOTOGALERIJA:
