SCHÖNSTATTSKA POVIJEST I UTEMELJITELJ

SCHÖNSTATTSKA POVIJEST I UTEMELJITELJ

 

O povijesti i utemeljitelju

Najbolje ćemo razumjeti ovaj katolički i apostolski pokret kad pogledamo lik i život utemeljitelja ovog pokreta, o. Josepha Kentenicha. U Crkvi Duh Sveti u svim vremenima poziva velike i svete ljude da svojim sposobnostima i karizmama daju odgovor na pitanja, potrebe i nevolje novog vremena. Tako je bio pozvan i pater Joseph Kentenich, kao prorok i odgajatelj čovjeka u našim vremenima. Ustvari: Odgojiti «novog čovjeka u novoj zajednici» bio je njegov prvi i veliki cilj. Promatrajmo njegov život:

Joseph Kentenich rođen je 16. 11. 1885. u Gimnichu kod Kölna (u Njemačkoj), umro je 15. 09. 1968. u Crkvi klanjanja na Brdu Schönstatt.

Do devete godine rastao je uz brižnu majku i njene roditelje. Oca nikada nije upoznao: bio je vanbračno dijete. To mu je cijeli život zadavalo veliku bol, ali i razlog da se, više nego drugi, bavi pitanjima kao što su: “Što znači otac? Kakva svojstva ima? Zašto Isus Boga zove Ocem?” Bog je dopustio ovaj bolni nedostatak oca bude uzrokom da Joseph Kentenich otkrije i duboko shvati lik oca te i sam bude izvrstan otac u jednom vremenu i društvu koje je izgubilo pravi lik oca.

Zbog teških prilika majka Katarina odvodi malog devetogodišnjeg Josepha u sirotište u Oberhausen. I sama štovateljica Majke Božje, u toj nevolji posvećuje svog Josepha Majci Božjoj pred kipom Gospe u sirotištu. Maleni Joseph je tu majčinu posvetu duboko dooživio i svjesno prihvatio. Majka Božja od sada postaje njegova jedina odgajateljica.

Već na prvoj svetoj pričesti povjerio je majci da želi biti svećenik. U četrnaestoj godini primljen je u školu palotinaca gdje su se školovali svećenici misionari.

U Limburgu, 08. 07. 1910. zaređen je za svećenika. Kao misionar je trebao poći u Kamerun, ali zbog slabog zdravlja ostaje kao profesor njemačkog i latinskog u palotinskoj gimnaziji. Već se tada uočava njegova pedagoška karizma.

Godine 1912., otac Kentenich je postao duhovnik u zavodu palotinaca u Schönstattu kod Koblenza na Rajni. Buduće svećenike misionare odgaja za slobodu osobnosti, što je posve nov pristup koji mlade oduševljava. Uz odgoj i samoodgoj svojih đaka kao osoba i ujedno kao zajednice, htio je pospješiti njihov duševni rast i svetost.

U proljeće 1914., s mladićima osniva Marijinu kongregaciju pod motom:»Po Mariji k Isusu». Kongregacija je tražila prostor za svoje susrete i molitve pa su im palotinci predložili zapuštenu kapelicu ( sv. Mihaela ) bivšeg groblja koja je još samo služila kao odlagalište alata. Očistili su je i uredili. Gospinu su sliku kasnije dobili na dar od jednog profesora koji ju je kupio na jednom trgu u južnoj Njemačkoj.

U međuvremenu je započeo Prvi svjetski rat. Zato su se učenici kasnije vratili s godišnjeg odmora. 18. listopada 1914. otac Kentenich je budućim svećenicima održao prvo predavanje u novouređenoj kapelici. Zbog velikog značenja ovog predavanja kasnije je nazvan: »Povelja osnutka». Kroz lice teškog ratnog vremena otac Kentenich je otkrio mladima jedan veliki plan i prijedlog: «Ne bi li bilo moguće da naša mala neugledna kapelica bude jednoga dana mjesto velikih milosti, pravo hodočasničko mjesto? Što moramo za to učiniti? Kako možemo našu Majku Mariju potaknuti da siđe k nama s neba i preobrazi našu kapelicu u svoje svetište? – To će biti moguće kad budemo ubrzali naš samoodgoj i samoposvećenje; kad budemo donosili Majci Božjoj naše molitve i žrtve kao znakove ljubavi; kad budemo stavljali sve naše doprinose u njezin «milosni kapital». Tada će se Gospa rado nastaniti među nama i bogato razdijeliti darove i milosti…» Ova ponuda iz usta oca Kentenicha i Marijin milosni odgovor kasnije je nazvan: «Savez ljubavi» s Marijom.

Veći broj mladih studenata prihvatio je i ostvario Utemeljiteljev plan. Neki od njih su morali uskoro otići u rat. Mariju su nosili u srcu. Duhovno preobraženi djeluju i na ratištima kao apostoli pa neki od njih viteški polažu živote za svoju kraljicu i za njezino svetište. Tako su pali: Josef Engling, Max Brunner, Hans Wormer. Dogodila se mistična milost: Marija je prihvatila njihovu ponudu i sišla s neba. Od tada je ova mala kapelica postala Gospino svetište, gdje je sama Marija počela dijeliti blago milosti i činiti duhovna čudesa.

Godine 1916. studenti su otkrili primjer i uzor u jednoj drugoj uglednoj Marijinoj kongregaciji. To je bila, tri stoljeća ranije, zajednica u Ingolstadtu, u Bavarskoj. Pod vodstvom isusovaca studenti su tamo razvijali vrlo živu duhovnu obnovu kao borbu protiv utjecaja reformacije. Od njih su schönstattovci preuzeli naslov za sliku Schönstattske Gospe koja nosi ime «Majka Triput Divna». Tamo (u Ingolstadtu) su htjeli znati koji je zaziv iz Lauretanskih litanija Majci Božjoj najdraži. Blaženi o. Jakov Rem odgovor je dobio u jednoj viziji i jasno shvatio da je to zaziv «Majko divna». Tada je o. Rem potaknuo kantora da ovaj zaziv ponovi drugi i treći put te je tako nastao ovaj naslov «Majka Triput Divna».

Poslije Prvog svjetskog rata mnogo je ljudi pristupilo Schönstattskom pokretu: osim bogoslova, tu su bili i laici i prve žene. 1926. otac Kentenich je osnovao Institut Marijinih sestara, a 1938. Institut za neudane žene. Kao glavni voditelj pokreta, o. Kentenich je držao mnogobrojne tečajeve i duhovne vježbe. U njemačkoj crkvi  Schönstattski je pokret dobio značajan položaj. Prve Marijine sestre dobile su misiju u Africi i Latinskoj Americi. Tako se pokret proširio i na druge kontinente. Tamo su počele graditi ista svetišta kao ono u Schönstattu – takozvana Filijalna svetišta. Zato je svetište u Schönstattu dobilo naslov: Prasvetište. Do danas (2015.) u cijelom svijetu ima oko 200 identičnih  schönstattskih svetišta – ista mreža milosti!

Drugi svjetski rat (1939.-1945.) donosi teško vrijeme za Schönstatt i utemeljitelja, ali mudrost Božje providnosti u konačnici okreće sve na dobro. Godine 1941. o. Kentenich je kao «glava» cijelog pokreta sproveden u zatvor u Koblenzu. Najprije ga tajna policija (Gestapo) stavlja četiri tjedna u jedan prostor trezora bivše banke gdje mora živjeti bez svjetla, zraka i bez informacije o duljini trajanja zatočeništva. Na čuđenje Gestapoa na koncu izlazi svjež i neslomljen zahvaljujući nutarnjoj čvrstoći i stavu: «Ja sam dijete Božje. On se brine o meni!»

Poslije pet mjeseci običnog zatvora, slijedi više od tri godine zatočeništva u koncentracionom logoru Dachau (1942.-1945.). Tada je o. Kentenich imao skoro 60 godina, no usprkos tome nije sve samo pasivno podnosio, nego je vrlo aktivno tražio kako ispuniti Božju volju. Tako je u logoru osnovao još dvije grane: Institut Marijine braće i Obiteljsko djelo. Držao je u slobodno vrijeme mnoga predavanja (prije svega svećenicima), bez dozvole je ispovijedao, te diktirao molitve i cijele knjige. Osim toga je sa svećenicima različitih narodnosti razvijao i takozvanu schönstattsku internacionalu. Mnogo se ljudi u logoru divilo ocu Kentenichu kako je sve teškoće sasvim mirno podnosio u uskom kontaktu s Bogom. Cijelim bićem se predao Božjoj providnosti s pouzdanjem da ga vodi dobri nebeski Otac. I sam je u ovom vremenu postao – još mnogo više nego prije – pravi otac pokreta, jer su njegovi znali da je bio spreman, kao dobar pastir, za njih dati sve, čak i svoj život.

Nakon otpuštanja iz koncentracijskog logora, o.Kentenich poduzima čitav niz svjetskih putovanja kako bi izgradio Međunarodni schönstattski pokret. 1949.-1951. slijedila je crkvena vizitacija schönstattskog djela na želju njemačkog episkopata, ali i na želju samog oca Kentenicha. U cjelini rezultat je bio donekle dobar, ali crkvena hijerarhija nije još sve dobro razumjela. Osobito su mislili da je Utemeljiteljev utjecaj u pokretu presnažan i da ga treba odvojiti od schönstattskog djela. Rimski vizitator uklonio je o. Kentenicha sa službe i prognao ga u Milwaukee (SAD), gdje je bilo sjedište palotinaca. Otac Kentenich se nije opirao, ali je tražio da se prema njegovu djelu pravedno postupi i da ga se uistinu preispita. Ovih četrnaest godina odvojenosti od njegova djela, bila je velika kušnja upravo kao i četrnaest postaja križnoga puta. Ali o. Kentenich je spremno i mirno sve prihvatio, vjerujući da je sudbina njegovog djela u Božjim rukama: «Bog je Otac, Bog je dobar i dobro je sve što On čini!»

Neposredno pred kraj II Vatikanskog koncila (1965.) o. Kentenich je bio pozvan u Rim. Na ovom Koncilu biskupi su mnogo bolje razumjeli duhovnost i misli o. Kentenicha i njegovog pokreta. Papa Pavao VI ga je rehabilitirao i ponovno postavio na službu u Schönstatt. Ostadoše mu još tri godine intenzivnog i nesmetanog djelovanja za svoju duhovnu obitelj. Umro je 15. 09. 1968. na rukama hrvatskog svećenika nakon odslužene prve svete mise u zavjetnoj Crkvi klanjanja koju je podigao u zahvalu što je Schönstatt ostao neoštećen u vrijeme Drugog svjetskog rata. Grob s natpisom: «Ljubio je Crkvu», nalazi se u sakristiji iste crkve. Pokrenut je i proces za proglašenje blaženim.

Schönstattska slika Gospe, «Majka Triput Divna», na početku Drugog svjetskog rata, dobila je i ime «Kraljica», a nakon sretnog povratka o. Kentenicha iz progonstva i rehabilitacije njegova djela još i «Pobjednica».

Cijeli život o .Kentenicha izvrsno je svjedočanstvo kako Bog i njegova Providnost vodi jednog čovjeka i kako život može postati plodonosan kad čovjek uvijek odgovara svetoj volji Božjoj. Sam o. Kentenich je rekao da cijelo schönstattsko djelo i sve što je on učinio nije bio njegov plan, nego samo odgovor na Božju volju. Cijeli život proveo je imajući “uho na srcu Božjem i ruku na bilu vremena”.

Joseph Kentenich sam je postao pravim ocem velikom broju ljudi. U njemu su prepoznali sliku jednog dobrog, srdačnog i mudrog oca. Naslov jedne biografije glasi: “Zovu ga ocem”.  (vidi literatura). Nije li to čudesno da on koji nije imao oca, sam postaje izvrstan otac? To može ostvariti samo Duh Sveti – Duh Božji. Zato vjerujemo da je naš utemeljitelj pater Joseph Kentenich pravi svetac.

On je kao prorok vidio obalu novog tisućljeća i ono što je potrebno za jednu novu kulturu –  kulturu saveza i ljubavi. Schönstattska duhovnost zato može dati odgovore na mnoga pitanja i potrebe vremena.

 

Aktualno i važno