Blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 2026., proslavljen je na Schönstattskom svetištu Majke Novog saveza u Ivanovcima kada se Crkva s posebnom radošću okuplja oko Marije.
Naše je Svetište ponovno postalo mjesto susreta – susreta čovjeka s Bogom, ali i susreta Schönstattske obitelji oko svoje Majke. U jutarnjoj toplini kolovoškog dana na svetište su pristizali suradnici, častitelji i hodočasnici, noseći sa sobom svoje obitelji, nakane. Okupilo se više od stotinu ljudi – suradnika i hodočasnika – što je za naše malo Svetište bio lijep znak da Marijin poziv i danas okuplja srca. I možda nisu baš svi uvjeti bili savršeni. Razglas nas toga dana nije baš mazio, ali upravo se u takvim trenutcima ponovno pokazuje da se ono najvažnije ne može izmjeriti tehnikom. Nije nas držao savršen zvuk, nego Marijina ruka. Ruka Majke koja daje odvažnost kada nešto ne ide kako smo zamislili, hrabrost da nastavimo i pouzdanje da ono što činimo iz ljubavi prema Bogu i Njoj ima velikog smisla. A možda je upravo zato taj dan bio još stvarniji, topliji, jednostavno neopterećen. Nije sve niti moralo biti savršeno da bi bilo lijepo. Bilo je dovoljno da smo se okupili, da smo zajedno molili i slavili Boga te da smo svoje srce ponovno stavili u Marijine ruke izgovarajući u nutrini svoga srca: „Evo nas Majko, pogledaj nas i usliši. Dajemo ti svoje srce!“.
Dotaknuo me je jedan hodočasnik koji je na Veliku Gospu vjerno pješice stigao iz Bizovca do Ivanovaca. Njegov dolazak nije bio velik po izvanjskom sjaju, ali je u sebi nosio nešto mnogo veće. Jedan čovjek, jedno srce, njegove noge, njegov put i želja da dođe Majci. U njegovu hodu mogli smo prepoznati onu tihu, jednostavnu i snažnu vjeru „maloga čovjeka“ – vjernika koji ima srce koje zna kamo treba poći i daje žrtvu. U tom hodu iz Bizovca prema Ivanovcima kao da se mogla prepoznati i jedna schönstattska stvarnost: Bog djeluje po malome, jednostavnom i vjernom čovjeku. Marija ne traži velike stvari, nego otvoreno srce. Ona iz naših malih prinosa, molitava, žrtava i vjernosti gradi nešto veće od onoga što sami možemo vidjeti. Zato je svaki takav korak vrijedan. Svaka molitva. Svaka žrtva. Svaki dolazak.
Svečano misno slavlje predvodio je domaći župnik vlč. Ivan Rajković, a svojim je pjevanjem pridonio domaći zbor iz Ivanovaca. Na samom početku misnoga slavlja vlč. Rajković podsjetio je okupljene na istinu naše vjere koju upravo toga dana slavimo – da je Gospa uznesena na nebo dušom i tijelom. To dostojanstvo pripada na osobit način Mariji, najvećoj među ženama, Novoj Evi koja je imala odlučujuće mjesto u povijesti spasenja, ali i u životu svakoga od nas i cijeloga čovječanstva. Po Mariji je na ovaj svijet došao Spasitelj, a Isus Krist svojim je životom i djelovanjem pokazao čovjeku dobroga nebeskog Oca. Zato pogled na Mariju uvijek vodi prema njezinu Sinu. Ona nije cilj zaustavljanja, nego Majka koja nas usmjerava Kristu i pomaže nam razumjeti koliko je velik dar koji nam je Bog po Njoj dao. U svome nagovoru vlč. Rajković posebno se zadržao na susretu dviju blagoslovljenih žena – Marije i Elizabete. Njihov susret bio je susret dviju žena koje su povjerovale Božjoj riječi. Tu možemo prepoznati i važnu poruku za naš kršćanski život: svjedočiti vjeru znači krenuti. Znači poći tamo kamo nas Gospodin šalje. Marija, nakon što je primila Božji poziv, nije ostala zatvorena u vlastito iskustvo, nego je krenula prema Elizabeti. Svojom prisutnošću donijela je radost, ohrabrenje i samoga Isusa. Upravo nas Marija i danas poziva da svoju vjeru ne zadržimo samo za sebe. Vjera koja je primljena kao dar želi postati svjedočanstvo. Ona nas pokreće prema drugome, prema obitelji, zajednici i čovjeku kojemu je potrebna riječ nade. Govoreći o otajstvu današnje svetkovine, vlč. Rajković se vratio na početak Marijina života – na njezino Bezgrešno začeće. Marija je od samoga početka sačuvana od ljage istočnoga grijeha i pripravljena za svoje jedinstveno poslanje. Njezino je tijelo bilo sveti hram Sina Božjega. Zato je, kako je istaknuo, razumljivo da je Ona čije je tijelo bilo hram Božjega Sina, uznesena na nebo dušom i tijelom. Ovo otajstvo poziva i nas da se zapitamo kako gledamo na vlastito tijelo. Naše tijelo na zemlji propada, ali ono nije bezvrijedno. Čovjek nije samo tijelo. Bog nam je darovao besmrtnu dušu i pozvao nas na zajedništvo sa sobom. Kada se u sakramentu pomirenja očistimo od grijeha i ponovno postanemo čista srca i duše, postajemo hram Duha Svetoga. Po pričesti, molitvi, sakramentalnom životu i svakodnevnom približavanju Bogu dopuštamo da nas Duh Sveti sve više ispunja. Tada i naše tijelo, naš život i sve ono što činimo mogu postati prostor Božjeg blagoslova. Zato smo pozvani svoje tijelo cijeniti i poštivati, ne predajući se samo vlastitim nagonima, nego dopuštajući da ono što dolazi „odozgor“ oblikuje naš život. Kada naš duh prima od Boga, tada Božji blagoslov može zahvatiti ne samo nas, nego i one s kojima živimo. Naš odnos prema sebi, prema drugima i prema vlastitom tijelu tada postaje dio našega kršćanskog svjedočanstva. Vlč. Rajković podsjetio je i na Marijinu ulogu posrednice između Boga i čovjeka. Kroz različita mjesta i vremena Marija dolazi kao ona koja je poslana od Boga kako bi ljudima prenijela poruku, opomenu i poticaj na obraćenje. Njezina je želja uvijek ista – približiti čovjeka svome Sinu. Marija zato ne upućuje na sebe već pokazuje na Krista. Pokazuje nam Kristovu važnost i svojim životom svjedoči kako treba vjerovati, služiti i slijediti Gospodina. Po njoj možemo jasnije vidjeti što znači biti Kristov učenik – ne živjeti samo za sebe, nego biti raspoloživ Bogu i čovjeku.
Proslava Velike Gospe zato je bila više od svečanoga dana u crkvenom kalendaru. Bila je obiteljski susret oko naše Majke. Svatko je došao sa svojom životnom pričom, sa svojim nakanama, zahvalama i molitvama. I možda je upravo u tome bila najveća ljepota ovoga dana: u jednostavnosti, u ljudima, u molitvi, u nesavršenom razglasu, u pjesmi koja možda nije uvijek zvučala savršeno, ali je dolazila iz srca. Također u zajedništvu koje se nije moralo posebno objašnjavati. Jer Velika Gospa nas podsjeća da Bog ne traži savršenstvo naših okolnosti, nego vjernost našeg srca.
Na ovom svetom tlu naše Kraljice i Pobjednice ostaju naše molitve, naši prinosi, naše obitelji i sve ono što nosimo u srcu. Ostaje i zahvalnost za svakoga tko je toga dana došao, za svaki korak učinjen prema svetištu, za svaku molitvu i svaku žrtvu. Posebno zahvaljujemo za „malog“ hodočasnika koji je svojim pješačenjem iz Bizovca možda i ne znajući postao jedno od snažnijih svjedočanstava toga dana. Njegov put podsjetio nas je da veličina vjere nije uvijek glasna i vidljiva. Ponekad se ona jednostavno vidi u tome da čovjek ustane i krene. Zahvaljujemo i za Marijinu majčinsku ruku koja nas je toga dana držala u odvažnosti i hrabrosti. Neka nas Majka Triput Divna i dalje okuplja, vodi i odgaja u Savezu ljubavi. Neka nas uči da se ne bojimo malih koraka, jer upravo se njima često dolazi do velikih stvari. Neka nas uči vjeri koja ide ususret, molitvi koja ustraje i služenju koje ne traži priznanje. Zahvaljujemo svima koji su nesebično prionuli pomoći u pripremi, organizaciji, provedbi, a potom i raspremanju svega što je bilo potrebno za ovaj blagdan. Svaki pripremljeni prostor, svaki doprinos, svaki sat vremena, svaki mali i veliki posao učinjen tiho i bez traženja priznanja bio je dio zajedničkog dara našoj Majci. Takva se služenja možda često ne vide, ali upravo od njih raste zajedništvo i živi obiteljski duh našega Svetišta.
I neka naše Svetište u Ivanovcima ostane ono što nam je Marija darovala – mjesto na kojem se čovjek može vratiti Bogu, pronaći svoju braću i sestre i ponovno osjetiti da pripada jednoj velikoj, jednostavnoj i stvarnoj schönstattskoj obitelji.
Majko Triput Divna, Kraljice i Pobjednice Schönstattska, hvala Ti za svaki korak koji nas je doveo k Tebi. Čuvaj naše Svetište, naše obitelji i svakoga hodočasnika koji Ti dolazi. Nauči nas da poput Tebe možemo reći: „Veliča duša moja Gospodina“ – i da cijelim svojim životom budemo svjedoci njegove ljubavi.
Izvijestila: Maja Stanić
