Ovaj duhovni poticaj kao i sve ostale duhovne poticaje možete pročitati na našoj schönstattskoj web stranici u rubrici U školi oca Kentenicha, kliknite OVDJE.

U školi oca Kentenich …

učimo i poučavamo.

Neka bude svjetlo

Ako dopustimo da liturgija na nas djeluje i ako se naviknemo da liturgija postane učiteljicom našega života, također i unutarnjega života, primijetit ćemo kako će afekti čežnje, koje ona želi probuditi u našoj duši, postajati sve snažniji, sve iskreniji, sve prodorniji. Na početku došašća mogli smo pjevati, smjeli smo pjevati:

O dođi, dođi Emanuel!
Oslobodi svoj jadni Izrael! —

jesmo li mi shvatili sebe pod tim Izraelom, jesmo li smjeli postajati svjesni kako smo snažno zarobljeni, koliko nas spona veže i kako je zbog toga duboka naša čežnja; o Božiću treba doći Spasitelj i nas iznutra osloboditi – onda će tada započeti liturgija gdje ćemo se približiti Božiću i u nama pjevati vapaj, vapaj čežnje:

O Spasitelju, nebo rastvori! —
Da, što to znači?
Siđi, siđi, k nama kreni!

Osjećamo kako je ta čežnja prodorna. Da, nebo se treba rastvoriti, Spasitelj treba istovremeno sići. Koliko dubokih čežnji, koliko jecavih čežnji, koliko žalosnih čežnji odzvanja ovdje! (…)

Mislim, da mi koji smo postali stariji, možda također i mladi koji još u sebi zamjećuju titrajuće svjetlo onostrane čežnje, otkupljenja, slobode, mi želimo ipak barem za kraj došašća zamoliti Majku Božju da ona svojom čežnjom barem malo zapali naša srca te na našem mjestu i za nas moli Spasitelja da se on iznova rodi u našim srcima. (…)

Otvaramo Sveto pismo, Stari zavjet. Zemlja je pusta i prazna, tama vlada nad svim stvorenjima (usporedi Post 1,2). Stvorenja istovremeno vape za stvaralačkom snagom, za snažnom, svemoćnom moći. A onda progovara živi Bog svemoćnu riječ: Neka bude svjetlo! I bi svjetlo! (Post 1,3).

Svjetlo je tada postalo također i tamo gdje je bio duševni život ljudi, prije nego su Adam i Eva sagriješili, prije nego su Adam i Eva unijeli razdor u vlastitu narav. A onda je nastala tama; tama na zemlji. Strašna tama! Iz godine u godinu, iz tisućljeća u tisućljeće razmnožavala se ta tama. A onda je vapio čovjek u čežnji za svjetlom: Svemogući, progovori svemoćnu riječ: Neka bude! A onda je živi Bog progovorio riječi: Neka bude svjetlo!

Neka bude svjetlo! A tko je to svjetlo? To je Majka Božja, blagoslovljena među ženama; u potpunosti otkupljeno majstorsko djelo Božje dobrote, Božje svemoći i mudrosti. Neka bude svjetlo! I bi svjetlo. Tako je išao poziv kroz sva stvorenja, kroz nebeske doline. I bi svjetlo. Svjetlo je bilo Marija.

A odjek poziva ovdje na zemlji? Marija, veliki znak svjetla. Ali sada ne više samo dokaz jednostavnog majstorskog djela Božje ljubavi, nego majstorskog djela milosrdne Božje ljubavi. Božja milosrdnost stvorila je sada jedno biće, slobodno od svake tame: neka bude svjetlo! I bi svjetlo.

Neka to svjetlo Božića, neka nam na osobit način svijetli danas i sutra! A mi ćemo tada postati svjesni: To je čudo svjetlosti: tamo gdje djeluje, tu preobražava sve oko sebe u svjetlo. Slika drage Majke Božje treba zračiti prije svega pred našim mladima kako bi postala svjetlo od svjetla, kako bi postala znakom svjetlosti za svoju okolinu… Neka bude svjetlo! — A tko će nas učiniti takvim znakom svjetlosti? To je milost otkupljenja, milost otkupljenja koju mi na Božić na istaknut način očekujemo za sebe, za našu zajednicu i za čitavo kršćanstvo, za katolički svijet.

otac Josef Kentenich, „Živjeti iz vjere“, svezak 5., str. 23. i dalje