U ovoj novoj godini želimo i nadalje pohađati školu oca Kentenicha i promatrati njegove molitve koje je napisao u Dachauu. Sljedeće retke iz Večernje molitve možemo također primijeniti kako bismo promatrali pod okom nebeskog Oca proteklu godinu:
Milo si nas pozdravio
i život nam zasladio,
jer nam se Spasitelj javio
često u ljudskom liku.
Tijekom dana ne postoji samo sakramentalna milost koja nam dotječe iz euharistije i koja nas nosi. Postoji također susret s bližnjim koji je bogat blagoslovom i pun milosti. Kitica iz Večernje molitve želi nam prizvati u svijest tu stvarnost. Očima vjere prepoznajemo u drugom čovjeku Spasitelja „u ljudskom liku“ (3.-4. redak). Po dragim i dobrim ljudima zrači nešto od samog Boga u naš svagdašnji život. Po njima nas Bog „pozdravlja“ (1. redak) i „sladi“ (2. redak) naš život. Koliko ljubavi i radosti, koliko dobrog i lijepog dolazi po drugim ljudima u naš život! Oni to nisu sami po sebi. Oni to poklanjaju konačno iz Božje ljubavi i dobrostivosti. Ocu Kentenichu je stalo do toga da ponovno tako mislimo i da učimo tako gledati, da otkrivamo Boga u svim ljudima, u svim stvarima i u svim događajima.
Često nas je po ljudskoj patnji
zvao sebi
i po križu nas učinio
sebi sličnim.
„Što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili (Mt 25, 40). Mnogostruka ljudska patnja, biti gol, gladan, stranac, neodjeven ili bolestan i u zatvoru, poziva nas na stranu Gospodina. Milost dana podrazumijeva, gledano u svjetlu vjere, da u potrebitom bližnjem koji me trebao susretnem Gospodina. Iako ga nismo prepoznali usred pomaganja, trebamo i smijemo ga naknadno prepoznati.
Zatim postoji također i patnja i teškoća u vlastitom životu. Mi to trebamo prepoznati kao „križ“ koji nam je donio (3. redak). Mi trebamo iz njegove milosti otkriti da smo upravo po njemu, koji je raspet, slični, stvoreni isto. Za to zahvaljujemo na kraju dana.
Ono što Očev pogled razveseljuje
nek’ teče natrag k milosnom izvoru
koji na slavu Trojedinoga
žubori iz našeg Svetišta.
Sve što je danas razveselilo Oca, nosila je milost i sada treba teći natrag k izvoru milosti. Gdje Božja slava i milost postanu u našem svagdašnjem životu djelotvorne i plodonosne, tu se Bog obraća nama novom, umnoženom ljubavlju. Tu on želi i može sve više širiti svoju blagonaklonost i milost. TU će izvor milosti jače žuboriti.
U Svetištu smo započeli dan i sve želimo uložiti u taj dan da Bog iz tog malog Svetišta zahvati sve više i više ljudi svojom milošću. Sada podarimo sve natrag za to da Bog nastavi svoju veliku inicijativu sa Schönstattom. Naša mala kapelica treba biti i ostati Svetište na slavu Trojedinog iz kojeg će strujati i žuboriti izvor milosti na sve strane svijeta kao što je prorok Ezekijel rekao u viziji o hramu u Jeruzalemu (Ez 47, 1-12). U našem ocu i utemeljitelju živjelo je uvjerenje da taj izvor milosti teče u naše Svetište.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 308.-310.)
