Žene i majke 05.09.2026, u vruće subotnje popodne uz blagi lahor vjetra, pristizale su u Svetište u Ivanovcima.
U našoj kapelici, nakon pozdrava s. Mariane Herman, voditeljice duhovnih vježbi, pred Majkom Novog Saveza učinjen je kratki pregled naših života. Sve smo joj predale. Tamo gdje smo uspjele i gdje smo zakazale. Zatim smo ušli u tišinu. Imali smo tri razmatranja po pola sata i između pola sata šutnje sa pitanjima za sebe o određenoj temi.
1. IZVEZI NA PUČINU
U prvom predavanju razmišljali smo o tekstu Lk 5, 1-11. Unatoč novim povijesnim „olujama“ ovoga tisućljeća, možda osobnih neuspjeha, pozvani smo poslušati Isusa i ponovo „baciti mrežu“. Poput Petra treba poslušati. Tada ćemo doživjeti Isusovu moć i snagu. Nadalje nas je razmatranje vodilo kroz povijest Schönstatta i osnivanja Hrvatske schönstattke obitelji. Naš utemeljitelj je „bacio mrežu“ i pod Marijinom zastavom odgajao u čvrste karaktere, usmjeravajući u unutarnjoj slobodi na evanđelje. Raditi treba da tehnika, danas umjetna inteligencija ne pobijedi ljudskost.
Na početku trećeg tisućljeća poziv Ivana Pavla II bio je: „Izvezi na pučinu“. Tada smo 2001. osnovali Hrvatsku Schönstattsku obitelj. I mi smo pozvani aktivno oblikovati Crkvu. Program Schönstattskog pokreta iz 1912. i 1914. godine oblikovati „Novoga čovjeka u novoj zajednici“ s Majkom Triput Divnom iz naših Schönstattskih svetišta. Trebamo biti ljudi koji svoju vjeru žive svaki dan u svetosti svakodnevice, protiv struje, raditi ono što Otac želi. Nova zajednica je gdje živimo jedan u drugima, s drugima, za druge. To traži žrtvu, a mi ju prinosimo Majci Božjoj u milosni kapital.
Nadalje smo upućeni na “izvesti na pučinu” naše duše i vidjeti što se tamo nalazi. Trebamo raditi na tom da se oplemenimo. Sv. Franjo Saleški upućuje na male kreposti i vrline. Ako ih se živi to je svetost svakodnevice. Važno je biti spremna na oprost i uviđavnost, ne gledati pogreške drugih, ne govoriti loše o drugom, imati samilosti na tuđu patnju, dijeliti radost s radosnima, predvidjeti potrebe drugih, imati velikodušno srce, biti prijazni i druželjubivi. Dobro je suosjećati s drugim, podučavati bez uvredljivih primjedbi, odgojiti se u čvrste karaktere. Neka uvijek bude: „Mi – ne ja.“ Naša unutarnja organizacija je važna. Izgradit ćemo nešto korisno ako svi budemo sudjelovali. Ovo su bili impulsi za razmatranje: Kako izgleda „pučina“ mog života, poznajem li ju i na kojim točkama želim ciljano raditi?
Zapjevali smo pjesmu: „Krist jednom stade na žalu“
2. OKUPIMO SE U SVETIŠTU
Vođeni smo Božjom riječi iz Dj 1, 4-5.13-14, gdje Isus obećava svojim učenicima da će biti kršteni Duhom Svetim. U Duhu smo gledali kako su učenici molili s Majkom, okupljeni zajedno u gornjoj sobi (Cenacolo). Godine 1934. osnovane su Marijine sestre – klanjateljice. One stalno mole u Svetištu. I mi se možemo uključiti i moliti duhovnim bdjenjem u Svetištu. Moliteljice su važne. I svaki krug GH ima moliteljicu. Apostoli su molili zajedno. I doživljaj Duhova ih je povezao. Biti jedno srce i jedna duša. Moliti zajedno u obiteljima kada dođe Gospa Hodočasnica, zatim u Kućnom svetištu. Smisao i našeg Slavlja saveza je osim obnove Saveza ljubavi zajedništvo u HŠO. Gdje se ljudi okupljaju na molitvu, ne može biti nerazumijevanja. Otac Kentenich kaže: „ To je križ zajednice“, kao i učenici. Nakon silaska Duha Svetoga žudili su za križem. Zajednička molitva je velika pomoć. Apostoli su molili zajedno s Marijom. Ona je bila središte. Ona ih je zapalila svojim povjerenjem. Ona je uzor vjernosti. Marija je poznavala djelovanje Duha Svetoga. Već prije svog rođenja, oslobođena je istočnog grijeha. U času navještenja doživjela je osobne Duhove i s njenim DA, počinje utjelovljenje. Elizabeta o tom svjedoči, jer u susretu s Marijom zaigralo joj je čedo u utrobi, a Marija „Veliča Gospodina“. Duh Sveti se spušta gdje je Marija. I mi se tako želimo okupljati oko nje. Duh Sveti pronalazi Mariju i u našoj duši. Marija aktivno sudjeluje u Božjem planu. I mi se trebamo osjećati suodgovorni. Tražimo Duha Svetoga gdje možemo. I Marija nije sve od početka znala, a ipak o svemu razmišlja u svom srcu. Želimo učiti poput Marije i imati povjerenja. Marija je slobodna i odlučuje se u sudjelovanju s Bogom. Tako se i mi odlučujemo da Oca razveselimo svojim DA. U času tame ne želimo se povući. Oni su bili okupljeni u Coenaculumu. Ako želimo primiti Duga Svetoga okupimo se u Svetištu. Uvjereni smo da se Marija tu nastanila. Okupimo se fizički, ako ne možemo, onda duhovno. Dopustimo da nas obuzme događaj Posljednje večere. Zazvali smo pjesmom Duha Svetoga i pročitali pjesmu o. Kentenicha: „Za počinak se sunce priprema i u cenakul sad nas poziva…”
Nakon ovog razmatranja svatko u svom srcu odgovarao je na pitanja: kakva je moja molitva, njegujem li povezanost s Bogom, pazim li na unutarnje poticaje Duha Svetoga, molim li u obitelji, sudjelujem li u mjesečnom Slavlju saveza, vidim li križ kao sredstvo rasta, jesam li spremna oprostiti… Trudim li se postati slična Mariji? Dolazim li u Svetište kako bi s njom molila darove Duha Svetoga?
3. RAZAPNIMO JEDRA
Sestra Mariana je poticala da budemo slobodni veslači: lijepo je sjediti na obali mora, no budi kao Columbo. Čežnja našeg srca je prema ispunjenom životu. Slijedimo čežnju srca, prepoznajmo svoju životnu melodiju. Pozvani smo na nešto veliko – životnu zadaću, melodiju – osobni ideal. Do svetosti možemo doći da procvjeta ono što je Bog položio u naš život – ostat ćemo tada slobodni veslači. Kao Petar ćete možda reći: „Toliko sam radila, još ne mogu prepoznati svoj osobni ideal. Pomoćnik, učitelj je Duh Sveti. Treba mu se samo otvoriti kao Marija kod navještenja ili apostoli u Cenakulu. Pozovimo ga u ovom času. Zapjevali smo pjesmu:“ Duše Sveti dobro došao“.
Razapnimo jedra – svatko može nastojati sticati čudoredne kreposti. Četiri kardinalne kreposti: razboritost, hrabrost, pravednost i umjerenost. Uz pomoć razuma i volje možemo usavršiti i dalje Božanske kreposti: vjera, ufanje i ljubav. Odnosi se neposredno na Boga jer smo imali milost krštenja. To su veliki darovi. Te kreposti nas osposobljavaju da djelujemo kao djeca Božja. Možemo napredovati, a naše djelovanje je u središtu. Kada se nalazimo u olujama moramo veslati. Ali sami po sebi nismo sposobni. Tek kad dođemo do te otvorenosti Duh Sveti nam daje svojih 7 darova: ¨mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Ovi darovi usavršuju tri Božanske kreposti. Pod utjecajem tih darova, uz postavljanje jedra Duh Sveti će raditi, nisam ja ta koja radi. I kod apostola je tako bilo. Za te darove pripremamo se s Marijom u Cenakulu. Otac Kentenich kaže da se najprije moramo odgojiti u sabranosti duha uz pomoć milosti, u samoći ispunjeni Bogom.
Ovdje smo se pitale kako sam ja: uspijevam li svojim mislima biti kod Boga. Za to je potrebno mjesto i vrijeme. Ako nas brige i obveze smetaju, tada i to pretvorimo u molitvu. Pitat ćemo Mariju kako je ona to rješavala… tada se sve misli pretvaraju u molitvu. Otac Kentenich je rekao da je potrebno biti s Bogom u samoći, boriti se. Zatim odgajanje je stalno potrebno. Duh Sveti će nam pomoći. Često razgovarati s Bogom, darivati mu male žrtve, vježbe u poniznosti. Trebaju biti duboki afekti i čežnje. Tko to ima rasti će u ljubavi.
Nakon ovih razmatranja pitali smo se poznajem li ja svoj osobni ideal? Radim li dovoljno na sebi kako bi Duh Sveti mogao ispuniti moju dušu ? Dopuštam li Duhu Svetom da me vodi?
Život ispunjen Duhom – o. Kentenich kaže da nam pomaže instinkt Božji. To je prirođeno ponašanje. To znači osjećati što odgovara Božjem Duhu, što raduje Nebeskog Oca. Pitati se zašto Bog to dopušta. Jesam li otvorena za Božje djelovanje.
Potrebno je imati Božanski okus – radost u svemu što je božansko.Ako toga nemamo tražimo drugdje radost.Trebamo Bogu pokazati da ga želimo. Pitati se ujutro ili navečer gdje sam ga srela, u radosti ili uvredama. Treba dopustiti da me ugrije Božja ljubav.
Zatim predanje Bogu po Isusu. On želi da se predamo. On je cilj, a Marija je uzor. Ovdje smo se pitali jesam li spremna u potpunosti predati što jesam i što imam. Postoji li nešto što ne mogu ostaviti?
Nakon ovog trećeg razmatranja, u pauzi, imali smo impulse s pitanjima:
„Poznajem li ja svoj osobni ideal? Radim li dovoljno na sebi kako bi Duh Sveti mogao ispuniti moju dušu ? Dopuštam li Duhu Svetom da me vodi?”
Ove duhovne vježbe su nam pokazale kako biti misionarke novoga doba po uputama našega utemeljitelja o. Kentenicha koje je naša draga sestra Mariana pripremila i zaključila:
Mi smo pozvani biti apostoli. Zato izvezimo na pučinu, bacimo mreže, kako bismo pridobili srca. Trebamo Duha Svetoga da nas kao i apostole preobrazi. Trebamo ga kako bismo prepoznali svoj osobni ideal, kako bi puhao u jedra i doveo na cilj naše čežnje. Naša srca prvo moraju postati prazna. Treba veslati slobodni od vlastitog ja. Predati srce Duhu Svetom da on zahvati naša srca, zapali oganj svoje ljubavi, da svaki dan živimo Savez ljubavi. Izvezi na pučinu vlastitu dušu da budeš „Novi čovjek u novoj zajednici“. Okupimo se oko Marije i čežnjom molimo Duha Svetoga kako bi nas zahvatio. Samo Duh Sveti može nas oblikovati u nove ljude, povezati naša srca kao HŠO kako bi nastala nova zajednica. Zato želimo simbol Duha Svetoga postaviti u Svetište.
Kada je o. Kentenich imenovao s. Emiliju prvom poglavaricom Zapadne provincije, ona je rekla: „Nije važno da imamo veliku Provinciju, već svetu.“ Tako isto, nije važno da HŠO mora biti velika, već da rađa svece.
Hvala sestri Mariani za ovako duboku pouku koja nas potiče da sljedeće razdoblje, kao žene i majke radimo na sebi kako bi dospjeli s Duhom Svetim do života ispunjenog njime, po kojem ćemo moći biti ono što trebamo biti, ostvariti osobnu sreću i postati zaista misionarke novoga doba.
Nakon ispražnjenog srca od nepotrebnih stvari i ispunjeni Božjom blizinom i ljubavlju, sestra nas je uvela u klanjanje Isusu u sv. Euharistiji, a iza toga smo završili u zajedništvu za stolom.
Jozefina Varžić
