ZAHVALNOST – Prosinac 2015.

ZAHVALNOST – Prosinac 2015.

 

Zahvalnost je osnovni stav kršćanstva jer Božja se ljubav i moć tako divno očitovala.
J.Kentenich
Snaga zahvalnosti

Njemačka, 20. travnja 1945., samo dva tjedna prije završetka rata u jednom malom selu u kraju Schwäbisch Alb. Alb je nadlijetala flota zrakoplova bombardera i bio je pod zračnim napadom. Jedan zatvorenik koncentracijskog logora, koji je upravo u to vrijeme nakon tri godine bio otpušten iz logora Dachau, govorio je na službi Božjoj ljudima jednog sela. Bio je to otac Kentenich, osnivač Schönstatta. Svoj kratki govor počinje riječima:“ Što pokreće naša srca? Zahvalnost! Euharistija –zahvala! Zahvalnost je osnovni stav kršćanstva jer Božja se ljubav i moć tako divno očitovala.“ (20.4.1945).

On koji dolazi iz „grada smrti“ konclogora, ljudima potresenim ratom priča o zaštiti i Božjem milosrđu koje su on i njegova subraća doživljavali usred strahota logora. Potiče ih da imaju čvrsto povjerenje u Božju dobrotu. Dan potom, od zračnog napada, poginuli su ljudi susjednog sela, a selo je gorjelo. To je slika razaranja. Otac Kentenich se nije dao zavarati i opet svjedoči o očinskoj Božjoj ljubavi stanovnicima Alba. On ukazuje na to da upravo sada zahvalnost za doživljeno čudo postaje tajna kako izdržati teško vrijeme i nanovo započeti.
20 godina kasnije, u studenom 1965., otac Kentenich se nakon 14 godina vraća iz SAD-a u Rim. Opet su iza njega teške godine, a odvojenost od njegova djela naložila mu je Crkva. Ipak sada je sve dobilo sretan završetak, priznavanjem osnivača od najviših predstavnika Crkve. Kardinal Antoniutti prima oca Kentenicha u audijenciju i govori mu: „ Zaboravimo prošlost!“ Otac Kentenich odgovara: „Križ i nevolju, nepravde i slično tome, zaboravit ćemo. Ali velika djela Božja i ona Majke Božje koja su zasvijetlila u ovim događanjima, njih ne možemo i ne smijemo zaboraviti.“ Ova spontana reakcija duboko se dojmila kardinala.
Zahvalnost je pamćenje srca

Otac Kentenich je u godinama ispitivanja svog djela tako izravno iskusio Božju brigu i onu Majke Božje darovanu s mnogo ljubavi, da je duboko dirnut čudesnim djelovanjem Božjim. Kada se na Badnjak 1965. mogao vratiti, prve riječi upućene duhovnoj obitelji bile su: „Pa zapravo je tako… mi živimo u svijetu, trebao bih reći čudesnom, divnom? Ili moram reći konkretno u jednom svijetu čuda? A mi sami smo nositelji tog čuda.“(24.12.1965)

Izraelski narod je iz generacije u generaciju očuvao u pamćenju velika čudesna Božja djela. Slavio je svoje svečanosti sjećanja i zahvale. To mu je pomoglo da i u teškim vremenima vjeruje u milost i vjernost Boga. “ Čudesima svojim spomen postavi, blag je Jahve i milosrdan“, kaže psalam 111, 4. To, uvijek nanovo uspostavljano sjećanje na Božja čuda u njihovoj sredini, davalo je Izraelcima pouzdanje.

Zahvalnost je pamćenje srca. Zahvalnost daje da iskustva milosti našeg života djeluju dalje. Je li u neko srce ušla milost Božja i milost predragog Božjeg obraćanja čovjeku, pokazuje se u djelovanju; djelovanje pak osobno primljene milosti je nastajanje zahvalnosti. Latinski jezik izražava tu unutarnju povezanost: „hvala“ i „milost“ riječju: gratia (hvala).

 

Zahvalnost kao osnovni stav kršćanstva

„Zahvalnost je osnovni stav kršćanstva“, kaže otac Kentenich, „jer Božja se ljubav i moć tako divno očitovala (20.4.1945).
Osnovni stav više je nego trenutni osjećaj. To je nazor koji svemu daje oblik, način kako mi reagiramo na život u njegovim visinama i dubinama. Kako ovaj osnovni stav može rasti?
Još jednom jedan pogled na oca Kentenicha kao zatvorenika u konclogoru Dachau. U tim neljudskim okolnostima, u kojima su mnogi sumnjali u Božju ljubav, sastavio je on za sebe i svoje pratitelje „Vjerovanje“. Istine vjerovanja formulirao je vlastitim riječima, uvijek odmah s primjenom na nas, na dar koji pojedine vjerske istine znače za nas kao kršćane. On je time sebi i ostalim zatvorenicima predočio što nam je kroz “biti kršćanin” lijepo i veliko ponuđeno, ponuda osjetilnog davanja i ispunjenja – čak i u svijetu konclogora u kojemu se čovjek prezire. Promišljanjem pojedinih darova, osnovni stav može rasti: kao kršćanka ili kršćanin, obdaren sam predivnim darovima koje mi nitko ne može oteti. Dani su mi iz jednog drugog svijeta i stoga su neraspadljivi.

 

Godina milosrđa kao novi početak

Dobra je vježba na ulasku u Godinu milosrđa da darove našeg kršćanskog puta tako promatramo da dozvolimo da na nas djeluju kao da smo novoobraćenici koji sve ove divne istine otkrivaju po prvi put. Tko želi više pročitati o pojedinim istinama naći će to u „Katekizmu katoličke crkve“.
Koje istine mene posebno zanimaju? Koje molitve Crkve? Koji elementi liturgije?
Ako na ovaj način postanemo zahvalni za darove našeg “biti kršćanin”, stvara se prostor da uočavamo i spoznajemo i sasvim osobna dobročinstva i dokaze Božje ljubavi u osobnom životu.
Poticaj za to na ovoj će stranici dati i siječanjski nagovor.
Ipak, ponajprije učinimo prvi korak u Svetu godinu milosrđa vježbom zahvalnosti. Možda ovo došašće postane, više nego druga, vrijeme zahvalnog divljenja zbog našeg poziva na kršćanski put; vrijeme zahvalnosti što naš Bog čini čudesa i danas. Najveće čudo slavimo na Božić: postajanje Boga čovjekom u Isusu Kristu, ljubavi koja je postala čovjekom i Očevog milosrđa.
Ako prvi mjesec u Svetoj godini milosrđa započnemo s pozornošću na Božje darove, tada ova godina može uistinu postati milosnom godinom, novim početkom našeg “biti kršćanin”. Pođimo zajedno ovim putem!

Aktualno i važno

Pogledajte važne datume i događaje. Prinesite svoj doprinos i potrebe našoj Majci. Preuzmite važne objave i poticaje. Neka i u vaš dom dođe Gospina slika.