Božje milosrđe smijemo si zamisliti kao lagano pritvorena vrata koje svako dijete može otvoriti.  J. Kentenich

Na putu do Uskrsa

S kršćanima diljem kugle zemaljske idemo u ovoj godini milosrđa ususret Uskrsu. Ove godine to je posebno vrijeme. Papa Franjo piše: “Vrijeme uskrsne pokore treba ove godine još jače doživjeti kao posebno vrijeme za koje vrijedi; Božje milosrđe slaviti i iskusiti. Koliko nam se samo stranica Svetog pisma nudi u ovo vrijeme posta kako bismo ponovno otkrili milosrdno lice Božje! S prorokom Mihejom možemo kazati:“ Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju? Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše! (Mih 7, 17-19)“ (Papa Franjo, Misericordiae Vultus)

Otvorena i zatvorena vrata

Slika koju imamo kod ove riječi oca Kentenicha, može nam tumačiti smisao pokore uskrsnog vremena. To je ujedno i već pogled unaprijed na uskrsnu noć koju ćemo slaviti krajem ovog mjeseca.

Biblija priča u Knjizi postanka kako su Adam i Eva, nakon što su sagriješili, bili protjerani iz Edenskog vrta. Vrata su se za njima zatvorila, anđeo s plamenim mačem čuvao je pristup drvu života (usp. Post 3). Zaključana vrata slika je za prekinuti odnos.

Svojom smrću na križu Isus Krist je ponovno otvorio vrata do raja, vrata do Oca. Ipak nije tako jednostavno kako je bilo prije pada u grijeh. Pristup Ocu je nov, mnogo intenzivniji. Tko je kršten, živi u Kristu, u njemu je postao dijete Boga oca.

Svake godine u Uskrsnoj noći na to nas podsjeća: Hvalospjev svjetlu uskrsne svijeće:… „O divne li samilosti kojom nam se priklanjaš. O, uistinu spasonosni  grijehu Adama, postao si nam blagoslovom jer Kristova smrt dokinula te. O, sretne li krivice, kako velikog otkupitelja si pronašla…“

Pristup Ocu, otvorena vrata je krštenje. Ali prijemčivost za  pogriješiti i griješiti ostaje. Trebamo, dakle, uvijek nanovo novo otkupljenje po Kristu.

Vrata Milosrđa u Svetoj godini

Simbol za ponuđeno pomirenje s Bogom u Svetoj godini Sveta su vrata. Papa Franjo je otvorio Svetu godinu milosrđa otvorenjem Svetih vrata u katedrali Svetog Petra. Međutim u cijelom svijetu stoje otvorena „Vrata milosrđa“. Također i Prasvetište u Schönstattu kao i Svetišta diljem svijeta imaju privilegiju „Svetih vrata“.

Običaj Svetih vrata prvi put se spominje uz Svetu godinu 1400. u svezi s Lateranskom bazilikom, a kasnije je naziv proširen na druge papinske crkve. Kroz Vrata  milosrđa hodočasnici simbolično prelaze  „prag“ da bi se pomirili s Bogom.

Simbolična radnja kojom se prelazi kroz Sveta vrata treba izraziti unutarnje pokretanje prema Bogu: Želim iznova započeti, svom snagom želim ući u Boga i ostaviti ono što ometa moj odnos s njim. Milosrdan Otac je onaj koji čeka s druge strane vrata. Ovdje pristaje riječ oca Kentenicha: “Božje milosrđe smijemo si zamisliti kao lagano pritvorena vrata koje svako dijete može otvoriti“ (4.3. 1957).

Vrata u novi život

Otac Kentennich citira jednom iz Hvalospjeva svjetlu svijeće: „O presretne li krivice,“ i naglašava: „ Ali presretna krivica! Bog zna  grijehe ljudi iskoristiti za najbolje“ (13.5.1945). Ponekad upravo ljudi koji su dospjeli daleko na margine posebno intenzivno doživljavaju ovu sreću nutarnjeg oslobođenja. Mislim na susret s jednom gospođom početkom 60-tih, osobnost koja je zračila, otmjena u odijevanju i nastupu i očito sa sobom u miru. U razgovoru je ispričala da u njenoj životnoj priči nije uvijek bilo tako. Nakon rane smrti njenog supruga podala se alkoholu, postala je ovisnica, gubila je sve više od svog imetka. Sve češće je ostajala ležati pijana na putu, na kraju su joj njeni rođaci uskratili  prijem. Nakon svega je bila spremna za terapiju, slijedile su mnoge kure odvikavanja, ali ipak svaki puta je ponovno padala u recidiv. „Mogla sam samo sebe prezirati, rekla je „ a ponešto što sam u odvikavanju doživjela, taj je prezir prema sebi  još pojačavalo.“ Činilo se da je zadnja kura protekla bolje, bila je otpuštena kao izliječena. Ipak ona sama je računala s time da sigurno neće moći izdržati. U to vrijeme bila je pozvana od znanice na jedno hodočašće u Schönstatt i posjetila je Schönstattsko Prasvetište. Tamo joj je odjednom postalo jasno, imala je duboko iskustvo: Bog me ljubi, ja sam njegovo dijete i to ne može ništa, pa ni neka ovisnost  promijeniti. Bog je milosrdan. Ovo iskustvo promijenilo joj je život. Kad je uskoro nakon toga sa znanicom  na Uskrs čula riječi Hvalospjeva uskrsnoj svijeći: „O sretne li krivice, kako velikog otkupitelja si pronašla“-„ tada mi je prošlo posred duše – to je moj osnovni motiv, riječ koja me pokreće“. Kazala je: “Tako sam zahvalna za svoje stranputice. Jer prije je moja vjera bila samo jedna funkcija pored druge, obavljanje svoje vjerske obveze, ništa više. Sada je moja vjera sva moja sreća,“sretne li krivice“, da, to sam ja uistinu doživjela.“

Dobar pratilac

Vrata milosrđa stoje nam uvijek na raspolaganju. Ipak često nam je teško pogurnuti čak i lako prislonjena vrata. Dobro je tada imati nekog tko će nas ohrabriti za to i pomoći nam. Otac Kentenich je za svog života postao takav pratilac za mnoge ljude. Već kao mladi svećenik uspijevao je mladima, kao njihov duhovni mentor, pomoći da osjete Božje oproštenje. Jedan od tadašnjih učenika pričao je kasnije kao svećenik slijedeću epizodu: Učenicima internata bila su na raspolaganju tri ispovjednika. Razmišljao je kod kojeg bi se oca trebao ispovijedati. Odlučio je da će promatrati ostale učenike kako izgledaju kad dolaze sa ispovijedi. Smjestio se, dakle, u blizinu jedne ispovjedaonice. Prvi mladić je izašao i izgledao je normalno, pobožno sklopivši ruke pošao je do klupe. Kod drugog je bilo slično. Potom, priča promatrač dalje, pošao je do galerije gdje je također postojala mogućnost za ispovijed. Tamo je vidio da svi  iz sobe za ispovijed izlaze ozarena lica. Tada je odlučio: „Tu ćeš ući. “Ovaj je ispovjednik, naravno, bio otac Kentenich.

Kod oca Kentenicha Božje je milosrđe stajalo iznad svega. Kod njega si mogao biti siguran da on neće ikoga usprkos svih granica, nikada isključiti iz svoje ljubavi. Jednom je rekao, ako bi netko i imao tako mnoge slabosti, ne bi ga to sprječavalo da voli tog čovjeka.

Otac Kentenich je i danas za mnoge ljude pratilac na njihovom putu prema milosrdnoj ljubavi Boga Oca. Preporučimo se stoga, a i ljude kojima želimo duboko iskustvo Uskrsa, njegovom zagovoru i blagoslovu.