Osim uobičajenih svakodnevnih posjeta lokalnih zajednica Svetištu u Ivanovcima, u razdoblju od 7. do 12. siječnja, s nama je bio naš upravitelj Svetišta, pater Christoph Horn. Svakodnevno smo imali svetu Misu i klanjanje. Svojim nagovorima nas je poticao: „Na početku smo Svetišta i sada je važno staviti prave temelje, a temelj je da je to jedno sveto mjesto i ima svetu povijest. Nije to samo ljudska ideja, već Božja povijest. Nadalje, imamo cilj da služiti jednom planu naše Nebeske Majke koja ovdje već djeluje. Krenuli smo s Majkom, Isusom, Bogom Ocem i vjerujemo u svetu povijest. Ovdje se osjeća mir. Mnogi su svojim duhovnim doprinosom pomogli da to tako bude. Mi smo osnivačka generacija. Radosni smo da smo izabrani, ali imamo i obvezu. Imamo se na koga ugledati – na one koje smatramo također temeljima ovoga Svetišta. To je blaženi Miroslav Bulešić čije se moći nalaze u ovom oltaru, Fritz Hillebrandt i Josef Engling.“
Pater je u ove dane više puta postavljao pitanje:„Tko je najveći šenštatovac?“ Sigurno smo zapamtili da to nije onaj koji puno govori, već koji ulaže najviše doprinosa u milosni kapital, da može Triput Divna Majka iz toga djelovati i dijeliti.To može biti baka koja leži doma i nema određeno djelovanje prema javnosti. Kad smo toga svjesni, stavit ćemo pravi temelj ovom velikom i lijepom djelu. Važno je da ovo vidljivo Svetište ima cilj izgraditi svetište vlastitoga srca. Sjetimo se koliko smo ulagali u vidljivo svetište da Šenštat bude lijepo mjesto. Još bismo više trebali ulagati u svetište vlastitoga srca. Majka se tu najradije želi nastaniti. Želi biti Kraljica, želi utjecati na naše odluke, da se odnosi razvijaju. Mi nismo sveti, ali težimo za svetošću svakodnevno. Trebamo gledati nadnaravnim očima, biti ljudi koji vode duhovni život, a za to je važno imati svaki dan dovoljno tišine, biti s Bogom i cijeli dan se sjetiti da nismo sami. Isus i Marija su s nama. I otac Kentenich nas želi potaknuti da rastemo u malim stvarima, da ono obično radimo neobično dobro. Ovo je Svetište kolijevka svetosti. Tu je Majka koja nas želi oblikovati. Tu smo kao zajednica i imamo geslo: „jedno srce u Ocu“. Svi smo različiti pa su uobičajene i napetosti, ali tu imamo križ jedinstva koji nas podsjeća na zajedništvo. Dao nam je za primjer čileansku obitelj 60-ih godina koja je bila razdjeljena, a u božićnoj noći, uz Križ jedinstva, izmirili su se i danas imaju 20-ak svetišta. Preporučio je pater da i mi pred tim križem molimo za jedinstvo jer to je zauvijek ostalo kao lijek. Kad se s Isusom i Marijom povežemo, onda ćemo se pomiriti i biti „jedno srce u Ocu“. Vrijedno je nešto pretrpjeti, ne biti uvijek prvi, već poslužitelj, opraštati i ljubiti bez interesa jer tada nismo gubitnici, već smo s Isusom i Marijom pobjednici. Hvala patru Chistophu na poticajima koji nas drže i kojih se rado sjećamo.
Sve ove godine, kada je pater dolazio u Ivanovce, spominjao je dvije nepokretne sestre, Miru i Anku Šokić iz Orašja u BiH, koje su sve svoje patnje, zbog bolesti, godinama stavljale u milosni kapital za ovo Svetište u Slavoniji. Mira je umrla lani, a Anka je po pateru poslala 13. siječnja svoj novčani doprinos za Svetište, a 30. siječnja je umrla i ona. Molili smo za nju pred našom Majčicom i vjerujemo da je ovo Svetište zaista utemeljeno na tolikim žrtvama te da ima budućnost u kojoj će davati velike plodove.
Jozefina Varžić
