„Našu osobnu bijedu moramo shvatiti i kao jedan sasvim osobit Božji put ljubavi. To može biti moj osobni slom (propast): tjelesna klonulost ili duhovno zamor, naslućivanje svoju bijede moralnog tipa, (kada  npr. uvijek iznova „eksplodiram“). Ove male i velike stvari svakodnevice – u tome je stvar.“ ( J. Kentenich)

Iskustva tunela

Otac Kentenich ovim riječima upućuje na nešto što svi mi  stalno doživljavamo: nailazimo na naše granice. Karakterno jedni uvijek nanovo iskaču, druge pritisnu razočarenja i postaju duševno opterećeni, drugi opet bježe u aktivizam ili u svijet snova. I snažni dolaze do svojih granica. Otac Kentenich naziva ekstrem „osobnog sloma“ tjelesnom ili duhovnom iscrpljenosti. Tome uvijek možemo dodati i ono što je u našem životu išlo po zlu.

Takva se iskustva mogu usporediti s vožnjom kroz tunel. Sam otac Kentenich riječ „tunel“ dovodi u vezu s onim mjestom kroz koje nas Bog uvijek nanovo provodi. U tunelu smo odsječeni od dnevnog svjetla, suženi. Put vodi samo ravno. Moramo imati povjerenje da na kraju idemo u slobodu jer se u tunelu ne možemo okrenuti i vratiti se.

Čemu tunel?

Tuneli se probijaju ondje gdje nije moguć put kroz slobodni krajolik, primjerice kroz neko brdo. Vožnja tunelom nije uvijek ugodna, ali nas provodi kroz brdo. Nerijetko ona otvara jednu novu perspektivu, novi pogled i vidokrug.

To može biti slika za ono što otac Kentenich naziva „jedan sasvim osobit Božji put ljubavi“. Gdje prihvaćamo i proživljavamo iskustva granica na pravilan način, tamo ćemo napredovati. Ona će nam otvoriti novi vidik.

Bog nas ne suočava s našom bijedom da bi nas „držao malenima“, kako mnogi misle. On  nas time želi očuvati od jednog načina života koji bezuvjetno mora voditi u propast, kako  pojedinačno, tako i  čitav ljudski rod. To je način života, životno zadovoljstvo: „Za sve sam vješt (sve znam).“

Kako i koliko je ovo držanje varljivo, doživljavamo vrlo jasno. S jedne strane ljudske mogućnosti  izrastaju do genijalnosti, a nasuprot tome uvijek nanovo ostaje nemoć razarajućih faktora.

U jednom članku od 28. 2. 2016. Spiegel je napisao online:

Svijet postaje siromašniji. Radikalniji. Nedemokratskiji. Autokrati vladaju brutalnije, vjerski fanatici napreduju, privredni zamah ne pomaže protiv siromaštva: Studija Bertelsmann zaklade vidi svijet u nezgodnom položaju.“ Da to je nezgodan položaj, načinjen po ljudski.

Društvo straha

Ovako se naziva bestseler njemačkog sociologa Heinz Bude. On opisuje strah kao neko stalno  „zujanje u pozadini“ našeg životnog zadovoljstva. Prije svega, to je strah da se ne učini pogreška pri čemu se svijet čini kao onaj kojeg se ne može više kontrolirati. Kao primjer Bude navodi novčano-financijski sistem koji nas plaši: „To je strah da nitko neće ovladati ovim procesom jer svi sudjeluju u njemu i svatko si od tog za sebe nešto obećava.“

Reakcija: pojedinac pokušava što je moguće više u svim područjima života sve perfektno znati. Budući da to uvijek ne uspijeva, kod većine ljudi na kraju dolazi do depresije.

Sasvim slično opisuje filozof Byung-Chul Han u svom bestseleru „Društvo umornosti“.

Na temelju prethodno rečenog, sada nam je posve jasno što otac Kentenich misli kada kaže: „Našu osobnu bijedu moramo shvatiti i kao jedan sasvim osobit  Božji put ljubavi“. Ovakva nam iskustva ne pokazuju samo realistične granice ljudskih mogućnosti (uzak i mračni tunel),već nas mogu provesti dalje, do iskustva proboja. Na kraju nas čeka onaj koji ima moć, mudrost i dobrotu, uistinu sve okrenuti na dobro. Trebali bismo, kaže otac Kentenih, svoje bijede gledati  ne kao manjkavost, već kao osnovnu otvorenost za Božju dobrotu. A to nije poniženje, već nam omogućuje rast i suveren susret sa životom.

„Tata i ja već ćemo to učiniti“

Sa ovim komentarom reagira petogodišnji Max kada njegova mama dolazi kući s probušenom gumom na biciklu. Jasno je tko kod krpanja gume igra odlučujuću ulogu. Ali Max doživljava drukčije: bez njega tata to ne bi uspio. Max zna krpati gumu, dakako s tatom u timu. I kako li je tata samo radostan što ima Maxa. Jedna svakodnevna slika iz života koja se može primijeniti i na nas odrasle. Bog želi da se razvijamo, da doživimo svoju veličinu i da se radujemo našim mogućnostima. Ali upravo mu je stoga važno da spoznamo stvarnost: za mnogo toga sam preslab. Današnji se život više  ne dade kontrolirati. Želja za savršenstvom nije pravi put. Ovo trijezno samovrjednovanje učimo kroz iskustva naše bijede. Bit toga je: učiniti pravilan korak – tamo gdje smo preopterećeni, povezati se sa Bogom, njegovom moći, njegovom mudrošću i njegovim mogućnostima. On je stalno spreman da bude tu za nas kao dobar otac. Raduje ga kad nam u svom odnosu s njim otvara uvijek nanovo nove mogućnosti rasta.

Biblijska riječ za to je milosrđe. Gdje nam se Bog milosrdno priklanja, jer mu ususret dolazimo s našim slabostima, nećemo biti umanjeni, nego će se naše sposobnosti razvijati.

Bolja alternativa

To je bolja alternativa za društvo straha. Pridonosi više kvaliteti života. Filozofkinja Hanna-Barbara Gerl-Falkovitzna na originalan način opisuje u čemu se sastoji to „više“ od načina života gdje vlada želja za savršenosti. Ona kaže: „Želja za savršenošću je dosadna. Tko radi perfektno kod, njega mora teći sve onako kako je isplanirao. To znači: u tome se izabire samo ono što si sam učinio. Naprotiv, kada naučimo uvijek se nanovo povezivati s Božjim mogućnostima – čak i tamo gdje se sudaramo s granicama – nastaje više nego što bismo bili sami u mogućnosti donijeti. Čudit ćemo se što je sve moguće s našim slabim snagama. A upravo ovo iznenađenje nije dosadno.“ (H. – B. Gerl-Falkovitz).

Otac Kentenich je iz ovog  razumijevanja oblikovao čitavo svoje djelovanje. On govori o zakonu „Stvaralačke rezultante“ gdje i kod ljudske ograničenosti i velikih teškoća postaje moguće nešto veliko jer je na djelu Božje milosrđe. Kod takvih slučajeva, stvar ima svoju budućnost. To je bila tajna  optimističnog načina života oca Kentenicha: čim se u našoj bijedi povežemo sa Bogom, On daruje svoju snagu. Tada smo jači. Važno je da vjerujemo njegovoj ljubavi.

„Stoga: On me voli! Poklanja li mi svoje milosrđe, dozvoljava li da doživim svoju bijedu ili  nesrećama baca moj  život amo tamo, iza svega stoji njegova ljubav.“ (J. Kentenich)

Izvor: Sekretariat Pater Josef Kentenich, Schönstatt