U SVETIŠTU SMO ZAJEDNO…
U korizmi nas Crkva poziva da pojačano stavimo težište na post, molitvu i milostinju. To su posve konkretne mogućnosti da se pripremimo na slavlje smrti i uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista.
U jutarnjoj molitvi, koju je otac Kentenich sastavio dana 29. ožujka 1945. malo prije otpuštanja iz Dachaua, on nam daje važne poticaje za molitvu uopće. Zbog toga promotrimo danas prve tri kitice te molitve. (Ovdje koristim doslovni prijevod kako bi time misli oca Kentenicha jasno došle do izražaja.)
Nakon što se ojačan smijem probuditi,
kako bih nanovo zapalio ljubav,
daj, Oče, da ti radostan pozdrav izrazim
sa svima koji nose tvoj Schönstatt.
Želim naučiti moliti, moliti kako je naš otac i utemeljitelj molio. Želim paziti na to što on obuhvaća svojom molitvom. Želim znati što su za njega elementi, primjerice, jutarnje molitve. Kao prvo pada u oči da on smatra buđenje kao ‘smjeti’. Smisao noći nalazi se u tome da se ponovo ojačamo. Sve smije početi milošću „probuditi se ojačan“ (1. redak). Drugi redak otvara horizont pod kojim se nalazi naš život. Smijem ustati kako bih zapalio ljubav. Moj se poziv zove ljubav. Već na početku svjetleće je postavljen cilj pred oči: Smijem živjeti kako bih ljubio!
Ljubav počinje obraćanjem k „ti“, pozdravom drugome. „Daj, Oče, da ti radostan pozdrav izrazim“ (2. redak). Tu je odmah radosno ozračje, prvo biti privučen Ocu. To je usmjerenje na zadnje središte života, na Boga Oca. Molitva je u prvom zamahu najdublje patrocentrična. Molitva je milost na što upućuje tipična rječca „daj“ (3. redak). A moliti se događa također u privatnoj jutarnjoj molitvi ne sâm, već „sa svima“ (4. redak). Usmjerenje na Boga ne potiskuje ljude, već se događa upravo s njima, u konkretnoj zajednici poslanih, onih „koji nose tvoj Schönstatt“ (4. redak).
Okupljamo se u Svetištu
gdje gore naša srca plamom
Triput Divnoj Majci
koja po nama izgrađuje Tvoje Kraljevstvo.
Već zadnji redak prve kitice podsjeća na zajednicu poslanih. Sada se spominje sveto mjesto gdje su kod kuće, gdje su zajedno. Već prvu misao ujutro želimo povezati s mjestom duhovnog iskustva i udomljenja. Tu ima naša ljubav svoje mjesto. Tamo je Majka Božja za koju mi ‘izgaramo’. Naše središte srca želi biti obuhvaćeno ljubavlju Triput Divne Majke. Članovi Marijanske kongregacije iz Schönstatta nazvali su je tako kako bi doveli do izražaja svoju nadu da Marija odavde djeluje slično kao što djeluje svojim bogatim blagoslovom Marijanske Kongregacije iz Ingolstadta. Otac Kentenich odmah dodaje da je Marija uhvatila inicijativu: „koja po nama izgrađuje Tvoje Kraljevstvo“ (4. redak). Radi se od samog početka o djelovanju Majke Božje u velikoj perspektivi Očenaša: „Dođi kraljevstvo tvoje“ (Mt 6,10). Ona nas želi uključiti u zalaganje za Božje Kraljevstvo. Time postaje vidljivo „Ništa bez tebe, ništa bez nas“.
Ova četiri retka elementarno sadržavaju također i jednu drugu veličinu: goruću ljubav i aktivno zalaganje. Ovdje se ne cilja na zanesenu ljubav, već na čvrsto prihvaćeno zalaganje iz zapaljenog, gorućeg srca za Očevo kraljevstvo. Sve se to ne događa u hodu pojedinca, već od prve jutarnje ure skupa u zajednici.
U Duhu Svetome klečimo
i Kristu hvalospjev kličemo.
koji s Njom k’o oruđa nas šalje
da se sudbina naroda okreće.
Kako kreće molitva? Na to odgovara još jednom treća kitica: „U Duhu Svetome…“ (1. redak). Time otac Kentenich zahvaća u pavlovsku teologiju. Samo u „Duhu“ možemo reći „Abba“ (Gal 4,6), samo u Isusovu Duhu, kao što priznajemo Krista za našega Gospodina i Boga (usporedi 1 Kor 12,3). Pravu molitvu u nama nosi Duh Božji. Kršćanska je molitva zahvaćena Duhom Svetim. Slika koja govori o tome je prikaz na unutrašnjoj strani vratiju svetohraništa u schönstattskom Svetištu gdje Marija u svjetlu Duha kleči i moli. Tko tako kleči u Duhu Svetom, izdiže se molitvom iznad vlastite stvari i počinje sam pjevati Kristu hvalospjeve. U tim dvjema retcima cijeli je svijet obuhvaćen duhovnom molitvom.
Poznaje li moja molitva tu dimenziju? Oduševljava li me Kristu pjevati hvalospjeve? Naznačeno je također i tjelesno iskustvo klečanja; učiniti se malenim kod molitve. Slično kao u drugoj kitici napetom ‘gorućom ljubavlju’ i ‘gradnjom kraljevstva’, otac Kentenich ovdje povezuje karizmatično klicanje s uključivanjem u poslanje. Isus Krist, kome je upućeno klicanje, šalje nas kao oruđa. Konačno zadnji redak imenuje perspektivu i posljedicu molitve širom svijeta. Sudbina naroda okreće se na spasenje. Ne cilja se na besposljedičnu unutrašnjost, već na poslanje koje ima svoje posljedice. Radi se o spasenju čitavog svijeta.
Neka nas potaknu te misli kako bismo korizmene dane proveli
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 21.-23.)
