Za nekoliko dana slavit ćemo lijepi Marijin blagdan, svečanost rođenja Djevice Marije ili „Malu Gospu“, kako kažemo ovdje u Hrvatskoj. U središtu naše pozornosti je dijete Marija, mala Marija, koja je naš veliki uzor. U tom kontekstu promatramo Betanijsku horu, u kojoj nam je Majka Božja prikazana kao mala Marija u molitvi.
15. rujna kročit ćemo u godinu pripreme za 50. obljetnicu smrti našega oca i utemeljitelja. Betanijska hora osvjetljuje i njega koji je za života bio u dubokom jedinstvu s Trojedinim Bogom i koji sada, s Marijom, kraljicom njegova srca, može vječno uživati u „Kristovom suncu“.
Kada, konačno, 30. rujna postavimo kamen temeljac Svetišta u Ivanovcima, znat ćemo: i ovo Svetište bit će Betanija, mjesto na kojem vlada duboka molitvena atmosfera. Tome želimo doprinijeti našim duhovnim bdijenjem. Betanijska hora uvijek nas može iznova u tome poticati.
Visoko je sunce, sjaji u zenitu:
u „Betaniji“ nastojimo sabrati dušu.
Podnevna hora vodi nas u Betaniju, zavičaj Marije, Marte i Lazara, gdje je Isus rado boravio.
Vrlo gladna, uzimala si
ono što je dolazilo iz srca i ustiju Gospodinovih
i postala uzorom razmatranja
predana Bogu, puna iskrenosti.
Betanija je za oca Kentenicha poput visoke škole molitvenog života. Poveznica je priča o Mariji i Marti (Lk 10, 38-42). Marija iz Betanije u kršćanskoj je duhovnosti postala simbolom kontemplativnog života. Otac Kentenich ovdje ju zbog njezinog imena, što je čest slučaj u duhovnoj tradiciji, izjednačuje s Marijom, Isusovom majkom. U smislu duhovnog tumačenja Pisma to je svakako moguće, budući da prema Luki Isusova Majka utjelovljuje ideal kontemplacije (usp. Lk 2,15).
Tijekom Isusova posjeta, Marija, Martina sestra, jednostavno je sjela do Isusovih nogu i osluškivala njegove riječi (usp. Lk 10, 39). Dok se Marta trudi, Marija ne želi ništa drugo, nego prihvaćati i primati Isusa. To je osnovni stav i pretpostavka kontemplativnog života. Prva je čežnja („vrlo gladna“) za svim što dolazi od Gospodina, „iz srca i ustiju Gospodinovih“ (2. stih). Htjeti ga razumjeti, njegovu ljubav i njegove riječi – time počinje svaki kontemplativni život. Iz tog stava raste milost unutarnjeg razmatranja i kontemplacije. Marija je ovdje predstavljena kao „uzor razmatranja“ (stih 3). Onaj tko se uvijek iznova svom svojom čežnjom usmjeri na primanje, iznutra ostvaruje dispoziciju za takvu vještinu, koja jest i ostaje milost i dar. No, istinska majstorska vještina duhovnog života i razmatranja jest ono što želi opisati četvrti stih: unutarnja prepuštenost Bogu.
Tako u svom Svetištu Ti želiš formirati
vojsku molitelja za prostrane poljane svijeta
i povesti nas k ljubavi beskrajne visine
da bismo u borbi vjerno stajali na Tvojoj strani.
Molitvena škola Betanije se nastavlja. Svetište je mjesto današnjice gdje na inicijativu Majke Božje nastaje upravo „vojska molitelja“ (stih 2). Ona je počela okupljati ljude na molitvu. No, Majka Božja ne želi samo mobilizirati vojsku molitelja, nego nas u našem molitvenom životu želi povesti „k ljubavi beskrajne visine“ (stih 3). To je pristanak na vodstvo k umijeću višeg molitvenog života i majstorskom umijeću razmatranja (usp. strofu 1), kakvo je bilo darovano samoj Majci Božjoj. Tako ćemo biti pripremljeni i osposobljeni da „u borbi“ možemo „odano biti na njezinoj strani“ (stih 4). Kontemplacija je na svakoj razini uvijek usmjerena i na apostolat ili, kako se ovdje navodi, na „borbu“ (stih 4). Naše je mjesto odano Majčinoj strani.
Daj da me duh molitve sve više i više poučava,
uzdiži moj duh prema nebeskim zvijezdama,
da neprestano mogu promatrati Krista Sunce
i graditi na njemu sav svoj život.
Ono što je Marija iz Betanije do nogu Gospodinovih prihvaćajući mogla primiti i što joj je bilo darovano do majstorskog umijeća, ono što je u Svetištu spoznato na inicijativu Majke Božje, neka se potpuno osobno dogodi i meni. U principu se ovdje radi o „molitvenom duhu“ (stih 1). Njemu nas neprestano može učiti i usavršavati Majka Božja. U to se ubraja i trud i vježba svakodnevne molitve. Formulacija: „uzdiži moj duh prema nebeskim zvijezdama“ (stih 2) budi asocijaciju da je molitva povezana s uzdizanjem duha i srca (sursum corda). Podsjeća i na to da nas je otac Kentenich uvijek ohrabrivao da trebamo „stremiti ka zvijezdama“. Bez molitve nije moguće ustrajati u usmjerenosti ka njegovim visokim ciljevima. Treći stih nas podsjeća na to da je molitva naposljetku potpuno usmjerena na promatranje Krista. Posljednji dovršetak nastojanja oko molitve i razmatranja jest sretno i blaženo promatranje Boga, visio beata, koje nam je obećano. Još nije do toga došlo, još je naša kršćanska molitva izviđanje, usmjeravanje, čežnja za Kristovim suncem, na kojem možemo graditi u svim životnim situacijama, premda ga prekriva puno zemaljske tame. U životnoj situaciji, u kojoj je naš otac i utemeljitelj pisao ove stihove uistinu je bilo mračno. A ipak je upravo u toj tami usmjerenost prema Kristu i njegovom svjetlu, nezaustavljiva i puna čežnje, bila ono što je održalo uspravnima njega i njegovu subraću koja su ovako molila o podnevu, tijekom rada u koncentracijskom logoru.
Neka naše Svetište postane prava Betanija, gdje će vas Majka Božja povesti „k ljubavi beskrajne visine“.
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, S. 185-188.)
Slika: Prikazanje događaja u Betaniji na srebrnoj ploči u unutrašnjosti svetohraništa u Prasvetištu – podarila Liga žena čiji je ideal biti „živo svetohranište“.
