„Prvi trenutak u kapelici bio je tako lijep! Kleknula sam i samo rekla: Evo me opet, Majko, i nešto sam ti donijela – svoje srce. Ali i nešto što će te još više razveseliti – svoju samovolju, svoj svijet, svoje Ja. Daj ih ti Spasitelju! – Kako me to čini sretnom!“
Ovako je zapisala Getraud von Bulion u svoj dnevnik nakon jednog posjeta Svetištu. Nije li to također i za nas lijep pozdrav Majci Božjoj u Svetištu? „Evo me opet, Majko, i nešto sam ti donijela – svoje srce.“ Sada, u mjesecu svibnju, želimo to učiniti s osobitom ljubavlju i radošću.
U ovom mjesecu pozivam vas da promotrimo 18. sat–horu (Večernju) našeg Schönstattskog oficija. Tu smo sabrani u Dvorani posljednje večere (Cenakul) u kojoj su učenici bili sabrani nakon Isusova uzašašća u Jeruzalemu (usp. Dj 1, 13).
Sunce se sprema na počinak,
poziva nas da pogledamo u Cenakul.
Tamo su zajedno: dvanaestorica, žene i Marija, Isusova Majka, i njegova braća
(usp. Dj 1, 14). Oni su jednodušno ustrajni u molitvi. Pristupimo u tu molitvenu zajednicu u večernjim trenutcima Večernje – upravo sada u mjesecu svibnju kada započinjemo moliti devetnicu kao pripremu za Duhove.
Ondje si Ti Crkvi izmolila Duha Svetoga
koji ju je oslobodio od polovičnosti,
uveo je u nauk Kristov
i stvorio u njoj duh apostolata i mučeništva.
Također i u ovom satu utemeljitelj je otkrio što ovaj biblijski događaj znači u životu Majke Božje. Tada je ta ura bila u znaku Gospodinovog uzašašća – On je upravo pred učenicima uzašao na nebo. Oni se osjećaju ostavljenima. Zbog straha od Židova učenici su se okupili iza zaključanih vrata (usp. Iv 20, 19), a neki bijahu sumnjali (usp. Mt 28, 17). I s tom preplašenom grupicom trebala bi započeti Crkva, oni bi trebali pronijeti Radosnu vijest po cijelom svijetu. Kako je sve moglo lako propasti zbog sumnje i polovičnosti prvih učenika.
U toj se situaciji učenici okupljaju i mole za obećanog Duha. Mnoge slike kršćanske umjetnosti pokazuju scenu u kojoj Marija u sredini moli s apostolima. Da, ona je mladoj Crkvi „izmolila“ Duha. (1. redak).
Naredni retci (2.-4.) razvijaju djelovanje Duha Svetoga. On je oslobodio mladu nastajuću Crkvu iz nevolje polovičnosti: od malovjernosti, od malodušnosti, od ljubavi bez uvjerenja …
Drugo djelovanje Duha Svetoga je temeljno uvođenje u Kristov nauk (usp. Iv 14, 26). Isusova Radosna vijest samo će Duhom Svetim zahvatiti cijeloga čovjeka i postati razumljivom. Četvrti redak otkriva daljnje djelovanje Duha Svetoga: On je rasplamsao u mladoj Crkvi apostolski duh i svetu hrabrost za svjedočenje i mučeništvo. Doista, kakva velika razlika prije i poslije Duhova!
To trostruko djelovanje Duha Svetoga je milost biblijskog sata koju treba prizvati u sjećanje u satu Cenakula:
Tako Ti želiš djelovati i u našem Svetištu
kako bi u nama slabima jačalo svjetlo vjere,
da promatramo život Božjim očima
i hodamo neprekidno u nebeskom svjetlu.
Druga kitica predstavlja odnos između gore promatrane biblijske situacije i Svetišta Triput Divne Majke Schönstattske. Marija, koja se u Svetom pismu naziva Blaženom jer je povjerovala (usp. Lk 1, 45) i koja se sama posve otvorila Božjem Duhu i odlučila se za njega (usp. Lk 1, 35-38), ona moli za učenike Duha vjere, onda i danas. Ono što je njoj podareno, ona želi nama posredovati. Za to je našim očima potreban jasniji uvid. Moderni čovjek je puno toga veličanstvenog istražio i dao od sebe, ali smisao vjere, osjećaj za Boga je nekako zakržljao.
„Želim više vidjeti. Želim gledati stvari i odnose Isusovim očima. Želim prepoznati Božju ljubav i vodstvo.“ Htjeti vidjeti život ‘Božjim očima’ – to je vjera u Providnost, kako nas uči otac Kentenich. U ‘svjetlu vjere’ moguć nam je korak dalje. To u konačnici dolazi odozgo, iz Božjeg svijeta (usp. Iv 1). Naš cilj kao kršćana morao bi biti svo vrijeme mijenjati se u tom ‘nebeskom svjetlu’ (redak 4).
Daruj mi u tvom svjetlu s vjerom gledati
kako Božja ljubav stalno želi biti na mojoj strani.
Za darove koje je neizmjerno dao
neka bude hvala vjernosti poslanjem.
U trećoj kitici trebao bi svaki pojedinac moliti za to da može živjeti iz milosti Cenakula. To je karizma vjere u Providnost koja se treba očitovati u mojem posve osobnom životu.
Uvijek iznova doživljavam kako je potrebno navečer osvrnuti se unatrag, kako bismo barem postali svjesni što je taj dan imao zajedničkoga s Bogom. Često pokušavam naknadno postaviti ljestve i popeti se po njima kako bih na vrhuncima dnevnih događanja naslutila dragog Boga i kako bih ga zagrlila, kako nam je često savjetovao naš utemeljitelj. Samo u svjetlu i samo uz preduvjet vjere u Providnost, pronalazimo Boga u svim stvarima i događajima. Daj mi vjerovati da se svaki dan događa na način da nas Božja ljubav želi pratiti (redak 2). (…) Što više kroz vjeru u Providnost promatram dan iza sebe, tim više razloga pronalazim radi kojih moram zahvaljivati. Ako u tom svjetlu gledam unatrag, sve zahvalne litanije odzvanjaju u meni. Puno toga što je bilo samo po sebi razumljivo postaje darom, znakom i izrazom darujuće i predavajuće ljubavi Božje … Ona je često upravo pretjerana, iznenađujuća, donekle čak ‚bez mjere‘ (redak 3), kao što samo ljubav može preokrenuti sve procjene i račune. Iskustvo da te Bog vodi i daruje trebalo bi nam biti oslonac da budemo više zahvalni.
Božja ljubav ne smije biti bez učinka u našem životu. Božja ljubav ide tako daleko da nas On želi uključiti u svoj spasenjski plan … Vjernost poslanju je Deo gratias koji odgovara Božjem djelovanju. To je zahvalnost koja zahvaća u naš život.
Majko, isprosi mi uvijek takve vjere u poslanje i daj mi uvijek iznova pronaći novu snagu za vjerni osvrt unatrag na moj život …, koji vodi u stalni Deo gratias.“
Zahvaljujmo uvijek iznova za to da nam je Bog u Maloj Subotici podario takav Cenakul i da ćemo uskoro imati takvo drugo milosno mjesto u Ivanovcima.
Uz srdačne pozdrave iz Schönstatta,
sestra Mariana
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, S. 192-197.)
