U nadolazećim mjesecima želimo zajedno promatrati Večernju molitvu koju je otac Kentenich sastavio u travnju 1945., malo prije otpuštanja iz koncentracijskog logora Dachau.

Uostalom otac Kentenich naziva Večernju molitvu kao također i Jutarnju molitvu ne samo „molitva“, nego „posveta“. Na početku svakog novog dana i na kraju posvećujemo se nebeskom Ocu, to znači da mi stavljamo sebe i svoj život posve u njegove ruke. Mi mu pripadamo sa svime što jesmo i što imamo. Pritom promatramo svaki svoje poslanje na apostolski život.

Nakon truda i tereta dana                                           
tražimo sad, Oče,
odmor u Tebi koji si nas vodio
i kao svoje oruđe odabrao.

Nakon svega čime je dan bio ispunjen od ranoga jutra sve do u noć smijemo se vratiti Ocu. Osobito onda ako je dan bio određen trudom i teretom, imamo zaista potrebu potražiti odmor u Bogu. Mi trebamo taj prestanak, hrabrost da sve ostavimo i da se posavjetujemo te crpimo novu snagu. Večernja molitva i dar noći u prvom su redu odmor u Ocu. Mi smijemo kod njega ostati i odmoriti se, kod njega koji je i cijeli dan „vodio“ (2. redak). On nam nije bio nikada daleko, iako mi nismo mislili na njega. Tim je važnije sada – barem naknadno – postati svjestan njegova vodstva. Vjerom u providnost želimo usred „truda i tereta dana“ (1. redak) otkriti i opipati ruku Oca koji nas vodi. Mi se smijemo odmoriti kod Oca koji nas je odabrao, izabrao kao „oruđe“. Iz Večernje molitve možemo naučiti kako otac i utemeljitelj upravo na kraju dana daje poticaje za apostolski angažirani život.

Slavu i hvalu Tebi posvećujemo
jer si i danas bio uz nas,
po nama si činio ono
što je Tebe veselilo.

Prvi afekt u odmoru i u tihom promatranju proteklog dana treba bit zahvalnost. „Slava i hvala“ (1. redak) treba se u nama uzdići. Samo tako dolazi čitava istina dana na svjetlo. Tek u takvom razmišljanju dolazi do izražaja da u ovom danu nismo bili sami, da je Otac bio uz nas. Njemu pripada sva slava i također sva hvala i upravo za to što je po nama djelovao i izvršio. Naša dobra djela trebala bi nas odvesti do Govora na gori da bi ljudi „slavili Oca na nebu“ (Mt 5,16).

On je po nama izvršio ono što ga je jako veselilo (4. redak). Lijepo je znati da u danu postoje također stvari koje Oca vesele. Bog tako sudjeluje u mojoj svakodnevici. Otac Kentenich nas je uvijek iznova upućivao da pitajući za mnoge svakodnevne stvari i odluke pitamo što Oca veseli. Iz te intuicije želimo živjeti i odlučivati.

Po nama si složio kamen s kamenom
Schönstattskog djela,
kojeg si dobrostivo izabrao
da spas donosi svemu svijetu.

Hvala Ocu u nebu odnosi se ponajprije na to da u smislu poslanja za Schönstattsko djelo smijemo djelovati. Mi smijemo sebe shvatiti, kao građevinare na velikoj katedrali, koji dan za danom u veliku građevinu kojoj su posvetili svoj život slažu kamen po kamen. Djelo kojem mi služimo i na kojem mi gradimo ide daleko iznad nas. Trebalo bi postati blagoslovom i spasenjem svijeta za što je Bog djelo odabrao (3. redak). Maleni dan sa „svojim kamenom“ živi od velike vizije.

Molimo u Svetištu uvijek iznova za veliku zahvalnost! Ona je dah koji naše skromno dnevno djelovanje ispunjava božanskim životom i daje da u nama živi Božja perspektiva.

 (Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, s. 305.-307.)