Uvijek kada se spremamo na odlazak u Svetište isto pitanje se nametne – zašto ići tako daleko?

Zaista Svetište je stotine kilometara udaljeno i upravo je to za mene slika Neba. I Nebo izgleda daleko iznad nas, a Očeva ljubav i čežnja za nama spušta ga i sjedinjuje sa zemljom.

Tako i sada nestaju sve daljine, svi kilometri su centimetri i sve što je teško može se, jer znaš to je borba za Svetište.

Zašto ideš uvijek iznova?

Zato jer te netko čeka…, raširenih ruku…, netko čezne da dođeš i planira svaki detalj susreta, netko tko te želi uvući u sve dublju ljubav i reći – ja ne mogu bez Tebe dijete moje. Misao da Otac i Majka čekaju na nas pokreće naše udove često trome kada nemaju cilj pred sobom.

Ovoga puta bio je cilj zagrliti Majku, biti s Njom ispod križa, i na križnom putu, doživjeti kako boli kada ti iz ruku otimaju onoga koga najviše ljubiš… i sada Majka stoji kao Sin, kao janje krotka.

Srce joj puca od boli, ali pušta da Otac izvrši djelo Spasenja.

Postaje križnog puta u Ivanovcima pokazuju nam koliko je Otac spreman podnijeti boli da nas ima uz sebe, koliko je Zaručnik spreman pretrpjeti da dobije svoju Zaručnicu i koliko je Vojskovođa spreman biti ranjen i umrijeti da vrati svoju baštinu.

Ako slike i reljefi križnog puta u Ivanovcima ožive u našim dušama tada ćemo biti radosna Zaručnica koja se sva predala i stopila sa svojim Tvorcem. Biti u Božjoj blizini i s dragim ljudima koji imaju isti cilj veliki je dar Očevog srca.

Vidjeti razdraganu braću i sestre, marljive i trudne od posla, ali radosne bilo je svjedočanstvo ljubavi i žrtve. Hvala svima, svim suradnicima Svetištima i našem patru Christophu na velikoj ljubavi i odanosti prema HŠO!

Doći u drago Svetište, donijeti svu muku svoje svakodnevice, sve napore i žrtve, sve ljude koji su se preporučili u molitve i predanje, ostati u tišini, moći čuti poziv – Dijete moje dođi da te ljubim -, znači ispuniti se smislom i doživjeti kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji.

Da, bilo je i s naše strane velikih napasti i borbi, ali srce koje mora ići jer ga ljubav zove preskoči sve i ne zaostaje.

Nadbiskup Đuro je rekao kako je Marija jednostavna, obična žena, nije božica.

To je tako lijepo čuti i znati da je naša Majka jednostavna, da je skromna, da je dostupna i da joj mi možemo sličiti sve više i više i nasljedovati je. Ne moramo biti silni i vladati, nego smijemo svoje udove predati Njoj da ljubimo i služimo.

Kad bismo znali zahvatiti još dublje i piti sa izvora radosti nikada ne bi zdvajali reći Ocu – Da! Da, za svaku patnju, svaki križ jer je on ključ za vrata neba.

Neka Otac dobri pohiti u zagrljaj svakom svom djetetu i neka Svetište u Ivanovcima bude živi, otvoreni dom za svako srce i svaku dušu željnu ljubavi.

Draga Majko, hvala što se Tvoj glas iz Svetišta tako dobro čuje do nas iz daljine.

Hvala što nas ne puštaš od sebe, dapače, primaš nas kao svoju ljubljenu djecu i suradnike. Ljubiš nas kao što nitko ne ljubi, čuvaš i štitiš, ponosiš se nama.

Hvala što nas primaš u svoj zagrljaj preko ruku svojih sinova i kćeri.

Ostani s nama, draga Majko, vječno sjedinjena u ljubavi Oca nebeskog.

Tajana Bobaš