Propovijed u Crkvi klanjanja, Brdo Schönstatt na 3. nedjelju došašća

Propovijed u Crkvi klanjanja, Brdo Schönstatt na 3. nedjelju došašća

 

75 godina od svećeničkog ređenja blaženoga Karl Leisnera 15. prosinca 2019.

Treća nedjelja došašća ima poseban karakter. To je nedjelja radosti u adventu. Advent kao vrijeme obraćenja i pokore po svom je ugođaju više vrijeme sabranosti i ozbiljnosti. Stoga nas ova nedjelja podsjeća na to da ne zanemarimo radost. Uza sve brižne pripreme za blagdan Božića, uza svu ozbiljnu nutarnju obnovu moramo postati svjesni da je Kristov dolazak, da je njegov ponovni povratak koji iščekujemo, za nas radostan događaj, a ne zbivanje koje širi strah i trepet. Dan Gospodnji za one koji ga s čežnjom iščekuju nije dan suda i osude, nego dan spasenja i oslobođenja. O toj radosti izbavljenja iz velike nevolje govori starozavjetno čitanje. Na kraju nam dovikuje: 10vraćat će se otkupljenici Jahvini.
Doći će u Sion kličuć’ od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.“ (Iz 35,10) I neće samo ljudi biti ispunjeni velikom radošću, i stvorenje (stvoreni svijet) čezne za spasenjem Božjim. Tako piše na početku starozavjetnoga čitanja: „ Nek’ se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek’ ljiljan procvjeta.2 Nek’ bujno cvatom cvate, da, neka od veselja kliče i nek’ se raduje.“ (Iz 35,1-2) Radost, olakšanje, klicanje – to prožima atmosferu treće nedjelje došašća, zvane Gaudete/Radujte se. Na toj pozadini je treća nedjelja adventa za zarobljenike koncentracijskoga logora Dachau prije 75 godina, dakle, 1944., dobila poseban karakter. Toga dana dogodilo se nešto veliko i zapravo nezamislivo: usred toga grada smrti je 17. prosinca 1944., Karl Leisnera, njemačkog zarobljenika, kojega je sveti papa Ivan Pavao II. godine 1996. proglasio blaženim, francuski biskup iz Clermont-Ferranda, Gabriel Piguet, zaredio za svećenika.To je jedinstven događaj, jer je ređenje svećenika u nacionasocijalističkom zarobljeništvu jedinstveno. Ono nevjerojatno u tome jest da stražari SS-a o tome nikada nisu ništa saznali, i to iako je cijeli svećenički blok i još čitav niz drugih osoba bio uključen u taj događaj.  Da su SS-ovci dobili neki mig o tome, pa i naknadno, tada bi sudionici, a posebno pak život Karl Leisnera i biskupa Pigueta bili ugroženi. Najprije je tajnim putevima trebalo pribaviti suglasnost biskupa Münstera, bio je to blaženi Clemens August Graf von Galen, jer je Karl Leisner bio đakon i svećenički kandidat biskupije Münster, kao i dopuštenje mjesnoga biskupa Münchena-Freisinga, kardinala Michaela Faulhabera. Nakon toga trebalo je za valjano posvećenje pribaviti potrebne stvari, kao npr., prokrijumčariti sveta ulja u koncentracijski logor,  ili npr. napraviti biskupsko i svećeničko ruho. Na sam dan sve je bilo zamračeno, kako stražari ne bi ništa primijetili, osobito stoga što je bogoslužje zbog dodatnih obreda moralo početi ranije. S obzirnom na opasnost priprema i provedbu slavlja jasan je znak Božjega blagoslova da sluge SS-a ništa o tome nisu saznali i nitko nije nastradao.

Za zarobljene svećenike, koji su većinom bili zatvoreni zbog kritičkih izjava o Hitlerovu režimu, kao što je to bio i Karl Leisner, to ređenje je bilo poseban signal. Usred ponižavajućih i čovjeka nedostojnih uvjeta u logoru, koji su na mnoge djelovali psihički negativno, bio je to jasan znak Božje prisutnosti. Bio je to u svjetlu nedjelje Gaudete znak obećanja, da Bog ne zaboravlja svoj narod pa ni njih, zarobljene svećenike. Bio je to znak obećanja da Bog upravo i u vremenima tlačenja Crkve poziva i šalje ljude, koji naviještaju evanđelje i dijele sakramente i tako posadašnjuju Božje spasenje. Bio je to poziv da se u svoj tjeskobi i nevolji ne izgubi nada u Boga  koji spašava. Radost zbog ređenja blaženoga Karl Leisnera postala je tako za te svećenike predokus radosti zbog predstojećega izbavljenja, koje je zatim  nekoliko mjeseci kasnije, krajem travnja 1945. stvarno uslijedilo, oslobođenjem koncentraciskoga logora od strane američkih trupa.

Istovremeno je to ređenje Karl Leisnera postalo izrazom pomirenja dvaju susjednih, ali zaraćenih naroda Njemačke i Francuske te izrazom ekumenske povezanosti, jer su na dan  Mlade Mise novoređenika, 26. prosinca, kada je Karl Leisner prvi i jedini put služio svetu Misu, zarobljeni evangelički župnici katoličkim svećenicima koji su slavili  priredili doručak – bio je to izraz toga koliko su i oni tim znakovitim događajem u svojoj teškoj situaciji, koja je bila pojačana brigom za vlastitu obitelj, bili ojačani. Do svećeničkog ređenja blaženoga Karl Leisnera bio je dug put, ne samo stoga, što je između njegova đakonskoga ređenja 25. ožujka 1939. i njegova svećeničkog ređenja 17. prosinca 1944. prošlo više od 5 /12 godina. Karl Leisner je već u mladim godina bio zahvaćen dubokim oduševljenjem za Krista.

Na početku svoga studija teologije u Münsteru Karl Leisner je zapisao u svoj dnevnik: „Kriste – ti si moja strast. Pozdrav!“ (Heil!“) (01. 05. 1934.) U tim riječima jasno je da njegovo srce potpuno pripada Kristu. Prema njemu se ravna, njega želi slijediti. Ne dolazi do izražaja samo njegova ljubav prema Kristu, nego i njegov politički stav.

Dok rabi riječ „Heil“ i povezuje ju s Kristom i time aludira na tada u Njemačkoj uobičajeni pozdrav „Heil Hitler!“, dolazi istodobno do izražaja njegovo odbacivanje Hitlera, koji je u tom trenutku već godinu dana na vlasti.

Ne priključuje se toj ideologiji koja prezire čovjeka, nego se pridružuje Kristu i želi slijediti poruku evanđelja koja oslobađa ljude. Taj strastveni odnos prema Kristu pročišćava se tijekom godina studija pa i kasnije kroz vrijeme trpljenja u koncentracijskom logoru.

Kao svaki student teologije tako je i Karl Leisner za vrijeme svoga obrazovanja godinu dana studirao na drugom sveučilištu, u Freiburgu. Tako je susreo jednu od kćeri obitelji, u kojoj je bio smješten. Prema njoj je osjetio duboku naklonost, zbog koje se dulje vrijeme borio za svoju životnu odluku.

Susret s tom mladom ženom pokazuje mu i bračni život kao jednu mogućnost da susretne Krista. Nakon što se potkraj svoga studija odlučio za djevičanski životni put i za svećeništvo, napisao je u pismu toj mladoj ženi: „Vjerujem da sam osjetio Tvoju molitvu. Nikada se nisam toliko molio za Tebe kao prošlih tjedana. Tvoja šutnja mi je bila blagotvorna. Zahvaljujem Ti za Tvoju dobrotu i sestrinsku ljubav, koju si mi od dana našega susreta darivala. Tebi mnogo zahvaljujem, i Krista sam susreo u Tebi, kako mi još nikada nije pristupio.“ (25. 05. 1938.)

Njegov odnos prema Kristu produbio se sljedećih godina, tako da je od strasti nastala ljubav. Nekoliko tjedana prije đakonskoga ređenja 1939. napisao je, duboko pročišćen: „Nekoć sam u mladenačkom idealizmu napisao: Krist, moja strast. – danas pišem – strašno otriježnjen, ali pročišćen – Isus Krist, moja ljubav, moje Jedno i Sve. Tebi pripadam potpuno i nepodijeljeno! Tako je!“  (05. 02. 1939.)  Čitavo njegovo stremljene poznaje samo jedan cilj, prema kojemu sve upravlja: Krist. Bilježi: „Smatram sve smećem, ako me odvodi od moga cilja: od Krista!“ ( 14. 01. 1938.)

Iz kuće je Karl Leisner ponio duboku ljubav prema Mariji, koja je još ojačala posjetima zavičajnim marijanskim svetištima. Tako je bilo pripremljeno tlo za Schönstatt. Na Schönstattu ga je očaravala povezanost ljubavi prema Majci Božjoj sa smooodgojem kao putem prema svetosti.

Koliko duboko je prihvaćao Savez ljubavi i njegovo produbljivanje, pokazuje više primjedaba iz pisama prijatelju sa studija Heinrichu Tenhumbergu, kasnijem biskupu Münstera, koja potječu iz vremena njegova utamničenja. U tim primjedbama jasno se vidi da je zajedno s cijelom Schönstattskom obitelji 18. 10. 1939. sklopio Savez ljubavi u smislu blanko-punomoći i da je iz toga živio.

Od te blanko-punomoći ništa nije povukao, nego je u tome nalazio snagu da živi ideal svećeničke grupe, kojoj je pripadao već prije svoga svećeničkog ređenja u koncentracijskom logoru: Sacerdotem offere et offeri. Svećeniku dolikuje da žrtvuje i da se žrtvuje. Svoje vrijeme progona i zarobljeništva nosio je iz snage Saveza ljubavi i tako je sazrio u svećeničku osobnost, da je i one, koji su mu željeli toliko zla, uključivao u svoju molitvu. Njegov dnevnik završava nekoliko dana prije njegove smrti riječima: „Blagoslovi, Svevišnji, i moje  neprijatelje!“ (25. 07. 1945.)

Tako danas, na treću nedjelju došašća, možemo blaženoga Karla Leisnera gledati kao svjedoka, koji nam vidljivo stavlja pred oči riječi iz starozavjetnoga čitanja:  „oni će vidjeti slavu Jahvinu, divotu Boga našega.“

Dr. Bernd Biberger 

Aktualno i važno

Pogledajte važne datume i događaje. Prinesite svoj doprinos i potrebe našoj Majci. Preuzmite važne objave i poticaje. Neka i u vaš dom dođe Gospina slika.