Propovijed Marina Srakića, nadbiskupa u miru, prigodom 10. obljetnice krunjenja MTD u Ivanovcima

Propovijed Marina Srakića, nadbiskupa u miru, prigodom 10. obljetnice krunjenja MTD u Ivanovcima

 

mons_Srakic

SCHÖNSTATT – IVANOVCI 2015.

  1. Primjer Anglosaksonaca

U počecima pokrštenja Anglosaksonaca, današnjih Engleza, spominje se jedna anegdota. Papa Grgur Veliki, crkveni otac i naučitelj,  poslao je u Englesku misionare, među njima i sv. Paulina koji je dospio do Northumbrije, na sjeveru Engleske. Nisu ga lako prihvaćali. Zato je kralj Edwin sazvao svoje velikaše-savjetnike da ih upita za savjet, što mu je činiti. Tom je zgodom jedan od prisutnih vijećnika primijetio: »Vaše veličanstvo, dok vi zimi sjedite za stolom sa svojim velikašima i vazalima i vatra sije i sja na ognjištu, a bura zavija napolju zamećući snijegom i kišom, dogodi se da ptičica uleti u dvoranu: uđe na jedna vrata, a izađe na druga. Za ono nekoliko trenutaka dok je u dvorani, ona ne osjeća hladnoću, ali čim nestane s vašeg pogleda, vraća se u hladnu mračnu zimu. Čini mi se da je čovječji život veoma sličan tome. Ne znamo što je bilo prije i ne znamo što će biti poslije. Ako nam ova nauka može o tome sa sigurnošću nešto reći, bit će korisno da je slijedimo« (usp. Novi katekizam str. 3-4).

Nešto slično dogodilo se u našim krajevima i selima. Nakon mirnog vjerničkog života prije četredesetak godina počeo se širiti neki pokret, zvan schoenstatski, s duhovnošću i pobožnošću prema Blaženoj Djevici, s neobičnim nazivom „Majci Tri Put Divnoj“. Do tada smo u našim selima (krajevima) znali za Treći red sv. Franje ili za Svjetovni franjevački red, zatim za Kruničarsko društvo i sl. Neki su tu novost odmah prihvatili, a neki su bili i još uvijek su nepovjerljivi prema njoj, bojeći se da nije riječ o nekoj sekti ili nastranoj pobožnosti, bez obzira što su tu pobožnost promicali svećenici.

  1. Schoenstattski pokret, pobožnost, duhovnost

Što o Schoenstattskom pokretu, duhovnosti i pobožnosti kaže službena Crkva? Je li ona dala svoj sud? Schoenstatt je međunarodni pokret koji ima za zadaću odgajati i obnavljati Crkvu. Utemeljio ga je god. 1914. pater Josip Kentenich, član Palotinske družbe, u Vallendaru na Rajni u Njemačkoj kraj Koblenza. Pokret ima za zajednički cilj ljubav i povezanost sa Schoenstattskim svetištem, a time i s Djevicom i Majkom Tri Put Divnom, Kraljicom i Pobjednicom. Schoenstattski pokret je Crkva priznala kao laički apostolski pokret s marijanskim obilježjem. Biblijsku osnovu pokreta Hodočasničkog svetišta nalazimo u Lukinu Evanđelju. Marija, koja je doživjela Božji prodor u svoj život i koja pod srcem nosila Krista, požurila je k svojoj rođakinji. Krenula je u kuću Elizabete i Zaharije, baš k ovom paru koji se nije nalazio u lakoj situaciji. Prilikom susreta s Marijom Elizabeta i Zaharija su doživjeli blagoslov i spasenje.

Schoenstattski pokret sa svojom duhovnošću želi pomoći razvitak kršćanske ličnosti. On se zalaže za kršćanski brak i obitelj, za odgoj djece i mladih, te za socijalnu politiku u društvu. Članovi te duhovnosti održavaju sastanke i na njima razgovaraju o tim pitanjima

. Ne raspravljaju samo o sređenim obiteljima, nego i o onima koji se nalaze u kriznim situacijama. Oni organiziraju tečajeve za formaciju roditelja, pedagoške tečajeve, duhovne vježbe i kampove za djecu i mlade, osnivaju duhovne centre za svećenike i duhovne konferencije za laike koji žele teološku formaciju. Schoenstattska duhovnost je bitno obilježena vjerom u Božju Providnost u svagdašnjem životu. U schoenstattskom savezu ljubavi Marija, žena koja je bliska Bogu i narodu, ima središnju ulogu. Da označe, kako je Marija blizu čovjeku, članovi schoenstatskog pokreta primaju u svoje obitelji lik Majke „Tri Put Divne“, i tako ona kao hodočasnica putuje od obitelji do obitelji. Brojna su svjedočanstva, zabilježena i nezabilježena, koja  govore kako je Marija zbližila ili izmirila bračne drugove, članove obitelji, susjede, rodbinu i prijatelje… Članovi schoenstatskog pokreta Mariju zazivaju da kao majka i odgojiteljica svim kršćanskim, napose schoenstatskim obiteljima pomogne rasti u dubokoj, istinskoj, nježnoj i od svih prihvaćenoj ljubavi prema Bogu i čovjeku. Kao što ste mogli uočiti u schoenstattskom pokretu, apostolatu i duhovnosti središnje mjesto zauzima briga za obitelj.

  1. Briga za obiteljski život

Vječni Otac, od koga dolazi svako očinstvo, povjerio je obitelji braku svoje pravo da stvara i nastavlja ljudski rod na ovom svijetu do konca vremena. Vječna Božja Riječ na neki način povjerila je obitelji pravo da nastavlja svetu baštinu svoje muke i smrti i da rađa građane i baštinike vječite, ne samo za ovaj smrtni život koji živimo, sinove i kćeri zemaljske, nego i za onaj neumrli, za kojim težimo. U čestitoj obitelji Duh Sveti prebiva i dijeli svoje darove, da njegujemo sve one kreposti i vrline, u kojima leži zalog sreće i vremenitoga i vječnoga blaženstva. Obitelj je u sjemenu i živoj klici narod sam, to jest cijelo društvo i sva država. Obitelj čestita, uredna i izvrsna, to je narod sam i cijelo društvo i država, čestita, uredna i izvrsna. Kad Bog u svojoj mudrosti i milosti pozove koji narod da ostvari najuzvišenije ciljeve i na postignuće neumrle slave, tada – to nam povijest svih naroda i svih vjekova svjedoči – tomu narodu daruje krjeposne i izvrsne obitelji. To vrijedi i za Stari i za Novi zavjet, za povijest Crkve i naroda općenito. Obitelj je neizmjerno važna stvar. Obitelj je u biti narod i država. Kakva obitelj, takav je narod takvo cijelo društvo. Ali isto tako, ako društvo ne mari za obitelj, ako je razara, tada to osjeća cijeli narod i država. Obitelj je sveto ognjište, na kom  se grije i snaži sloga i ljubav, urednost i radinost, čast i poštenje, vjernost, pobožnost, postojanost, strpljivost i sve one ostale kreposti, u kojima se sastoji i privatna i javna sreća naroda. U obitelji je otajstvo smrti ili života našega naroda. Ako naše i svjetsko društvo nastavi ići tim putem kojim je krenulo, može već sada pisati osmrtnicu, a naše krajeva obitavat će drugi, možda oni koji se pojavljuju na obzorju. Do nas je, da ne dopustimo, da se taj izvor vode žive otruje i okuži. Naša briga i nastojanje u tom obziru imaju biti tim veći i revniji, što je izvjesnije, da se i u našem žalibože narodu sa mnogih strana navaljuje na svetost i neporočnost obiteljskoga života. A ako se braćo i sestre, upitamo, kakvim je načinom najbolje i najuspješnije obiteljski i domaći život u svojoj prirođenoj čistoći i u svojoj jedrosti uzdržati, onda je odgovor lagan. Temelj i duša obiteljskog života jest kršćanski brak, kao što ga je Isus spas naš ustanovio i pečatom svete svoje krvi i milosti potvrdio, kao što ga zaručnica Isusova u svoj svojoj cijelosti i svetosti čuva i preporučuje.

Kršćanski brak s otajstvom svih onih svetih dužnosti i obveza, koje mi svećenici danomice moramo našemu puku tumačiti i na dušu stavljati, tri bitna svojstva imati mora, to jest: svetost, jedinstvenost i nerazrješivost.

Majka je u domu srce obitelji, svećenica i gojiteljica svetih i nježnih čuvstava; ona je živa žrtva strpljivosti, podnošljivosti i ljubavi za sve svoje, osobito pak za djecu i porod svoj. Otac je hranitelj i branitelj svoje kuće i obitelji, on bi trebao biti živa i istinita providnost kuće, živi primjer svake dobrote i kreposti, umjerenosti, čistoće i radinosti; u svom životu svim svojim on je živa knjiga mudrosti dobrote i poštenja. Djeca u obitelji pravi su Božji blagoslov, vez svete obiteljske ljubavi, nosioci kako imena, tako obiteljske časti i poštenja, baštinici obiteljskoga predanja skrbi i napretka. Ona su na ovom umrlom svijetu ocu i majci neka vrst neumrlosti, za kojom naravnim nagonom toliko težimo. Djeca su zalog one vječnosti do koje svaki narod želi dospjeti. Svi znamo, u mladeži leži otajstvo naše budućnosti. Tko god je igda htio svoj narod oplemeniti i preobraziti, brinuo se osobitim načinom za odgoj mladeži. Isus je osobitom ljubavlju mladež ljubio, a mladež je osobitom žestinom k njemu hrlila. U svakom narodu najvažnija je stvar obitelj. – U otajstvu ženidbe i obitelji domaće leži otajstvo sreće ili propasti cijele općine i cijele države, jer i općina i država iz izvora obitelji izvire. Kakva obitelj, takva zajednica, takva država, takav cio narod.

  1. Obitelj – dobro koje treba braniti i štititi

Svi smo svjedoci da nad ženidbom i obitelji bjesni prava oluja koja na sve mile načine ide za tim da je uništi. Pitamo se, treba li nam netko tko će  pomoći? Odgovor je: Treba! Evo nam Majke. Proživljavaju li naše obitelji nutarnje poteškoće i izazove? Proživljavaju! Trebaju li one pomoć? Trebaju. Evo nam Majke. Navaljuju li poteškoće izvana? Navaljuju. Trebaju li pomoć? Trebaju. Evo nam Majke. –  Nailaze li mladi na izazove? Nailaze! Evo im Majke! Tko krzma s obzirom na ponudu Schoenstattskog pokreta? Neka se odluči. Nije dovoljno kruniti neki kip ili sliku, treba staviti krunu na pojedinog vjernika, na naše obitelji. Vi koji ste prihvatili karizmu schoenstatske pobožnosti budite njezini čuvari i njegovatelji. Sv. otac papa Franjo je u svom govoru sudionicima Generalnog kapitula schoenstattskih svećenika rekao da ono što primaju od te duhovnosti ne čuvaju kao u kakvoj zapečaćenoj boci, nego neka je otvore da se i njome i drugi okoriste.

  1. Kako živjeti schoenstattsku duhovnost

Kako živjeti schoenstattsku karizmu najbolje je izrazio p. Kentenich koji je rekao da treba stajati „uhom na Božjem srcu i rukom na pulsu vremena“ To su ta dva stupa pravog (izvornog) duhovnog života. S jedne strane kontakt s Bogom. Njemu pripada prvenstvo, on nas je prvi ljubio, prije nego što nam dođe na pamet štogod, on nas je već pretekao sa svojom neizmjernom ljubavlju. Sv. Pavao nas upozorava da si ništa  ne prisvajamo, kao da je naše, jer nam sposobnost dolazi od Boga (usp. 2 Kor 3,4-6).

Htio bih Ivanovčane podsjetiti na jedno razdoblje naše povijesti. Riječ je o razdoblju između dva svjetska rata, za vrijeme drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega. Tada su u selu djelovale neke zajednice kao što Treći red sv. Franje, Kruničarska zajednica i Križarsko bratstvo. U selu se osjećala njihova prisutnost. Nije bilo razdora, političkih svađa, natezanja, uz male iznimke… Ne bi li se to vrijeme ponovilo i sada.

Obilježavamo 10. obljetnicu krunjenja Gospe Schoenstattske. Lijepo je da se njezin lik okruni u njezinim kapelicama, oltarima, ali bi bilo još ljepše da se okruni u našim obiteljima, da one budu njezina kruna.

Vratimo se na uvodnu misao, na slučaj pokrštenja Anglosaksonaca i savjet velikaša kralju Edvinu: „Ako nam ti što su došli mogu odgovoriti na naše pitanje, nemojmo oklijevati“. Ako nam schoenstattski pokret i apostolat može pružiti pomoć, ne treba oklijevati i  razmišljati. Istina, on nije neki čarobni štapić nego jedna u nizu ponuda koje pomažu kršćanima živjeti pravim kršćanskim životom. Kršćani katolici, u koje ubrajamo i naša sela, uvijek su na poseban način častili Blaženu Djevicu Mariju. Tako je to bilo iza 1942. godine, nakon što je papa Pio XII. posvetio Bezgrješnom  srcu Marijinom posvetio cijeli svijet. Tada su Ivanovčani počeli na poseban način častiti Gospu Fatimsku i nabavili njezin kip, ne na vašaru, nego od vrhunske umjetnice Mile Wood. Sve ovo što je istaknuto i te kako nam je potrebno: odgoj pojedinaca, obitelj, socijalna pitanja. Istaknuo bih potrebu obnovu obitelji radi dobra pojedinca i društva. Trebamo čuvati i sačuvati brak i obitelji.

  1. Marijin lik spaja razdvojeno

A zašto baš po Mariji očekujemo preporod naših obitelji i našega društva? Na to pitanje slikovito odgovara jedan primjer. Sjedio otac  poslije umorna posla i čitao novine. Uz njega je bio njegov sinčić koji je cijelo vrijeme nešto zanovijetao. Otac ga je htio udaljiti od sebe, ali nije uspio. Konačno otac otkine jedan list novina rastrga ga u stotinu dijelova baci na pod i kaže: „Eto, slaži to, pa kad složiš, onda mi se javi“. Mislio je otac da će ga se posve riješiti. Međutim, nakon kratkog vremena sin će veselo ocu: „Tata, ja sam složio list“. „Kako si to tako brzo mogao složiti?“ – upita otac. A sin će mu:  „Eko kako, na jedno strani lista bila je slika jedne žene. Ja sam slagao tu sliku i tako složio komadiće papira“. „Dobro si učinio, kaže mu tata“ i nagradi da za dobro obavljeni posao.

Naše obitelji, naše društvo su raskomadani. U društvu svađe, u obitelji rastave. Tko i kako to složiti? Postoji jedna žena, na liku koje se može sastaviti što je bilo rastavljeno, pomiriti što je bilo posvađano, a to je Majka  koju nam je ostavio sam Gospodin s križa, kad je rekao Ivanu: „Sinko, evo ti Majke!“ To je lik Majke „Tri Put Divne“…

Aktualno i važno

Pogledajte važne datume i događaje. Prinesite svoj doprinos i potrebe našoj Majci. Preuzmite važne objave i poticaje. Neka i u vaš dom dođe Gospina slika.