Ovaj duhovni poticaj kao i sve ostale duhovne poticaje možete pročitati na našoj schönstattskoj web stranici u rubrici Duhovno bdijenje u Svetištu – Duhovni poticaj, kliknite OVDJE.
U ovom mjesecu slavimo velik i divan blagdan Marijinog odlaska na nebo. U „Schönstattskom oficiju“ pater Kentenich s ovim događajem povezuje noćnu molitvu, koju Crkva moli u 21 sat.
24. kolovoza, na dan Hodočasničke Gospe u Maloj Subotici, okrunit ćemo po prvi puta Majku Božju Kraljicom naše budućnosti. Uzdamo se da će nas i sve ljude sigurno povesti u budućnost – u ovom svijetu, i naposlijetku u vječnosti. Možda će vam biti drago promotriti misli p. Kentenicha u ovom kontekstu, te našoj Triput Divnoj Kraljici u Svetištu povjeriti budućnost svijeta i Crkve, ali i našu vlastitu, kao i budućnost Schönstattske obitelji.
Umorno se Sunce tiho na počinak sprema,
a Sion se nama milo smiješi iz daljina.
Čas zalaska sunca za p. Kentenicha je poziv da se usmjerimo prema svom posljednjem cilju. Ne treba nas plašiti, nego sa smješkom stati pred našu dušu (usp. redak 2). Sion nam je poznat kao brdo hrama u Jeruzalemu, kao mjesto Božjeg prebivanja među ljudima. U Ivanovom Otkrivenju predočeno nam je kako se otkupljeni na brdu Sion okupljaju oko Janjeta i uče novu pjesmu (usp. Otkr. 14,1-5). Sion je cilj otkupljenih, gdje se mogu odmoriti od svog truda (usp. Otkr. 14,13).
Smrt tvoja bješe tek odsutnost iz čežnje,
Tijelo ti raspadanja nikad upoznati neće
Preobražena sad kraljuješ u „gradu svetome”,
na Sionu, kojeg Bog je otvorio za te.
P. Kentenich nas u ovoj večernjoj hori uči gledati Mariju u nebeskoj divoti kod svog Sina. U pozadini je vjera u Marijino uznesenje tijelom u nebo, slavno otajstvo 15. kolovoza, koje se u Crkvi već odavno vjerovalo i slavilo, prije nego ju je Papa Pio XII. proglasio dogmom.
Predivno je duhovno tumačenje tog crkvenog vjerovanja, kada naš utemeljitelj smrt Majke Božje shvaća kao „odsutnost iz čežnje“ (redak 1). Sva njezina čežnja pripada onome koga je nosila i rodila, voljela i pratila. U Marijinom umiranju i smrti ta se čežnja ispunila. Ono što je bio njezin poziv, sad je dovršeno. Tijelom i dušom unesena je u bivanje-uz-Isusa. Ona je prva od sviju nas dobila udio u njegovom uskrsnuću i preobraženom bivanju kod Oca.
Marija smije prebivati u „svetome gradu“ (redak 3), kojeg Ivan u Apokalipsi vidi kako od Boga silazi s neba (usp. Otkr 21). Time počinje ispunjenje povijesti i obećano zajedništvo Boga i ljudi kao cilj njegovog saveza (usp. Otkr 21,3ff).
O Mariji se kaže da u tom svetom gradu „kraljuje“ (redak 3). Umjetnost je često prikazivala Mariju kako sjedi uz Isusa na nebeskom prijestolju. Isus nam daje udjela u svojoj slavi i vlasti: „Vi ćete jesti i piti za mojim stolom u mom kraljevstvu, sjediti na prijestoljima i suditi dvanaest plemena Izraelovih“ (Lk 22,30). Sve to se događa na „Sionu, kojeg ti je Bog otvorio“ (redak 4). Novi život u preobraženju i dovršenju jest i ostaje Božji dar, koji ima moć pozvati svijet iz ničega u postojanje i Isusa iz smrti probuditi u život.
Po Svetištu vazda nama kazuješ put neba
k vječnom Schönstattu, gdje slavismo Boga,
na prolaznost života zemaljskog upućuješ
dok nas za vječnost ti ne pripremiš.
Ako u tom večernjem času u duhu prebivamo u Svetištu, ono će nas uvijek iznova upućivati k nebu. Ono nas podsjeća na našu vječnu domovinu, na ‚vječni Schönstatt‘. Trebamo biti povezani s onima koji su prije nas stvarali Schönstattsku obitelj. Božja ljubav ne razara ljudske odnose koji su nas nosili i učinili prijemljivim za Božju ljubav, nego ih usavršava. Smijemo se kretati prema situaciji, „gdje smo nekoć hvalili Boga“ (redak 2). Ako nas ispunjava ta utješna perspektiva kršćanske vjere puna nade, tada možemo bez straha prihvatiti element ljudskog i duhovnog iskustva: konačnost i „prolaznost zemaljskog svijeta“ (redak 3). Želimo dopustiti Majci Božjoj da nam daruje tu mudrost.
Uči me svakog dana tako živjeti,
da mi smrt bude laka, kako dolikuje baštiniku neba,
navečer se tako ispitivati
da mogu nakon smrti ugledati tebe i Boga.
Majka Božja neka nas nauči umijeću života i približi nam ga, da umiranje postane lakše. Temelj izvora te snage jest obećanje naše kršćanske nade. Mi se možemo drugačije suočavati sa smrću nego oni koji nemaju nade (usp. Thess 4,13). Mi smijemo živjeti iz uzdanja, da smo djeca Božja, a time i njegovi nasljednici (usp. Rim 8,17).
Jedan sasvim konkretan naputak za život s tom perspektivom je večernji ispit savjesti, ovdje nazvan biblijskim pojmom „sud“. Bit je u tome, da po Božjim mjerilima i Božjim očima treba procijeniti i promotriti minuli dan. Ako to iskreno učinimo i uvijek se iznova korigiramo i usmjeravamo, tada smo uvijek spremni za Božji sud na kraju našeg života.
Hora završava molbom da nakon smrti tebe i Boga smijem gledati. To je naša kršćanska nada. To je zasigurno najsnažnije iskustvo koje može prožeti čovjeka, vidjeti Boga kakav jest. Tada ćemo smjeti vidjeti i Majku Božju. Kako li će izgledati ona, koja je u tisuću slika uvijek drugačije prikazana? Kakva će to biti radost!
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule Himmelwärts, S. 197-202.)
S njemačkog prevela Katrin Gnjidić
