Tema o križu i patnji me zaokupljala u promišljanjima još početkom ranih srednjih godina, s vječnim pitanjem: Zašto? I već tada shvatila sam da bez životnih križeva nema duhovnog napretka.

Danas je teško, možda i nemoguće susresti osobu koju nešto u životu ne muči: teret grijeha, bolest, trpljenje, samoća, materijalna nesigurnost, gubitak voljene osobe,….

Isus nas sve s radošću tako toplo poziva, kako piše u evanđelju: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti“. U to trebamo istinski vjerovati, jer s Kristom sve životne tegobe dobivaju potpuno drugi smisao, smisao ljubavi i otkupljenja.

Kršćansko razumijevanje patnje i trpljenja, kako nam tumače duhovni oci, je „milosrdna ljubav, sebedarje iz ljubavi, sjedinjenje naše ljubavi s ljubavlju Božjom. Na taj način ljudska patnja može postati spasonosna znakom križa u zajedništvu s Kristovom patnjom, a mi postajemo suotkupitelji, čistimo se grijeha i rastemo u krijepostima“. Time čovjek ostvaruje svoje najdublje životno poslanje. Ima li vrjednijeg i ljepšeg Očevog dara?

Suobličujući se s Kristom, postajemo živi svjedoci Kristove ljubavi u svijetu. U Kristu raspetom na križu, Bog je iz ljubavi postao blizak svakom patniku. Isusovo prihvaćanje križa iz ljubavi prema Bogu i ljudima, model bi trebao biti svakom od nas, kako svoju osobnu patnju pretvoriti u čin ljubavi prema Bogu i ljudima.

Duša koju opterećuju nedaće, patnje,…, postaje sve jača, plemenitija i strpljivija. Životne tegobe, boli i protivštine su prilika za rast u jakosti i ljubavi. Stoga uistinu sve naše patnje trebamo smatrati darom i božanskom naklonosti nebeskog Oca.

O tome nam svjedoče mnogi sveci i duhovni oci, upravo kako nam i otac Kentenich navodi:

 „Bez teškoća, bez žrtava, bez borbi nikada nećemo rasti. Velike osobe sazrijevaju uvijek na križu“.

 Završit ću izlaganje promišljanjem o ovoj temi velikog i nama ljubljenog svetog Ivana Pavla II.:

„Ljubav bez križa nećete naći, ni križ bez ljubavi nećete moći nositi“!

O kakve li duboke i snažne istine!

A.S.