Moj odlazak u Sarajevo bio je ponajprije radi dolaska Svetoga Oca, a uz to sam željela posjetiti moje rodno mjesto Visoko te s mamom obaviti neke važne stvari, primjerice posjetiti grob našega dragog oca…

6. lipnja 2015. ostat će mi u posebnom sjećanju jer sam u tom danu toliko toga doživjela, osjećala sam se kao da nisam u meni poznatoj Bosni…

Cijela atmosfera od ranih jutarnjih sati bila je nalik hodočašću u jednoj većinski kršćanskoj zemlji.

Putem do Sarajeva susrećemo mnogobrojne autobuse iz različitih dijelova Hrvatske i inozemstva. Organizacija te dolazak na stadion Koševo u meni su pobuđivali radoznalost, radost, pomalo i napetost, sjećajući se Sarajeva, onakvog kakvog ga poznajem od prije rata…

– Je li ovo stvarno?, – pitam se. Sunce nas je nemilosrdno obasipalo svojim zrakama, ali nam svaka žrtva nije bila preteška… Sve što smo doživjeli na Sv. Misi prije i poslije do povratka kući, ne može se izraziti riječima.

Bio je to dan milosti.U ranim popodnevnim satima stigli smo kući i nastavili pratiti preko TV-a sve važne trenutke Svetoga Oca u njegovom 11-satnom boravku u Sarajevu…

Poruke MIRA i OPRAŠTANJA bile su najčešće riječi koje su se mogle čuti u medijima, o čemu se pričalo, svjedočilo i što je Sv. Otac uvijek ponovno poručivao. Dan je prošao kao neki predivan san koji će ostati, a vjerujem i postati stvarnost barem u nekim varijantama suživota u ovoj meni dragoj, napaćenoj Bosni i Hercegovini.

Hvala ti, Oče Franjo, za ovaj predivan susret, hvala svima koji su na bilo koji način pridonijeli da sve bude u najljepšem svjetlu i da se ovaj dan ne zaboravi, već da urodi plodom.

Vesna Brügel-Meić