Ovaj duhovni poticaj kao i sve ostale duhovne poticaje možete pročitati na našoj schönstattskoj web stranici u rubrici U školi oca Kentenicha, kliknite OVDJE.
Kristovi udovi, 2. dio
„Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar … Ostanite u meni i ja u vama. …“ (Iv 15,1-8).
Mirno razmišljanje otkriva u Gospodinovu govoru jezgru prispodobe, dijelove prispodobe i zaključke prispodobe.
Jezgru prispodobe, to znači, ono što Spasitelj u tom trenutku, kada se oprašta od svojih apsotola, da bi se vratio Ocu od kojega je došao, žalosnima želi reći, jest tajanstveno organsko životno zajedništvo između njega i njih – slično kao između trsa i loza -, koje ostaje i onda kada on otiđe.
Dijelovi prispodobe su Spasitelj i mi. On, pravi Bog, istobitni vječni Sin vječnoga Oca, koji je u vremenitosti postao čovjekom za nas; mi , krštenici, njegovi otkupljenici. Mi tvorimo s njime životno zajedništvo.
Koliko ozbiljno Spasitelj gleda to životno zajedništvo, dade se spoznati iz zaključaka prispodobe, koje on sam donosi.
Tko nije povezan s njime, postaje neplodan; otuda ona teška riječ: „Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni…. Bez mene ne možete učiniti ništa.“ (Iv 15,4 sl.).
Još više, duša usahne i biva bačena u oganj pakleni. „ Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne … Takve onda skupe i bace u oganj te gore. (Iv 15,6).
„ Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on (Otac) siječe…“ (Iv 15,2). A tko ostaje povezan sa Spasiteljem, taj „donosi mnogo roda“(Iv 15,5). Otac mu šalje križ i bol, „čisti“ lozu, da više roda donese“ (Iv 15,2).
Učenjaci koji govore o Bogu zastaju zamišljeni pri ovoj prispodobi i nastoje istražiti, kako se može zamisliti to životno zajedništvo s Kristom o kojemu je ovdje riječ. Treba li ono biti neko moralno kao između dvoje ljudi koji se vole? Mnogima to premalo govori. A ni fizički u smislu stvarnoga stapanja bića to životno zajedništvo također ne može biti. To govori previše. Tada ne bismo više bili slični Bogočovjeku, nego jednaki.
Tako ostaje zaključak: ovdje stojimo pred tajnom, koju ne možemo istražiti. Ta tajna postaje još nepronicljivija, kada iz Spasiteljevih usta slušamo riječ:
„Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni….Tko jede ovaj kruh,živjet će uvijeke.“ ( Iv 6,55 sl.).
A Pavao mirnom sigurnošću kaže o sebi: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20).
J. Kentenich, iz: Studija o svetosti svakodnevice, 1937.
