Iskustva Boga preko oca Kentenicha – 3. dio

Iskustva Boga preko oca Kentenicha – 3. dio

 

Čovjekov duh može biti zadovoljan samo ako zna: Bog postoji i Bog još daje od sebe znakove života. Sv. Augustin kaže: Stvoreni smo za Boga i nemirno je naše srce dok se u njemu ne smiri. Trebamo osobni kontakt s Bogom.


U školi oca Kentenich …

učimo i poučavamo.

Iskustva Boga preko oca Kentenicha – 3. dio

Čovjekov duh može biti zadovoljan samo ako zna: Bog postoji i Bog još daje od sebe znakove života. Kao što liječnik kod pacijenta utvrđuje: On još živ i još se pokreće. Čovjekovo srce s  tim nije zadovoljno.  Sv. Augustin kaže: Stvoreni smo za Boga i nemirno je naše srce dok se u njemu ne smiri. Trebamo osobni kontakt s Bogom.

1. Gubitak osobnog odnosa s Bogom

O bolesti modernog čovjeka američki pjesnik Thomas Wolfe prosuđuje: „ Vjerujem da svi oni pate od iste stvari. Krajnji uzrok njihove žalbe je usamljenost. „ Jedan nekadašnji  dušobrižnik bolnice u Wiesbadenu priča, kako mu  je pacijentica koja je napuštala bolnicu rekla : Gospodine župniče, ima dvije i pol milijarde ljudi na svijetu, a ja ne spadam u to. Moj sin je poginuo, moj suprug je pobjegao od mene. Sada kada  budem  otpuštena iz bolnice i dođem  kući, tamo neće biti  nikoga tko čeka na mene. -Usprkos milijardama ljudi nalazimo toliko mnogo usamljenosti. Masovno društvo postaje sve gušće. Ipak moramo računati s tim da prostorna blizina sa sobom donosi još veću duševnu  udaljenost. Tamo gdje među ljudima  -ili također i prema Bogu i utvrdimo da je to ljubav, ona je  često samo bezlična,  ne stvarna  „ti-ljubav“. S druge strane u velikoj mjeri nedostaje  prenošenje ljubavi od osobe  do osobe, a zatim i na Boga te stoga ona  teče u prazno.

Jasno nam je i to da samo izvanjske mjere neće moći ostvariti „ bratsku crkvu“ tako dugo dok se ne uspostave duševne veze ili prisne uzajamne veze te uslijedi živa  pro sljedba u nadnaravno. Nije samo čovjek unutar masovnog društva  bolestan od usamljenosti. Unutar  crkve, unutar samostana postoje usamljeni ljudi. Možda bismo mogli čak kazati: Stoga bijeg iz samostana, bijeg iz celibata, stoga bijeg od Svetohraništa! Čovjek teži da ode što dalje od usamljenosti. Doduše, pitanje je, hoće li tamo kamo ode,  naći manje usamljenosti. Otac Kentenich pokušava  izvesti modernog čovjeka  iz ovog đavolskog kruga.

2. Put do osobnog odnosa s Bogom

Nasuprot tužbi usamljenog čovjeka, otac Kentenich predlaže: Pa, dođite  sa mnom! Koliki mnogi od nas su tijekom duge povijesti Schönstatta  doživjeli da je on prihvaćao ljude, da je prema svima bio onaj koji poziva…

Poznato nam je, kako je Josef Engling (jedan od prvih  učenika osnivačke generacije uveden u Schönstatt  u prvom svjetskom ratu) bio vezan uz osnivača, oca Kentenicha. On nije „čeznuo“ samo za Majkom Božjom i njenim Svetištem, već kako je to izrazio u jednom pismu svojem ocu duhovniku  (20.05.1918 ) : „prema Vama“. Ovo osobno vezivanje za oca Kentenicha, bilo je odlučujuće za osobno vezivanje Josefa Englinga  za nadnaravno.- Godine 1935. na proslavi svoje srebrne godišnjice svećeništva, kazao je otac Kentenich da se uvijek podsjeća na to kako je tada u doba rata sigurno  uvijek morao imati  toplo srce : „ Tako bih usput  brinuo za svakojake sitnice, za štitnike za glavu, ili potkošulju  itd.  Istina,  za našu ondašnju mladež, oživio sam u sebi  puno topline u srcu, ali ovaj je razvoj išao dalje kroz sve ljude koje mi je dragi Bog darovao i koji su mi postavljali neke zahtjeve.“ Otac Kentenich ukazuje  na prve susrete kod  nekog seminara ili na osobni razgovor: „ Mislim, pojedinca bih mogao još  pokazati, tu bi milost započela djelovati, tada je bilo uspostavljeno  obostrano osjećanje…! „  U koncentracijskom logoru Dachau, mnogi su tražili vezu s ocem Kentenichom. Jedan suzatočenik protestantski  svećenik, retrospektivno  prosuđuje  o ocu Kentenichu :  „ „Prijatelj koji je  svjedočio svoje ekumensko i bratsko uvjerenje …Bila je prednost spoznati  vrijednosti  njegove osobnosti. “U logoru otac Kentenich nije imao samo veze s predstavnicima drugih konfesija već i drugih svjetonazora.

Jednog dana opet je stigao paket . Kod otvaranja paketa pomolila se jedna velika kobasica. Otac Kentenih je rekao svom suzatočeniku ,ocu Fischer-u: Obradovat ćemo Willi Bader-a. Kobasicu je ponovno zamotao u papir i otac Fischer ju je predao. Bader je bio komunist, socijalist ekstremno lijevog smjera koji s popovima nije želio išta imati, ali je koristio svaki slobodni večernji sat da bi s ocem Kentenichom prošetao logorskom stazom. Kada je zatim bio premješten u drugi logor na rastanku mu je otac Kentenich rekao: „Ako me želite obradovati, obećajte mi da ćete svaku večer pročitati nešto iz Svetog pisma.“ Vidimo da je za oca Kentenicha osobno vezivanje neprestani pokušaj voditi do nadnaravnog. On na sebe vezuje, ali ne radi sebe samog , već želi ljude otvoriti za osobni susret s Bogom.

Otac Kentenich povezuje i ljude međusobno. On ostvaruje „ bratsku crkvu „ . Kada je u doba osnutka neki učenik došao k njemu  i tražio da bi želio nešto više  znati o kongregaciji, otac Kentenich dao je odgovor: Mislim da bi trebao poći k Josef-u Engling. Ovaj bi ti to mogao objasniti. Ah taj!!- Došao je odbacujući  odgovor učenika. Nakon nekog vremena razmišljanja, ipak je slijedio savjet oca Kentenicha. Josef je učeniku objasnio posvetu Majci Božjoj, tako jednostavno i duboko da je dotičnom sat ostao nezaboravan. Obojica su postali prijatelji.

Iz predavanja oca Rudolf-a  Mosbach tijekom konferencije delegata  Schönstattske obitelji 1970

Aktualno i važno

Pogledajte važne datume i događaje. Prinesite svoj doprinos i potrebe našoj Majci. Preuzmite važne objave i poticaje. Neka i u vaš dom dođe Gospina slika.