Otac Kentenich kaže: Ako u čovjeku ima još nešto vjere, tada je to zacijelo vjera u Providnost. Pomislimo na zatvor u bunkeru oca Kentenicha (1941. četiri tjedna u tamnici, samici). Otac Kentenich je nakon četiri tjedna izišao. U ocu Kentenichu bilo je nešto više od samo ljudske sigurnosti i izdržljivosti.

U školi oca Kentenich …

učimo i poučavamo.

Iskustva Boga preko oca Josefa Kentenicha 

To pitanje se već postavljalo: postoji li uopće neko iskustvo Boga u ovome svijetu?

Suvremeni čovjek je u čitavom svom životnom osjećaju sukladno svom doživljaju obilježen i prožet „odsutnošću“ Boga.

Tipičan za tu atmosferu bio je Dachau: 1942. je otac Kentenich[1] izručen u taj koncentracijski logor i došao je u pristupni blok. Oca Kentenicha i neke druge primio je starješina, odnosno voditelj toga bloka (barake), komunist Hugo Guttmann:

„Vašega Gospodina Boga možete ostaviti doma… Nitko od nas ovdje u logoru nije vidio Boga.“ Zatim je osjetio da se jedan nije dao tako potpuno „sravniti“ tim iznesenim mišljenjem. Bio je to otac Kentenich koji je odgovorio: „Ali možda ste vidjeli đavla!“

Zbog toga je Hugo Guttman postao pozoran na oca Kentenicha. Držao ga je na oku. Ono što mu je na njemu upalo u oči bilo je to da je tu netko takoreći bio još veći „komunist“, nego što si je zamišljao: jer otac Kentenich od prvoga dana nikada nije uzimao sve što mu je od porcije pripadalo, kruh itd., nego je uvijek još nešto davao za druge.

Tako nešto od ljudske sućutnosti komunist Guttmann još nije susreo. To divljenje ocu Kentenichu imalo je nekoliko mjeseci kasnije svoj rezultat. 24. srpnja 1942. pobrinuo se na vlastiti rizik za to da otac Kentenich nije došao u zloglasni „transport invalida“, nego je bio sakriven i tako je izmakao dohvatu SS-a, a time i uništenju.

1. Nedostatak iskustva Boga

Situacija logora dade se u određenom pogledu protegnuti na cijeli današnji svijet. I ovdje slušamo: Nitko od nas nije Boga vidio!… Otac Kentenich kaže: Ako u čovjeku ima još nešto vjere, tada je to zacijelo vjera u Providnost. Ako se, dakle, tvrdi da više nema ništa od Božjega zahvaćanja, tada čovjek, ukoliko je uopće još otvoren za nadnarav, mora tu kritički postaviti svoja pitanja.

Tko Boga ne želi vidjeti, taj uopće ne gleda i stoga ga i ne vidi. O Božjem govoru u dvije tisuće godina crkvene povijesti jedva se nešto izričito spominjalo. Pomislimo samo na naše obitelji. Gdje su djeca bila poučavana da ne postoji samo „Bog katekizma“, „Bog oltara“, nego i „Bog života“?

Schönstattska muška mladež je za jednog taborovanja u šatorima imala Akciju – „Pokaži se nama“. Pod time se mislilo na sljedeće: od jutra do večeri gledamo i molimo Boga i Majku Božju: Pokaži se nama! – u bilo kojim događajima i osobama svakodnevice. Navečer  pojedinci mogu iznijeti gdje su dobili neki mig Božji ili Majke Božje – neko upućivanje na Boga života. Znamo kako se otac Kentenich radovao dok je slušao izvještaje naših schönstattskih svećenika o tom iznenada otvorenom životu iz vjere u Providnost.

2. Iskustvo Boga preko oca Kentenicha

Naše pitanje glasi: Postoji li Bog života, ili ga nema? Postoji li neko iskustvo Boga u ovome svijetu ili ga nema? Ograničavamo se pri tom odgovoru na osobu oca Kentenicha, sabiremo ono što je doživljeno uz njega, to provjeravamo. Dakako, slično kao kod Franje ili župnika iz Arsa, vrijedi ovo: tek kasnije iz toga doživljenoga, iz premišljanja i možda i preko nekog prosvjetljenja u određenim situacijama je slutnja jasnije postala svijest ili uvjerenje; tu je nešto više od samo ljudskoga; tu stojimo pred stvarnim iskustvom Boga. Za tu spoznaju potrebno je neko vrijeme. Tako je bilo i u drugim slučajevima, čak i kod Kristovih učenika.

Različiti krugovi osoba imali su svoje „iskustvo“ neposredno s ocem Kentenichom. Josef Engling i njegovi suučenici najprije su doživjeli dubok dojam o njemu. Malo pomalo su ipak postajali svjesni da u osobi oca duhovnika, u njegovu govoru i djelovanju, susreću nešto nadnaravno. Slično nalazimo u koncentracijskom logoru.

Jedan protestantski suzatočenik, koji je na temelju zajedničkog života s ocem Kentenichom imao veliko poštovanje prema njemu, sažeto kaže: „Otac Kentenich je bio nesklon kršćanstvu slova. Živio je kao uzor svoju vjeru i svoju teologiju… U napetoj atmosferi turobne, beznadne i neutješne životne situacije svojim je sunčanim očima i suncem u srcu zahvaćao zrake kozmičkoga zvjezdanoga neba“, –  zahvaćao je nadnaravno svjetlo, – „da bi ižarivao utjehu, sreću i zadovoljstvo.“

U kratkom izvještaju o svom doživljaju jedan francuski svećenik, koji je također bio izručen u taj logor, pripovijeda kako je bio priveden ocu Kentenichu. Bio je bez nade i govorio si je: „Više živ neću izaći odavde“. Deprimiran razgovaro je s njime i upitao ga: „Gospodine patre, mislite li da ću još jednom izaći živ odavde?“ Tada ga je otac Kentenich pogledao blistavim očima i rekao: „Ali Auguste, to je ipak tako sporedno, to prepuštamo Majci Božjoj!“

Taj susret je djelovao. Nakon nekog vremena nadvladao je svoje deprimirano raspoloženje. Postao je aktivan suradnik oca Kentenicha. Svoje slobodno vrijeme koristio je da bi schönstattske tekstove prevodio na francuski. Mogao je posvjedočiti da je u osobi oca Kentenicha susreo nešto od nadnaravi.

Pomislimo na zatvor u bunkeru oca Kentenicha (1941. četiri tjedna u tamnici, samici). Mislilo se, ako jednom izađe živ odande, tada je slomljen za čitav svoj život.

I kakav je bio? Dušobrižnik toga zatvora je rekao da to nitko nije uspio; većina bi već nakon nekoliko dana tjelesno i duševno bili slomljeni, sve bi, što je Gestapo (tajna policija) tražio, izjavljivali ili potpisivali.

Otac Kentenich je nakon četiri tjedna izišao, zračeći, uspravan, kao da je htio reći: radite što hoćete, no meni i mojim idejama pripada budućnost! Uz opće divljenje javila se slutnja da je u ocu Kentenichu bilo nešto više od samo ljudske sigurnosti i izdržljivosti.

 Iz predavanja patra Rudolfa Mosbacha, listopad 1970.

1 Na mjestima, na kojima je pater Mosbach Schönstattskoj obitelji govorio o „našem utemeljitelju“, u ovom tekstu je taj naslov zamijenjen imenom „otac Kentenich“.