„Tražite naprije kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, a sve ostalo bit će vam nadodano.“ Što to znači? Tko se, dakle, nalazi na mojoj unutarnjoj ljestvici poštovanja na prvom mjestu? To je osoba vječnog Boga. I nitko drugi ne smije mu nikako oduzeti to mjesto i položaj u mom srcu.

U školi oca Kentenicha …

učimo i poučavamo.

Otac Kentenich – Čitanje

Dva životna pravila – 5. dio: Tražite najprije kraljevstvo nebesko

 Izvadak iz propovijedi oca Kentenicha njemačkoj zajednici St. Michael u Milwaukeeu, SAD, kolovoza 1964.

 … Kada razmišljamo o drugom pravilu, mislim pobožni slušatelji, da onda moram najprije reći kako ovo pravilo opetovano duboko, nakon određene stranice, sadrži ono što je već sadržano u prvom. Kako to možemo shvatiti? Naprije tražite… Što znači riječ „najprije“? Na početku –to može najprije značiti: najveće poštovanje. To znači: nalazi se na početku, na prvom mjestu na ljestvici mojih vrijednosti – što drugo? „Tražite naprije kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, a sve ostalo bit će vam nadodano.“ Što to znači? Tko se, dakle, nalazi na mojoj unutarnjoj ljestvici poštovanja na prvom mjestu? To je osoba vječnog Boga. I nitko drugi ne smije mu nikako oduzeti to mjesto i položaj u mom srcu. Ja, dakle, ne smijem imati nikakve druge bogove, nikakve idole kojima bih se na bilo kakav način klanjao. Što to ne smiju biti naši idoli i kako izgleda rušenje idola koje bismo mi morali učiniti? Ti idoli mogu biti posjed i imanje, to može biti čast i ugled, ne znam što to sve može biti, možda dug život, ljepota.

Sigurno je da se smijem brinuti o tim stvarima, one su sve Božji darovi. Ali ono najveće, najvažnije, to je i ostaje vječni, beskonačni Bog. Sve ostale stvari, koje nam mogu biti  vrijedne, su   prolazne. Ali ne samo prolazne: one ne ispunjavaju srce. Da, tako se priča i o utemeljitelju Reda regularnih kanonika, premostrateza. Kada je on počeo s utemeljenjem svog reda (zvao se Norbert), postao je svjestan: Što sve već nisam spoznao u svom životu, doživio, uživao! Nije li mi kod kuće bilo sjajno, zauzimao sam počasna mjesta u državi, počasna mjesta u Crkvi. Pa ipak, sve te stvari me na kraju nisu zadovoljile. A sada poticaj: samo dragi Bog može ispuniti moje srce. Svi mi to isto znamo o svetom Augustinu. Tako smo često citirali njegovu omiljenu rečenicu: Bože, ti si nas stvorio za sebe; nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi, Bože. Sve u svemu: dakle, Bog treba biti središnje mjesto u mom životu, biti najveće u mom životu. To zahtijeva dragi Bog, to zahtijeva Spasitelj. To je životno pravilo.

A kada se dragi Bog nalazi u središtu, onda je samo po sebi razumljivo da se uvijek na prvom mjestu pita za njegove želje, njegove ponude, njegove planove. Kada to činimo, kada se uvijek izručujemo u Božje planove, kada na cijeloj liniji ne prepoznajemo ništa drugo do jedne jednostavne rečenice: „Da, Oče, da! Neka se stalno vrši tvoja volja, pa neka mi donosi i radost i patnju i bol!“, onda je samo po sebi razumljivo da će nam sve ostalo biti nadodano. Onda će se dragi Bog pobrinuti za nas: Stoliću, prostri se! Onda će se on pobrinuti za nas tako da ćemo zagospodariti teškoćama, kada se primjerice radi o čistoći: o bračnoj ili osobnoj djevičanskoj čistoći.

A sve ostalo, bit će vam nadodano, također i tamo gdje se radi o ekonomskim nevoljama bilo kakve vrste ili o zdravstvenim nevoljama.

Svakako, pobožni slušatelji, to znamo svi mi iz iskustva: u svjetlu vjere – pojasnimo: u vjeri u Providnost  sve je samo po sebi razumljivo, kao što je i moguće. Ali, ali! Gdje se onda nalaze velike poteškoće za tu našu jednostavnu, naivnu vjeru u Providnost. One se nalaze u našem razumu i nalaze se u našem srcu.

U razumu. Tu je sve tamno oko nas. I samo svjetlo vjere, također i vjere u Providnost, pojedincu vrlo teško daje jasan odgovor. Ja se pritom ne smijem dugo zadržavati na tim mislima, pobožni slušatelji. Ne želimo nikada previdjeti da je sve što dragi Bog misli mnogostruko drugačije, nego što mi mislimo. Znamo za malu šalu: U školi se pitalo; trebalo je sprezati „čovjek snuje, Bog odlučuje“ u oblik prošlog vremena. Jedan mali se javio: „čovjek je snovao“ – to je bilo točno, „a Bog se smijao.“ Zbog čega se smijao? Smijao se glupostima koje se rimuju oko svih njegovih planova koji se uvijek iznova okreću desno i lijevo i onda opet ovako i onako, kao što se okreću karte. Ne, ne! Vidite, mi moramo konstatirati – i to je velika tajna; razriješiti zadnje teškoće na zemlji koliko god možemo i umijemo – :

Naš krajnji cilj se nalazi na onom svijetu. A dragi nas Bog odgaja za cilj. Sigurno, znam što mogu očekivati na drugom svijetu: Božje gledanje, Božje uživanje. Ali na koji način i u kojem obliku! To moram donekle ukalkulirati ako je u mojem životu zagonetka na zagonetki: Dragi Bog ima za sebe jasan, zadnji cilj pred sobom prema kojem nas usmjerava, kamo nas vodi. I ja često ne mogu više ništa učiniti, osim zatvoriti oči. Ili kako se šaljivo u narodu kaže? Isplaziti jezik! Što će majka na to staviti? Riblje ulje. Svi mi trebamo riblje ulje, zar ne?Ali: zatvoriti oči! Znamo da dijete ne voli riblje ulje. Tako nam dragi Bog višestruko daje riblje ulje da gutamo. Mi ne znamo kakvo je to i što je sve to što on želi. Ne znam: zbog čega dopušta da moj otac bude bolestan koji se tako rado tu i tamo igra! Trebam riblje ulje. Što je zadnji cilj? On je potreban, koristan, nužan. Zašto? Ja ne znam. Ali ako Otac šalje – Otac upravlja! Jednostavno, naivno – : Uvjeren sam da je to za moju dobrobit.

Pobožni slušatelji, sada nažalost, moram zaključiti. Mogu li pretpostaviti da smo jedni druge barem malo razumjeli? Mislim da trebamo barem u ovom tjednu pokušati biti na jedinstven način djeca Božje providnosti i uvijek iznova ponavljati: Da, Oče, da! Neka se stalno vrši tvoja volja, pa neka mi donosi i radost i patnju i bol!

Htio sam još sve što sam sada rekao pojasniti na primjeru života drage Majke Božje s pogledom na jučerašnji blagdan. Ali to možemo sami učiniti. Majka Božja je uvijek ostvarivala veliki zakon: Da, Oče, da! Neka se stalno vrši tvoja volja, pa neka mi donosi i radost i patnju i bol!

 Otac Josef Kentenich, u: Aus dem Glauben leben (Živjeti iz vjere), svezak 14., str. 114. i dalje, naklada: Patris Verlag, Vallendar-Schönstatt

Koraci za osobno vrednovanje
Koja rečenica, koji odlomak mi posebno govori?
Što mi kaže za moje „ovdje i sada“?
Koji poticaj ću ponijeti sa sobom u sljedeće dane?

Koraci za vrednovanje u skupinama
1. Tekst po odlomcima redom glasno pročitati.
2. Tišina u kojoj svaka/svaki može osobno pročitati tekst.
Riječi ili rečenice, koje nam spontano govore, podcrtati.
3. Pročitati naglas podcrtana mjesta.
Jedni drugima reći: Što mi je u toj rečenici/riječi važno?
4. Razmjena mišljenja / Pogled na današnju situaciju: Što ću ponijeti sa sobom kao poticaj?