… Ne brinite tjeskobno, otac je za kormilom! – još jedna prelijepa, jednostavna rečenica koja je tako duboko ukorijenjena u svijesti naroda. Sigurno svi poznajemo ovaj mali primjer: Otac je za kormilom. Priča govori o jednom dječaku koji je sa svojim ocem, kormilarom, putovao brodom iz Engleske u Ameriku…
U školi oca Kentenicha …
učimo i poučavamo.
Otac Kentenich – Čitanje
Dva životna pravila – 4. dio: Ne brinite tjeskobno
… Ne brinite tjeskobno, otac je za kormilom! – još jedna prelijepa, jednostavna rečenica koja je tako duboko ukorijenjena u svijesti naroda. Sigurno svi poznajemo ovaj mali primjer. Mislim da sam ga već nekoliko puta ispričao ili barem jednom. Otac je za kormilom. Priča govori o jednom dječaku koji je sa svojim ocem, kormilarom, putovao brodom iz Engleske u Ameriku. Na putu ih je zadesila strahovita oluja. Sve drhti i trese se. Svi su u opasnosti, prijeti pogibelj na moru, brod bi mogao potonuti. Tamo negdje u kutu je mali dječačić. On doduše osjeća sav taj nemir, ali mu to ne smeta previše. Jedino mu je na usnama pitanje: „Je li otac gore?“
„Da, gore je.“ Jer, onda se podrazumijeva: otac je za kormilom. Kada je otac za kormilom, onda nema brodoloma, a ako ga i bude, tada je to za moje dobro. To je to, duboko, nepokolebljivo povjerenje. Pjesnik je taj jednostavni događaj prenio u stihove:
Kad oluja bjesni
i sijeva munje plam,
a orkanskog vjetra
sad zavija hropac,
Dijete sam mornara,
miran sam jer znam:
za kormilom je otac.
Svi mi možemo vrlo konkretno primijeniti na sebi tu rečenicu. Kad oluja bjesni. Da, tko od nas danas ne osjeća počesto tu olujnu nevjestu! Sve drhti i trese se! Kako su nam klimave gospodarske noge!
Kad oluja bjesni
i sijeva munje plam,
a orkanskog vjetra
sad zavija hropac,
Dijete sam mornara,
miran sam jer znam:
za kormilom je otac.
Tada će biti dobro. (Tada) sve može biti u kaosu: ja spavam na srcu vječnog Boga Oca. Ali ne tako da ne činim što je moje! Ne, ne! Čujmo ovo još jednom: Najveća briga nas, ljudi današnjice, treba biti, nakon što smo učinili svoje: prebacite sve brige na Gospodina! (1 Petr 5,7). Bacite sve brige u vjetar! Ali ne bilo gdje u vjetar: sve brige (trebamo i hoćemo) baciti na pleća, u srce vječnog Boga Oca.
Zar ne, pozorni čitatelju, kada bismo sada na trenutak razmišljali potpuno materijalistički i s tog gledišta razmišljali i govorili o ovim nadasve velikim istinama, koje potpuno odgovaraju našem katoličkom razmišljanju i osjećanju, tada bismo jednostavno morali reći: najveći bankovni biznis koji bismo mogli provesti, što bi to moglo biti? Herojsko, djetinje povjerenje! To uistinu treba shvatiti kao gospodarsko sredstvo u pravom smislu riječi, (mi) samo moramo ispravno razumjeti, što se pod tim misli. Ne znači, dakle, da ne radim ništa! Radim svoj posao. No, Gospodin Bog, Spasitelj nam je rekao: ako imamo povjerenja, jednostavno nam je sve moguće (vgl. Mk 9,22). Dakle, stavimo svoj kapital – kako bih sad nazvao taj kapital? Mogu li reći da je to djetinje povjerenje? – u Božju banku. Ili, smijem li ovako nastaviti: što je za mene najbolji lijek za ozdravljenje? Čuli smo to već na početku: trebamo i sami sebi pomoći, kretati se i (po-) micati, raditi svoj posao, ali pritom ne zaboraviti: najbolji lijek, cijelim putem, ostaje povjerenje, djetinje povjerenje. Ta, Spasitelj je sve to ukalkulirao, dao je da se razbolim, postanem krhak, tjelesno, duševno, (ja) ne znam što i kako se nešto može dogoditi – zašto? Da, ne smijem ustvari ni pitati zašto: zbog čega? Što treba biti posljednja svrha? Sursum corda1! (Gore srca !) Trebam otići u njegov zagrljaj, ne pisati račun bez njega, imati povjerenja, herojskog povjerenja. Tako treba nastaviti.
Ili recimo, drugi primjer: moram polagati ispit. Podrazumijeva se da sad ne smijem postupiti poput jedne majke svojedobno u Aachenu. Ona je imala „pravi“, vlastiti, znači mnogim upitnicima označen pojam pobožnosti. (Njezina) djevojčica je bila lijena u školi, trebala je polagati ispit i eto, nije se pripremila. Onda je majka rekla: „Dobro, onda ćemo otići pred Majku Božju i upalit ćemo svijeću, onda će biti dobro!“ No, no! Tako, naravno, ne ide! Nećemo samo upaliti svijeću. Želimo da svijeća zablista, svjetlo žurnog posla – zahtijeva i naš trud. No, što potom? Mislim da samo trebamo nastaviti razmišljati na svoj način. Ta, imamo još jednu krasnu rečenicu: Deus providebit2 (Post. 22,8)
– dragi Bog će se već pobrinuti! I to je izreka, koja je vrlo uobičajena u narodu. Sve te izraze koji izviru iz iznimno dubokog, iskrenog, nadnaravno usmjerenog duha vjere, trebali bismo opet produhovljeno prihvatiti. Mislim da sam time dovoljno pojasnio prvi zakon, prvo pravilo.
Pater Josef Kentenich, u: Živjeti iz vjere, Bd. 14, S. 111 ff.
___________________
1 Gore srca
2 Bog će se pobrinuti
Koraci za osobno vrednovanje
Koja rečenica, koji odlomak mi nešto posebno govori?
Što mi kaže za moje „ovdje i sada“?
Koji poticaj ću ponijeti sa sobom u sljedeće dane?
Koraci za vrednovanje u skupinama
1. Tekst po odlomcima redom glasno pročitati.
2. Tišina u kojoj svaka/svaki može tekst osobno pročitati.
Riječi ili rečenice, koje nam nešto spontano govore, podcrtati.
3. Pročitati naglas podcrtana mjesta.
Jedni drugima reći: Što mi je u toj rečenici/riječi važno?
4. Razmjena mišljenja / Pogled na današnju situaciju: Što ću ponijeti sa sobom kao poticaj?
