… kardinal Newman, čovjek koji je već unaprijed opisao današnji život i njegove tamne strane, ali i njegove velike brige, u velikim rješenjima današnjih svjetskih križaljki, iz tog konteksta izvodi jednu rečenicu, koja na prvi pogled zvuči malo čudno. Ona glasi ovako: Naša najveća briga trebala bi biti, da budemo beskrajno bezbrižni.

U školi oca Kentenicha…

učimo i poučavamo.

Otac Kentenich – Čitanje

 Dva životna pravila – 3. dio: Ne brinite tjeskobno

… kardinal Newman, čovjek koji je već unaprijed opisao današnji život i njegove tamne strane, ali i njegove velike brige, u velikim rješenjima današnjih svjetskih križaljki, iz tog konteksta izvodi jednu rečenicu, koja na prvi pogled zvuči malo čudno. Ona glasi ovako – ja ću je za ovu našu priliku još malo naoštriti –: Naša najveća briga trebala bi biti, da budemo beskrajno bezbrižni. To je nešto veličanstveno. Pred sobom imam čovjeka koji je svim svojim bićem urastao u Božju brigu, urastao u jedan drugi svijet, u druga mjerila vrijednosti. Moja najveća briga. Zar time želi reći, da više ne trebam raditi svoj posao? (Ta, to on) podrazumijeva, isto kao i Spasitelj! Trebam raditi! No, kada sam to učinio, trudio se, nastojao, mučio se, radio svoj posao, tada je najveće junaštvo mog života, osobito u današnje vrijeme, (u tome), da budem beskrajno bezbrižan, što znači da sve druge brige projiciram u ruku vječnog Boga Oca, u njegovo srce.

Pažljivi slušatelju, u tome je mudra pedagogija vječne Božje ljubavi. Dragi Bog želi da imamo briga. Sada ne želim ukazivati na to da bi sva struktura bivanja nas stvorenja; nas istočnim grijehom opterećenih stvorenja trebala biti opterećena u tom smjeru. Ne,… promatram to u odnosu na Boga. Mi trebamo biti bespomoćni, brinuti brigu za brigom.

Sada promotrimo odnosi li se to i na naše egzistencijalne probleme. Ta, Spasitelj s razlogom kaže ondje, gdje postavlja prvi princip, prvo pravilo: Ne brinite, tjeskobno, hoćete li imati što pojesti, popiti i obući! Što je to? To su egzistencijalna dobra. Dakle, ne trebamo brinuti tjeskobno čak ni o tim egzistencijalnim dobrima! Ne, ne! Da, mi želimo imati nevolje u tom smislu, da ne zaboravimo dragog Boga i njegovu očinsku dobrotu i mudrost. Ta, On poznaje svoja Stvorenja. Zna da je stvaranje čovjeka, ovako kako ga danas prikazujemo, bio rizik za njega; da on, čovjek, stalno dovodi u opasnost Boga da mu umakne, Njemu, vječnom Bogu Ocu: on želi biti sam, biti velik, biti uz njega, vladati. Što on (veliki Bog) stoga čini, što mora činiti? Dopustiti da upadamo u nevolje. Molim, ne zaboravimo to. Inače smo svi u opasnosti da previdimo dragog Boga!

Sad kada to primijenimo na praktični život, barem mi stariji, koji smo od naših djedova i baka ipak još mogli naučiti mnoge kršćanske životne mudrosti, tada ćemo pronaći, tada dodirnuti jednu točku koja se u generaciji naših djedova nepokolebljivo učvrstila; kako u glavi, tako i u srcu. Ne znam koji je to točno izraz bio uobičajen kod vas tamo prijeko, s druge strane mora, bilo u Mađarskoj ili gdje drugdje; vjerojatno sličan onome, kojeg su naši djedovi primili od svojih predaka iz Njemačke. Otprilike ovako: stari Bog još živi. Što to znači – stari Bog još živi? On nas nikada neće ostaviti same. Što to znači – stari Bog još živi? On se brine o nama! Samo mu se trebamo uvijek iznova obraćati. On još živi! Dakle, nije istina, kako nas danas često žele uvjeriti, da nas je zaboravio. Sjedi negdje gore sam u svom apartmanu i dobro mu je, ne brine ga tumaranje ljudi, koji se ovdje poput mravi kreću amo-tamo. Nipošto! Ne, ne! Ne, ne, stari Bog još živi, još brine o nama! Ili ako nas žele uvjeriti u to da su ga ubili: da, to je istina, žele ga ubiti, treba ga izbrisati, pa često i biva izbrisan. (Mi) sad ne trebamo samo preusmjeriti misli, kao s druge strane (željezne) zavjese. Koliki ljudi, koliko mnoštvo ljudi danas poput – kako se ona ptica zove? poput noja! – glavu ukopavaju u pijesak, uvijek prema dolje, kao da je Gospod Bog uistinu mrtav. Ne, ne, on još živi; stari Gospod Bog, taj još živi! – I još mnogi, mnogi drugi izrazi u tom smislu. (To) jednostavno živi u podsvijesti i u svijesti našeg naroda.

Pater Josef Kentenich, u: Živjeti iz vjere, Bd. 14, S. 108 ff.

Koraci za osobno vrednovanje
Koja rečenica, koji odlomak mi posebno govori?
Što mi kaže za moje „ovdje i sada“?
Koji poticaj ću ponijeti sa sobom u sljedeće dane?

Koraci za vrednovanje u skupinama
1. Tekst po odlomcima redom glasno pročitati.
2. Tišina u kojoj svaka/svaki može tekst osobno pročitati.
Riječi ili rečenice, koje nam spontano govore, podcrtati.
3. Pročitati naglas podcrtana mjesta.
Jedni drugima reći: Što mi je u toj rečenici/riječi važno?
4. Razmjena mišljenja / Pogled na današnju situaciju: Što ću ponijeti sa sobom kao poticaj?