. . . , a onda ću razdijeliti blaga milosti . . .

Osnivačka generacija (od dana osnutka, 18. 10. 1914.) nastojala je živjeti iz Povelje osnutka. Mladići su se iznenada našli i u strahoti Prvoga svjetskog rata. Svoj ideal svetosti svakodnevice utkali su u te nemile ratne dane  – na fronti.

Njihov svagdan bio je sam po sebi neobično težak i neizvjestan, a oni su uporno svojoj Kraljici dokazivali da je ljube. Posebice se u tome isticao Josef  Engling. Ljubio je Boga svim srcem, a  Majku Božju, svoju Majčicu, gorljivo i djetinje predano.

On je posebno u svibnju Majčicu obasipao „svibanjskim cvjetićima“. To su bili darovi ljubavi u sivoj i opasnoj svakodnevici fronte, a odnosili su se na obične svakodnevne stvari, npr.: lijepo ponašanje za stolom; održavanje odijela čistim i urednim; obazrivost prema kolegama vojnicima; ljubaznost prema određenom kolegi; kolegama činiti male neupadljive usluge; točno ispunjavanje zapovijedi; komunicirati bez laži; dnevno se četiri puta svladati; kod jela red, redovitost i točnost; ne izbjegavati razgovore.

U njegovanju unutarnjeg nadnaravnog života imao je tjedni plan:

• 25.7.-1.8. ’18.: Svakodnevno ću 6 puta misliti da je Bog uz mene, da me vidi.
• 1.8.-10.8.: Isto to svakog sata. Pri tom ću Boga moliti za usrdnu ljubav prema Mariji.

Zatim su tu i ove misli raspoređene po tjednima:

• Svakog ću sata misliti na Božjeg Sina i njegovu prisutnost u meni. Sveti Duh je sa svojim darovima u mojoj blizini. Kako se moram potruditi da odgovaram njegovim milostima onako, kako si, draga Majčice ti činila. Misliti na to svakog sata….

Primjer J. Englinga govori da je obećanje iz Povelje osnutka prava stvarnost.  I dan – danas ima osoba koje duboko ljube Mariju i obvezuju se na svetost svakodnevice kako stoji u Povelji osnutka.

Takvoj hrabroj odluci svjedočili smo sredinom svibnja, na Majčin dan, o. g. (u filijalnom svetištu u M. Subotici): posveti dviju majki u prvom stupnju i 7 majki u drugom stupnju Saveza ljubavi. Prvi stupanj Saveza ljubavi sklopile su: Zvjezdana Pršec i Ankica Vizec iz Sv. Ivana Zeline, a dublju posvetu odlučno su izrekle: Marija Hadaš (Sv. Ivan Zelina), Štefica Klasić (Josipovac), Snježana Koprek (Prgomelje), Mira Moržan (Josipovac), Karmen Šuto (Osijek), Jozefina Varžić (Zelčin) i na Uzašašće: Ana Bevetek (Konjščina).

Ove su majke odlučile svoj krsni savez položiti u ruke svoje Majke i Gospodarice. Majke su u drugoj posveti izrekle poput Marije svoj „ DA“ svemu što dragi Otac nebeski u svojoj ljubavi pošalje u njihov život: i radost i bol, pristavši na tzv. Bianco – punomoć.

Čestitamo od srca majkama koje su se spremno odazvale pozivu ljubavi naše Majke i Kraljice da se s Njom povežu u savezu ljubavi te im ujedno zahvaljujemo na tom koraku koji će „prisiliti“ Majku i Gospodaricu da razdijeli blaga milosti njima, nama i svima koji dolaze u naše Svetište.

Što se, zapravo, događa činom sklapanja Saveza ljubavi, saznat ćemo tek u vječnosti. No, ono što se događa u duši prilikom posvete, povjerila je jedna majka:

„Imam dojam da me nakon posvete netko postavio na zemlju i sad moram sve ispočetka. Ma, svaka je riječ preslaba i ne mogu ništa dobro izreći… Možda me se od svega najviše dojmilo da sam potpuno Marijina i da Ona raspolaže mojim životom i sve moje pripada  Njoj, a sve Njeno meni. To mi je tako snažno da ne mogu još u potpunosti shvatiti što to točno znači…ali znam, osjećam da više ništa ne može biti isto…“ (A. B.)

*Iz Povelje osnutka.