Promotrimo danas dalje Jutarnju molitvu koju je otac Kentenich napisao u Dachauu i koju nam je poklonio. Nakon što smo doveli do izražaja svoju spremnost za Božje vodstvo i težnju za idealom, otvorimo se za veliko apostolsko poslanje našeg pokreta:
Daj da vatrom gorimo
i radosno Te svim narodima nosimo.
Da budemo spasenja revni svjedoci
i kliktavo sve vodimo Svetoj Trojici.
Misionarski zadatak vrijedi za Crkvu u cijelosti te time također i za svakog kršćanina i svaku duhovnu zajednicu. Iako ja kao pojedinac ne idem ‘poganskim narodima’, trebam znati da smo povezani sa zajednicom i njezinim misionarskim poslanjem. Kršćanstvo je jednostavno više od građanskog pristojnog života: ‘htjeti zadovoljiti.’ Komunist koji je odustao od svjetske revolucije nije više komunist u pravom smislu riječi. Isto bi se reklo za kršćanina koji je odustao od apostolskog zadatka i misije. „Evangelizirati je, ustvari, milost i, zapravo, poslanje Crkve, njezin najdublji identitet.“ (papa Pavao VI, Evangelii nuntiandi).
U slici se otac Kentenich vraća na uvodne kitice Jutarnje molitve gdje je riječ o plamenu naših srdaca: „Okupljamo se u Svetištu gdje gore naša srca plamom“. Redak „Daj da vatrom gorimo“ pobuđuje asocijaciju na riječi Ignacija Lojolskog s kojima je on poslao svoje isusovce: „Ite, incendite mundum!“ – „Idite, zapalite svijet!“ O tome o čemu kazuje ova kitica, otada je na mnogostruko načina postalo stvarnošću: Schönstattovci u mnogim zemljama na svijetu, prije svega Marijine sestre koje su „radosno išle k narodima“ (redak 2.). Zadnji redak koncentrira se još jednom sveukupnim apostolatom i svim misijama prema zadnjem cilju: „kliktavo sve vodimo Svetoj Trojici.“ Sve mora teći prema Trojedinom Bogu i završiti u zajedničkom klicanju.
Kad na vlastite snage gledamo
nade i pouzdanja nemamo.
Majko, Tebi ruke pružamo
od Tebe snage molimo.
Tko svoj život i nastojanja postavi u tako velikoj dimenziji, tko dopusti u sebi nastanak tako velike čežnje, tko u sebi dopusti tako veliko misionarsko poslanje, on neće biti pošteđen doživljavanja velike nemoći. Kako u našem apostolskom uključivanju, tako i u vlastitom duhovnom životu postoje iskustva da smo na izmaku vlastitih snaga. Slične misli postavljaju se u pogledu na zajednicu: „Kad na vlastite snage gledamo nade i pouzdanja nemamo.“ To priznavanje nemoći, to ne potiskivanje doživljavanja granica odlučujuće je za svaki duhovni i apostolski život. Važno i odlučujuće je kako mi reagiramo na taj uvid. Jutarnja molitva nas potiče da se razočarano ne povlačimo, već da ispružimo Majci Božjoj naše prazne ruke kako bi ih ona mogla napuniti (retci 3.-4.). Davanje u ljubavi Majci, treba i može očito nadopuniti naše vlastite snage. Marijina ljubav prema Isusu i njegovima treba ispuniti našu malu, nedostatnu ljubav tako da ta ljubav može ispuniti svoj zadatak i poslanje. Ljubav mijenja svijet. Naša ljubav je premala. Ali zajedno s Njezinom ljubavi može nastati ‘potencijal’ koji pokazuje djelovanje.
Tako molim i ljubim Isusa zajedno s Njom. Tako se angažiram u brizi za druge zajedno s Njom.
U svakom slučaju iz ove molitve uzimam hrabrost moći dopustiti svoju nemoć i pronaći utočište, upravo odlučujuću pomoć u Majci Božjoj.
s. Mariana Hermann
(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 30.-33.)
