TVOJE SVETIŠTE – SPASENJE ZA OBITELJI

TVOJE SVETIŠTE – SPASENJE ZA OBITELJI

 

Početak nove godine je kao novo jutro – puno mogućnosti i nadanja. Tako želimo danas razmatrati prvi sat Schönstattskog oficija:

Tvoje je svetište naš Nazaret,
u kojem nas grije Kristovo sunce.

                                         Slika: kip Sv. Obitelji u Svetiütu Belmonte, Rim

Otac Kentenich dodijeljuje prvom satu nakon izlaska sunca događaj iz Nazareta. Sveti Luka piše o tome na kraju priče o djetinjstvu: “I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu“ (Lk 1, 51). Upravo izašlo sunce, koje počinje polako grijati, postaje simbolom za Krista. Isus Krist je naše Sunce na čijem svjetlu i toplini mi živimo. „Krist-Sunce“ središte je srca Nazareta.

Ono oblikuje svojim sjajnim i jasnim svjetlom
svetu povijest obitelji,
ono budi tihu i snažnu svetost svakidašnjice
u sretnoj obiteljskoj skladnosti.

Prva kitica želi obuhvatiti biblijsku životnu situaciju Svete obitelji iz Nazareta. Na što misli naš otac i utemeljitelj kada nas podsjeća na Nazaret? On povezuje s time misao „svetosti svakodnevnice“. U središtu Nazareta za njega se nalazi Krist-Sunce sa svojim jasnim i sjajnim svjetlom (redak 1.). Svaka oblikovna snaga proizlazi iz Isusa. On je središte srca Svete obitelji. Po njemu sve što se događa u svakidašnjici Nazareta postaje „svetom obiteljskom pričom (redak 2.). Tko vidi svakodnevni život u Kristovom svjetlu, otkriva Božje vodstvo u središtu života po vjeri u providnost. Ljudski suživot Isusa, Marija i Josipa, obitelji tesara iz Nazareta, postaje po Isusu povijest Boga s ljudima, postaje svetom obiteljskom pričom. Tamo gdje je Isus u središtu počinje sveti život, počinje život s Bogom u svakodnevnici, kao što su živjeli sveci. To je otac Kentenich rado nazivao „svetošću svakodnevnice“. Nazaretska obitelj utjelovljuje novi ideal svetosti kršćanstva. Isus ga je oblikovao i probudio kao što sunce budi život svojim zrakama. Dva mala pridjeva žele malo okarakterizirati svetost svakodnevnice. Ona je tiha i snažna (redak 3.). Ona se sama ne uzdiže, ima udjela u skrovitosti i neupadljivosti svakodnevnice. Unatoč tome ona nije slabić. Svetost svakodnevnice u Nazaretu ostvaruje se konačno u najužem zajedništvu: „u blaženom obiteljskom jedinstvu“ (redak 4.). Takvo jedinstvo je iskaz svake kršćanske svetosti u kojoj vrijedi kriterij ljubavi kao što pokazuju mnoga mjesta Svetog pisma (Mt 25; Rim 13, 8-10; Jak 2, 15-17; i Iv 3, 10-18).

U Nazaretu za vremena bez zavičaja
Bog pripravi spasenje obiteljima
i milostivo udijeli svetost svakidašnjice
onima koji se posvećuju Schönstattskom djelu.

Ponovno je potrebno u drugoj kitici povezati sat biblijske tajne s mjestom Schönstatt. Ono što je Bog učinio u Nazaretu, želi i nama danas također podariti prema vjeri našega utemeljitelja. Za njega je Schönstatt „Nazaret za vremena bez zavičaja“ (redak 1.). To znači mjesto koje poklanja novu domovini u vremenu u kojem mnogi ljudi više nemaju domovine. Otac Kentenich je doživio industrijski razvoj i dva svjetska rata koji su uzrokovali da mnogi ljudi izgube svoju domovinu. Uz to dolazi velika, sve veća i veća unutarnja nesigurnost te duševna kao i duhovna neukorijenjenost modernog čovjeka. Mnogi ljudi su doživjeli u Schönstattu – i dapače u malom Svetištu – da su pronašli novu domovinu. Oni su osjetili da je točno kada otac i utemeljitelj govori o „milosti duševnog udomljenja“ koja se može pronaći kao jedna od „triju hodočasničkih milosti“ na tom milosnom mjestu. Ali Svetište ne poklanja samo domovinu i sigurnost. Njegovo djelovanje ‘novog Nazareta’ je svestranije. U njemu treba biti spreman spas obiteljima koje su upravo danas naročito ugrožene (redak 2.). U Svetištu Bog želi obiteljima podariti ono što je dobro za njih i što ih ozdravlja. To je milosno mjesto gdje Bog želi podariti u svojoj dobroti milost svetosti svakodnevnice onima koji se posvete schönstattskom djelu. U temeljno poslanje Schönstatta spada da smo mi kao kršćani pozvani na svetost. Postati svet u središtu svakodnevnice vjernošću u malom bio je još životni cilj Josefa Englinga, jednog od prvih koji su se zapisali u Schönstatt.

Daj, Majko, da u nama Krist jasnije zasja
i sjedini nas u svetom zajedništvu,
spremno na žrtvu u svako vrijeme,
kako nas uči naše sveto poslanje.

Treća kitica još jednom zahvaća ponovno u temeljnu misao ovog sata da je Krist-Sunce središte Nazareta. Majka Gospodinova treba se pobrinuti za to da Krist zasja sjajnije u nama, da njegovo svjetlo i njegova svjetlost počinju u nama svijetliti. Tu je jedna velika i lijepa zamolba. Ne sami, već „u svetom zajedništvu“ (redak 2.) smjeli bismo i trebali mi kršćani isijavati Kristovo svjetlo. Prvi kršćani smatrali su se zajednicom svetih. Oni su to shvaćali samo po sebi razumljivo ne zato jer su bili bolji od nas, već zato jer su svjetlo Krista-Sunca znali učiniti u svom okruženju djelotvornije nego mi danas. Naš otac i utemeljitelj je znao kako treba probuditi u svojoj duhovnoj obitelji težnju za svetošću i kako treba poticati zajedničko nastojanje oko toga. U tom kontekstu treba razumjeti također i „žrtve“ o kojima će biti riječi u narednim retcima. Ovdje je riječ o životu koji je u potpunosti spreman na svaku žrtvu koju zahtijeva nalog poslanja. Ponekad je otac Kentenich u tom kontekstu citirao riječi Adolfa Kolpinga: „obiteljski stol je žrtveni stol“. Možda je također ovdje ta misao bila određujuća kako bi se podsjetilo na spremnost za žrtvu.

Nije li velika milost da mi narednih mjeseci smijemo pripremiti Majci Božjoj u Ivanovcima „novi Nazaret“ u kojem će mnogi ljudi, osobito obitelji, pronaći spas i ozdravljenje? Rado ćemo položiti za to naše priloge u milosni kapital: naše molitve i žrtve, prije svega naše nastojanje oko svetosti svakodnevnice.

(Izvor: Peter Wolf, Gebetsschule ‘Himmelwärts’, str. 178.-182.)

Aktualno i važno