Svaki je čovjek Božja tajna, dar Božji, a istovremeno i smioni Božji pothvat – kolovoz 2016.

Svaki je čovjek Božja tajna, dar Božji, a istovremeno i smioni Božji pothvat – kolovoz 2016.

 

„Svaki je čovjek tajna Božjeg milosrđa” – J. Kentenich

 

Tajna i smioni Božji pothvat

Osnovno uvjerenje oca Kentenicha  je da je „…svaki čovjek Božja tajna, dar Božji, a istovremeno i smioni Božji pothvat… On je tajna Božje mudrosti, tajna Božje svemoći, tajna Božjeg milosrđa. A tko bi  se to usudio baviti tajnama, a da u svojoj  nutrini ne zadrhti i potrese se?„ (J. Kentenich).

Osnovni stav primjeren tome otac Kentenich naziva strahopoštovanje, strahopoštovanje pred svakim čovjekom, pred svakom ljudskom sudbinom, pred svakom originalnošću, pred svakom sposobnošću.“

U jednom predavanju pedagozima otac Kentenich razvija ideju dalje: „Strahopoštovanje pred svakim čovjekom.“ Ako bi to bio i zadnji odrpanac, čovjek je! Ako bi bio i ne znam kako bolestan i na duši i na tijelu, čovjek je! Strahopoštovanje pred svakim čovjekom!

Drugo: strahopoštovanje pred svakom ljudskom sudbinom. Ako pred sobom imam ljudsku sudbinu koja je prošla kroz najdublju noć i najdublju krivicu! Strahopoštovanje pred svakom ljudskom sudbinom! Ja uopće ne znam kakvo je djetinjstvo i kućni odgoj  imalo ovo ljudsko dijete. Uopće ne znam kakve je nasljedne osobine sa sobom donijelo ovo jadno stvorenje. Ako smo iskreni, ako smo  uistinu u svojoj nutrini samo malo objektivni, tada ćemo sebi reći: Da sam bio u toj koži, da sam iza sebe imao ovu prošlost, stvarno, kakav bih uistinu bio?! Stoga: strahopoštovanje pred svakom ljudskom sudbinom!

Treće: strahopoštovanje pred svakom sposobnošću.

Strahopoštovanje pred svakom sposobnošću koju je Bog položio u čovjeka treba se pokazati u iskrenom trudu, “ovu sposobnost dovesti do zrelosti pa sve da me dotična kasnije i nadmaši.“

Ljude očuvati od osjećaja manje vrijednosti

Strahopoštovanje pred svetim u svakom čovjeku upamtio je otac Kentenich ondje gdje je u drugom  spoznao pogrješke, slabosti, grijehe. Uvijek nanovo je naglašavao: Bog kao milosrdni otac mjeri drukčijim mjerilima. On nas ljubi i to nam daje naše dostojanstvo ne biti oslobođen naših pogrješaka i manjkavosti. Gdje se prepustimo Bogu Ocu koji nas ljubi, ne osjećamo više našu bijedu već smo okruženi ljubavlju. Bog nam dopušta mnoge slabosti do kraja da duboko doživimo da mu nije stalo do toga. On želi naše srce. Suprotno tome đavao nas kroz osjećaj manje vrijednosti želi učiniti bolesnim. (J. Kentenich). On nas navodi na samoprjezir zbog naših pogrešaka i grijeha. To je velika laž mračnih sila.

Otac Sylvester Heerenmann, da bi opisao ljubav Boga Oca, u jednom je predavanju dao sljedeću usporedbu: „Kad sam bio dojenče, što sam tada činio da bi privukao pažnju i ljubav svoje majke? Ništa. Ali ja sam za nju tada bio beskrajno nježno i dragocjeno dobro. Ne moramo si zaraditi Božju ljubav. On nas je prvi ljubio. Najdublja rana čovjeka je sumnja u vlastitu ljubaznost. Bog nije čovjeku konkurent. On nas je stvorio kao konkretne,  jedinstvene  osobe kakve jesmo jer on je htio baš nas.“ (Sylvester Heerenmann )

Otac Kentenich je ljudima, upravo ondje gdje su k njemu dolazili u slabosti, prilazio s  tako velikim strahopoštovanjem da bi se u njima budila prava svijest o vrijednosti; osjećaj osobne vrijednosti. On je svakog čovjeka gledao u njegovoj cjelini, u njegovoj vrijednosti i njegovom dostojanstvu, u njegovoj jedinstvenosti. On „je gledao kroz“, nije ostajao visjeti na granicama i slabostima, već je u osobi gledao tajnu Božju.

Francuski filozof Gabriel Marcel jednom je rekao: „Gdje čovjeka gledaš kao problem, a ne kao tajnu, počinje razaranje kulture.“ Otac Kentenich je sa strahopoštovanjem stajao pred tajnom svakog čovjeka, također i pred tajnom njegove slabosti i krivice. To je mnoge okrenulo dobrom.

Strahopoštovanje pred svakim čovjekom kao slike i prilike Božje

Za oca Kentenicha nije bila važna dob. On je imao strahopoštovanje pred odraslima, pred mladima, pred djetetom. “Veličanstvo djeteta“ rekao je jednom kada mu je neka obitelj predstavila svoje dijete.

Je li siromašan ili bogat, bolestan ili zdrav, obrazovan ili ne, jednostavnog ili plemićkog porijekla,svaki je čovjek za njega bio slika i prilika Božja.

Jedan svećenik opisuje kako je doživio oca Kentenicha kad je šetnjom kroz Rim 1965. ugledao prosjaka kako sjedi na putu: “Nije mu imao što dati, sam jedva da je imao novaca u džepu, pošao je prema njemu, nije se mogao ni sporazumjeti s njime, na neki mu je način izrazio ljubaznost; ovaj je prosjak to osjetio i zahvalno se nasmiješio.“

Za jednu mladu ženu bio je problem kako ljudima koji su nesimpatični moći prići u jednom dobrom odnosu. Otac Kentenich joj je dao uputu: “Kada jednom postanete zreliji, doživjet ćete svakog čovjeka u njegovoj originalnosti i to će vam pričinjati veliku radost.“ Što je ovdje rekao on je stvarno i živio. Netko je jednom promatrao  oca Kentenicha kad je u Schönstattu prolazio mimo male prodavaonice za okrjepu. Ona je bila novo otvorena, a i okolina nije bila baš poželjna. Vlasnica također nije ostavljala dobar dojam. Bilo je vrijeme podneva kad je otac Kentenich onuda prolazio. Pozdravio je  ženu ljubazno, došao do nje uz prozor i zanimao se za sve što je na  prodaju. U miru je dozvolio da mu ona  sve pokaže. Tada joj je čestitao zbog njene mudrosti s kojom je razumjela iskoristiti ovaj mali krajičak zemlje. Jak ženin ton i ozbiljan izraz lica potpuno su nestali i načinili mjesto jednom drugom raspoloženju.

„Očinskim pogledom gledaš na nas, daj nam da dijelimo sreću Sina.“

Ovako je otac Kentenich molio nebeskog Oca i time opisao dostojanstvo koje nam je darovano na krštenju. U krštenju smo u Kristu postali Očeva djeca. U nama on ljubi jedinorođenog Sina,“daj nam da dijelimo sreću Sina“. To je dostojanstvo koje može promijeniti naš život.

Tjedan dana prije svog pogubljenja 23. siječnja 1945, piše otac Alfred Delp u zatvoru Berlin-Plötzensee pismo svom malom kumčetu. Pismo započinje riječima: „Dragi Alfred Sebastian, puno je toga što čovjek može postići u svom životu. Krv i meso sami to ne uspijevaju. Da sam sada u Münchenu, ovih bih te dana krstio, to znači učinio bih te sudionikom Božjeg dostojanstva kojemu smo pozvani. Ljubav Božja, jednom u nama, oplemenjuje nas i mijenja. Od tada smo više nego ljudi, na raspolaganju nam stoji Božja snaga. Bog sam živi s nama naš  život, to tako treba ostati i sve više postati, dijete moje. O tome ovisi  ima li čovjek konačnu vrijednost ili ne. A on će postati dragocjeni čovjek.“

Komentar na to je izjava jedne mlade žene iz našeg Schönstattskog pokreta: „ Da, ako u dubini svog srca uistinu znamo za naše osobno plemenito porijeklo, tada možemo svoj život pravilno prihvaćati. Tada se nešto možemo usuditi i to zračiti.“ Ona pojašnjava dalje kako konkretno može izgledati životno zadovoljstvo: „ Kad se primjerice kod kupovine kod naših djevojčica formira osjećaj ‘ovo mi pristaje’… Isto tako kada djevojke promišljaju  kako napraviti svoj facebook-profil i brinu što je prikladno za internet i gdje je granica dobrog elektronskog ukusa.“

Tko doživljava svoje dostojanstvo, postaje samopouzdaniji. Ovo dostojanstvo koje je neovisno o našim osobnim nedostatcima, najljepši je dar Božjeg milosrđa.

Dar dijeliti s mnogima

Godina milosrđa je poziv da mnogima posredujemo ovakvo životno zadovoljstvo, upravo onima koji sebe doživljavaju zapostavljenim  i odbačenim  iz našeg društva. Možemo im pomagati privredno i financijski, no najvažniji doprinos je poštovanje pred njihovim dostojanstvom. “Nije dovoljno utisnuti samo kovanice u ruku“, kaže otac Kentenich u jednoj propovjedi u Milwaukeeju. Radi se posvuda, kao kod Spasitelja, o biti osobno zainteresiran za onog koji mi dođe na put. To je i velika nevolja današnjeg vremena: ljudi današnjice žele znati da su prihvaćeni, da se njih voli, a ne možda samo njihovo. Stoga i veliku zakonitost, koju je svojevremeno formulirao biskup Keppler, o. Kentenich formulirao je ovim riječima: „Daješ li novac ili bilo što drugo bližnjem, na bilo koji način iz milosrđa, tada to čini iz ljubavi, ništa bez ljubavi! Ako ne možeš dati novac, tada barem daj dobar savjet, daj ljubazni pogled; ali opet  posvuda to čini iz ljubavi! Ako uopće ništa ne možeš dati, ali zaista ništa, tada imaj čežnju obuhvatiti ljude s ljubavlju i  služiti im! A ako je tvoja duša povrh toga budna za dobro bližnjega, tada moli za interese bližnjih, ali čini to opet svuda iz ljubavi, ne iz osobnog interesa, ne  iz nutarnje hladnoće, ne prisilno…,samo zato što postoji zakon takve vrste!

 

Izvor: Sekretarijat otac Kentenich

 

 

Aktualno i važno