Svrni na nas svoje milosrdne oči – Svibanj 2016.

Svrni na nas svoje milosrdne oči – Svibanj 2016.

 

Danas ima malo, malo očiju koje su milosrdne. Mnogi ljudi bi željeli činiti dobro, ali ne iz milosrdnog srca. Vidite, ljudi su bespomoćni i vape za majčinskim srcem, za majčinskim pogledom.

(J. Kentenich)

Oči koje su milosrdne

U jednom romanu ispričana je sljedeća scena: jedan seoski župnik išao je umirućem koji je dugo godina bio daleko od vjere. Htio ga je usmjeriti na to da primi bolesničko pomazanje. Uzalud. Župnik je obeshrabren izašao iz sobe, a u sobu je ušla sestra. Nakon četvrt sata ona je izašla i zamolila župnika da bolesniku dodijeli sakrament za umiruće jer je on sada spreman. U velikom čuđenju svećenik je pošao umirućem i obavio svetu radnju. Prije nego što ga je napustio, želio je ipak znati zašto je promijenio svoje mišljenje i pitao ga je: „Što Vam je sestra rekla?“ Čovjek je odgovorio: „Ništa nije rekla, samo me pogledala.“

Oči koje su milosrdne postižu više nego mnoge riječi ili argumenti. One dosižu čovjeka u dubini koja je i njemu samom često strana. One ga mijenjaju jer milosrdne oči isijavaju Božji pogled.

 

Ti si me pogledao,

Tvoje mi oči posreduju milost;

ljubio si me, stoga…

kada u meni nalaziš što je crno,

tada me možeš samo pogledati

jer si me već prije pogledao i

povratio mi milost i ljepotu.“

 

Tim riječima moli sv. Ivan od Križa. Tko doživljava da je na ovaj način promatran od Boga, započinje dublje gledati na svoje osobne slabosti, a i na svaki oblik ljudske slabosti i invalidnosti. Bog u čovjeku vraća milost i ljepotu, a ova ljepota, koja je sveta, daje čovjeku dostojanstvo, čini ga ljubaznim.

 

Vapaj za dobrostivo srce

Gdje se dobro čini samo iz prirodne procjene, dospije se brzo do vlastitih granica. Jedna studentica priča o praksi u domu: “Mnoga djeca i mladi ovdje sebe smatraju glupim ističući često da zapravo ne znaju zašto su na svijetu; pa oni su za sve koje susreću samo stres.“

U mnogim vezama netko odjednom postane „suvišan“ samo stoga što ima čovječnosti, ne zadovoljava sve zahtjeve ili jer je netko postao zanimljiviji. Gledati čovjeka Božjim očima mijenja procjenu: čovjek je uvijek više od svojih mogućnosti i nemogućnosti. On egzistira kao ljubljena osoba koja stoji Bogu nasuprot. U vrijeme kad je narod Izraela dospio na apsolutnu nultu točku, u babilonskom progonstvu, sam Jahve – koji ga naziva“ Izraele crviću “ (Iz 41, 14) – naviješta mu oslobođenje. Čitave zemlje i narode dat će za to; Egipat, Kusch i Sebu (Iz 43, 3). Zbog čega Bog ovo čini? „Jer si u mojim očima dragocjen i vrijedan i jer te ljubim“( Iz 43, 4). Gdje čovjek dozvoli da ga Bog obuhvati milosrdnim okom, tamo je prosvijetljen o tome tko je on zapravo.

Otac Kentenich piše: „Čovjek je biće koje je od Boga ljubeći gledano, prihvaćeno, koje On želi potvrditi, upotrijebiti i koje Ga mora ljubeći pogledati …“ (J. Kentenich)

 

Iskustvo koje oslobađa

Jedna je žena došla u vrlo tešku životnu situaciju. Drugo je dijete bilo staro svega nekoliko mjeseci kada je primijetila da njen muž ima drugu ženu. Sve više je gubila povjerenje u ljude.

Zbog boli i razočaranja, često je satima hodala prirodom. Pritom je otkrila jedno Schönstattsko svetište. Ušla je unutra i gledajući Milosnu sliku u svetištu, odjednom je opazila: „Marija me gleda. To je bio otvoreni pogled, ali ja ga nisam podnijela. Promijenila sam mjesto, ali pogled me još uvijek pogađao. A ipak nisam mogla otići.“ Ostala je neko vrijeme sama u svetištu i dolazila bi tada uvijek nanovo ovamo, donosila svoju bol, ispričala Majci Božjoj sve. S vremenom je postajala mirnija. Jednom je u svetištu opazila poziv za susret i otišla tamo. Upoznala je druge žene i osjetila da ju razumiju. “Osjetila sam da opet živim i da nisam nitko…“ Jednog dana, kad sam bila ovdje u kapeli, u sebi sam otkrila da više ne proklinjem svog muža, već molim za njega. Nikad nisam djeci loše govorila o tati, ali ipak sam ga prezirala. Odjednom sam opazila, mogu ga predati njoj, mogu za njega moliti. Tu u kapeli u meni se nešto otopilo.“

To što je ova žena doživjela, o. Kentenich opisuje kao poseban milosni dar naših Schönstattskih svetišta: „Po svom susretu s Majkom Božjom doživljavamo dobrotu i milosrđe Boga oca. To liječi rane i otapa gorčinu u duši. Marija čini da imamo iskustvo lika Boga oca kao ‘lik oca koji nas promatra pozitivno, lik oca koji ne može drukčije, nego nas bez imena ljubiti.’“ Tako to opisuje otac Kentenich i dodaje: “Tako je bitno da je naša slika Boga oca slika božanske ljubavi, ali ne slika pravedne Božje ljubavi, već slika neizmjerno milosrdne ljubavi.“

 

Činiti dobro iz milosrdnog srca

Kao kršćani i kršćanke upravo smo ove Svete godine milosrđa pozvani ljudima dati iskustvo: Ti si ljubljena osoba Bogu nasuprot – ne zbog svojih kvaliteta, već stoga sto si mu dragocjen i vrijedan. Savez ljubavi s Marijom daje snagu za to. Tada čak postaje moguće doprijeti do ljudi do kojih se čini da je nemoguće doći. I ovdje je život oca Kentenicha blistavo svjedočanstvo. Osobno, i tamo gdje nije mogao govoriti o Bogu, naviještao je Božju dobrotu snagom svoje osobne ljudskosti. Primjer je vrijeme kada je od nacionalsocijalista bio uhapšen i odveden u koncentracijski logor u Dachau. Najstariji u njegovom bloku, Hugo Guttmann, tvrdi komunist koji je o crkvi i svećenicima govorio nepovoljno, ubrzo je spoznao da je otac Kentenich drukčiji. On je promatrao kako otac Kebntenich nikad nije ispraznio svoju posudu za jelo, već je uvijek ostavio nešto za druge zatvorenike. „Čovjek mi se sviđa.“ rekao je on. Kada mu želim potajno dodati nešto posebno od jela, on to odbija i moli me da to dadem nekom drugom. Kod velike gladi, svaki zatvorenik u logoru kao i svaki svećenik prihvaća, što mu se dodatno daje. Otac Kentennich samo kaže: “Dajte nekom drugom koji je više gladan.“ Neki drugi komunist koji je došao u logor i bio pun nepovjerenja u „popove“, šetao je večerima, koliko često se mogao osloboditi, s ocem Kentenichom duž logorske staze. Pater je o razgovorima šutio kao grob. Spomenuo je samo nešto kasnije da ga je dotični pitao prije nego što je bio premješten u drugi logor, čime bi mu mogao zahvaliti za sve. Otac Kentenich ga je na to zamolio: „Ako me želite obradovati, tada mi obećajte da ćete svaki dan nešto pročitati iz Biblije.“ Sve ostalo on je prepustio milosti Božjoj.

Jedan uhapšen svećenik, koji je i sam pripadao Schönstattskom pokretu, kaže sjećajući se tog vremena: „Svuda je imao otvorene oči… Kada sam ležao u temperaturi jako bolestan i posve sam, pojavio se otac Kentenich i s puno ljubaznosti pružao mi šalicu juhe.

 

 

Aktualno i važno