RAZMATRANJE O MILOSRĐU- LIPANJ 2016.

RAZMATRANJE O MILOSRĐU- LIPANJ 2016.

 

Naša slabost postat će prepreka tek tada ako ju  gajimo i njegujemo,

ako ju ne koristimo kao odskočnu dasku kako bismo dospjeli u ruke Božje.     J. Kentenich

 

Skači zdravo

Tako je opisan tekst reklame za mini trampolin. Neki drugi navodi „1000 razloga“ zašto bi  trebalo  koristiti ovakvu mrežu za skakanje. Između ostalog nabraja se sljedeće: jača snagu i izdržljivost, odgaja smisao za uravnoteženost, veće samopouzdanje, trenira mozak. Dobro držanje pomaže otpuštanju napetosti. Ono što je ovdje rečeno o mini trampolinu, može se prenijeti i na duhovno  i govoriti o „vježbi skakanja“ koju preporuča otac Kentenich: “Kako smo lako u napasti da gajimo i njegujemo naše slabosti. Toj se napasti podliježe brže nego se misli.”

 

Napast, slabosti gajiti i njegovati

Jedan je oblik „alibi ponašanje“: nalazimo objašnjenje zašto je ova ili ona slabost neizbježna. “Premoren sam stoga brzo eksplodiram; rad u mojem zanimanju previše me je istrošio te stoga ne mogu u slobodno vrijeme biti još tu za nekoga, trebam svoj mir…”. Alibi ponašanje vodi tome da se prilagođavamo našim slabostima. Drugi oblik za dati prostora našim slabostima je rezignacija. Ona se očituje u osjećajima manje vrijednosti. Osjećaji manje vrijednosti razgrađuju energije prema dobrom jer se svako zakazivanje smatra kao potvrda: “Ne znam ništa, ja sam nitko.” Treći je oblik čvrsto se usidriti u svojim slabostima, tzv. saoosuda: “Ima sve više stvari koje si “ne mogu oprostiti“. Ne mogu si oprostiti što sam pao ispit, ne mogu si oprostiti što sam pred kolegama pokazao svoju slabu stranu, što sam se financijski preračunao. Osuđujem sebe  što imam slabosti jer slabosti uopće ne bi smjelo biti.” Upravo time ih gajim i održavam njihovu negativnu stranu. “Ne trebamo naše slabosti „gajiti i njegovati“, već ih koristiti kao odskočnu dasku u Božje ruke”, kaže otac Kentenich. Savjet koji je on jednom dao ovdje može koristiti.

Sada opet imam svoj  nivo

Netko je s o. Kentenichom razgovarao o osobnim granicama  i slabostima. Dotična mu  se osoba požalila da je dodatno opterećuje to  što uvijek nanovo pada u iste pogreške. Otac Kentenich  joj je odgovorio da bi si u takvim trenucima trebala ponajprije mirno reći: „Sada opet imam svoj nivo.“ Na reakciju čuđenja što to znači, objasnio je: “Pogreške i slabosti su za ljude. One nam ostaju za čitav život. Upravo u tome leži naše dostojanstvo djece Božje; u našim smo slabostima prihvaćeni od Boga“. Sveti Pavao izrazio je to u riječi: „Najprije ću se, dakle, još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova“ (2 Kor 12,9). “Hvaliti se“ znači: svoje slabosti koristim pozitivno, vidim ih kao odskočnu dasku u nešto jače: u Kristovu snagu u Božje Očeve ruke. Otac Kentenich daje konkretne savjete  kako naše slabosti mogu postati odskočnom daskom u milosrđe Boga Oca.

Ne čuditi se! Ne postati zbunjen!

„Ne čuditi se! Čemu se ne čuditi! Kušnjama i teškoćama našeg života, sramotnim djelima našeg života. Ne čuditi se!”, tako to kaže o. Kentenich  mladima i dodaje: „Ako se već i čuditi, tada najviše  zbog toga što nije još i gore!“ Misao koja može pomoći ne čuditi se već je spomenuta: „Sada opet imam svoj nivo.“ Drugom  prilikom otac je Kentenich  jasno istaknuo: „ Ako se čudim to je uglavnom ponos.” Ponos je ono što nas vodi do samoosude. Druga varijanta vodi nas do toga da potiskujemo naše slabosti. Otac Kentenich ovdje ukazuje na Nitschea. „To sam učinio – kaže mi pamćenje, to nisam smio učiniti – kaže mi ponos i ostaje neumoljiv. Na kraju pamćenje popušta.“ (F. Nitsche). Iskreni prema sebi samima postat ćemo samo onda kada savladamo  ovaj pogrešni ponos. Otac Kentenich govori  o odgojnom putu  za to: „Postati čudo poniznosti.“

Jedan iskusni pilot govori da se često pitao zašto je Isus morao umrijeti tako ponižen. Ipak shvatio je da i poniženje pripada životu.  Bez poniznosti ljudsko društvo ne funkcionira. Dalje priča da je Lufthansa istraživala avionske nesreće i utvrdila: “Većina nesreća su bile uzrokovane time što pilot nije prihvaćao upute kopilota. Otada se u školovanju pilota stavlja veliko težište na to da  jedan drugog sluša i uvažava. To čuva od padova.”

Poniznost nije baš na cijeni, smatra se da ide uz slabe karaktere. Gledanje  oca Kentenicha na to:

Pa jesu li u suprotnosti poniznost i zdrava samosvijest? Ne! Pogledajte život Majke Božje: Velika mi djela učini Gospodin… Pogledaj! Odsad će me svi narodi zvati blaženom…zdrava samosvijest!“ Dalje nadodaje: “Zdrava poniznost štiti od nervoznih smetnji jer nas čuva od pritiska. Što ako će drugi to saznati…kad bi taj znao kako sam slab! Moje je da svoju dragu nevolju, svoje  pogreške prikrijem.“

Drugo što o. Kentenich navodi:

Ne  obeshrabriti se! 

„Ovo je najvažnije. Živimo upravo u vremenu obeshrabrenosti i obeshrabrenih; to moramo znati.”  (J.Kentenich). “Obeshrabrenost daje prostora osjećajima manje vrijednosti. Umjesto toga trebali bismo postati čudo pouzdanja. “ (J. Kentenich).

„Trebali bismo pouzdanje  njegovati na cijeloj liniji,  zdravo samopouzdanje,  zdravo pouzdanje u ljude i zdravo pouzdanje u Boga. To je danas rješenje za mnoge duševne bolesti.“ (J. Kentenich)

I na kraju savjet:

Udomaćiti se, nesmetano se udomaćiti u slabostima!

Prilagoditi se u svojim slabostima je ono što je već bilo označeno kao „alibi ponašanje“. Otac Kentenich  komentira: “Ne bismo li  trebali možda reći; to je tako, ništa ne mogu promijeniti neka ide kako ide.“ Neki drugi put objašnjava: „Ne samo Bog, već i ja moram raditi dalje. Ako sam učinio pogrešku, tada se ne čuditi, ne se obeshrabriti, već odmah nanovo započeti. Radim, zaista ozbiljno radim. Postati čudo strpljivosti, blagosti i dobrote, drugim riječima: ne mekoputan već strpljiv.” (J. Kentenich).  Strpljenje sa samim sobom u svojim granicama i slabostima, ali isto tako s drugima.

Kako je opušten čovjek koji ozbiljno njeguje „vježbe skokova“ u Božje ruke, doživjeli smo na ocu Kentenichu. Mogao se nositi sa pohvalom, radovao joj se, ali nije o tome bio ovisan. Mogao se  nositi i s kritikom i nepravednim optužbama, stvari je ispravno postavljao, ali osobno nije bio povrijeđen. Uobičavao bi govoriti: “Pa i kroz ovo me Bog vodi.” I u napetim situacijama ostajao je o. Kentenich miran i opušten. Znao je reći: “Smije li se dragi Bog nad time nad čime se mi sad uzrujavamo?” Tada bi se i on nasmiješio. Jasnije je od mnogih svojih suvremenika vidio ozbiljnost vremena. Ipak, uvijek nanovo je doživljavao da je Božje milosrđe jače od svih moći razaranja. To mu je davalo veliku sigurnost. “Pouzdati se,  u svim okolnostima pouzdati se!“ neprestana je molitva o. Kentenicha. “Ne bismo trebali dopustiti nemir u sebi! Zbog čega ne nemir? Pa vječni Bog je onaj koji igra glavnu ulogu. Pa dragi Bog je onaj koji koristi ponajprije naše bijede i slabosti kako bi nas  duboko privukao u svoje srce.” ( J. Kentenich)

Iskoristimo stoga ovu Svetu godinu milosrđa kako bismo „ odskočnu dasku“ naših slabosti koristili na ispravan način: za uvijek novi skok u srce Boga Oca.

 

Izvor: Sekretariat Pater Kentenich

Aktualno i važno