8. srpnja 2024. u Svetištu Majke Novog Saveza svečano smo proslavili 114. obljetnicu ređenja Oca Josepha Kentenicha. Organizaciju ovog slavlja preuzela je lokalna zajednica Josipovac.

Gospođa Marija Štefanović pripremila je poticajan tekst o životu oca Kentenicha i njegovom svećeničkom putu koji i nas pojedinačno poziva da budemo Marijini apostoli u svojim obiteljima i svakom mjestu gdje susrećemo druge.

Uslijedila je Sveta Misa i klanjanje koje je predvodio vlč. Danijel Tigandžin, molili smo za nova duhovna zvanja i zagovor oca Kentenicha. Radost molitve i zajedništva nastavili smo i u hodočasničkoj dvorani. Hvala lokalnoj zajednici Josipovac na divnom susretu.

Kao malog dječaka od devet, godina Josipova majka je zbog obiteljskih neprilika bila prisiljena dovesti u sirotište. Posvetila je njega i njegov odgoj Majci Božjoj. I sam je Josip sasvim svjesno sudjelovao u toj posveti. Ozbiljno je shvatio to predanje Majci Božjoj, a Ona se pokazala kao njegova majka i odgajateljica koja je jako utjecala na njegovu budućnost. Na dan svoje prve svete pričesti Josip povjerava svojoj majci da osjeća Božji poziv; želi biti svećenik. Potajno je želio jednom postati misionarom u Africi. Tako je u 14. godini došao u školu palotinaca gdje ga je kroz godine školovanja dragi Bog vodio kroz mnoga trpljenja, nutarnju usamljenost i veliku duševnu krizu ka svećeništvu. Tako ga je pripravio za njegovo veliko poslanje. 8. srpnja 1910. primio je mladi redovnik Joseph Kentenich sveti svećenički red. Moto svećeničkog života i težnju srca izrazio je na mladomisničkoj sličici: „Da se svi duhovi sjedine u Istini i sva srca u Ljubavi.“

1912. otac Kentenich postaje duhovnik sjemeništarcima u novoizgrađenom zavodu u Schönstattu gdje će po Božjoj providnosti 1914. utemeljiti Schönstattski pokret. Tamo se dječacima dao sasvim na raspolaganje. Poklonio im je puno povjerenje, a posebno svoje srce.

U prvom predavanju sjemeništarcima govorio je posve jasno: „Imenovanje za duhovnika dolazi posve bez mog pitanja, dakle to zacijelo mora biti volja Božja“

Pater Kentenich je za okupljanje Marijanske kongregacije zamolio svoje poglavare da mu daju staru grobljansku kapelicu sv. Mihaela. Iznio je mladima svoj plan: želimo svoj samoodgoj podići na najvišu razinu kako bismo svoju Majku i Kraljicu potaknuli da se spusti u našu sredinu, izvede u našim srcima čudesa milosti. Mnoge žrtve koje su mladići u svojoj revnosti poklanjali Majci Božjoj odgovarale su na Božji plan. Mala kapelica postala je milosno hodočasničko mjesto. Iz saveza ljubavi između o. Kentenicha i mladića s Majkom Božjom na milosnom mjestu kapelice sv. Mihaela izrastao je veliki svjetski pokret, izrasle su mnoge zajednice ljudi, žena, muškaraca, svećenika, mladeži, bolesnika, obitelji…

Oca Kentenicha kroz svećenički život pratili su mnogi križevi. Prvi križ i najveći, prema njegovim riječima je osnutak nečeg novog 18. listopada 1914. Nije znao što treba učiniti slijedeći tihe želje svoga srca. Slijedili su mnogi križevi: zatvor u Koblenzu, transport u koncentracijski logor Dachau. Strogoću u logoru koristi za učvršćivanje karaktera i stječe veliko povjerenje među zatvorenicima. Nakon izlaska iz logora vraća se u Schönstatt, ali ne zadugo…

Od 1951. do 1965. Crkva ga je odvojila od pokreta kako bi propitala novonastale pojave s novonastalom zajednicom. Tu odvojenost o. Kentenich iskoristio je za početak rada s obiteljima u SAD-u. U izgnanstvo je ostao vjeran i Crkvi i svome Schönstattskom poslanju.

Nakon 14 godina rehabilitiran je od strane pape Pavla VI (danas svetog pape) i vraća se u Schönstatt. Za njega je to bio znak da je Majka Božja ostala vjerna djelu što ga je njemu povjerila na osnutak –  Božje djelo.

Na brdu Schönstatt vodi izgradnju Crkve klanjanja u kojoj 15. rujna 1968., na dan sedam Marijinih žalosti, slavi prvu svetu misu u novoj crkvi. Neposredno nakon sv. mise umro je na podu tadašnje sakristije.

Mjesto preminuća (sakristija) preuređeno je u spomen mjesto s grobom Utemeljitelja.

Možemo reći da se život svih nas koji smo se upoznali s o. Kentenichom i njegovim djelom promijenio: učimo vjerovati u sebe, učimo vidjeti veličinu drugih ljudi, učimo otkrivati Boga u malim i velikim događajima svoga života…

O. Kentenich je u malome i skrovitome razvio jedan novi put u Crkvi i za Crkvu, put za svijet koji je ostvario blistava velika nova otkrića i sam potpao pod vlast tih novih otkrića.

Bio je uvjeren da budućnost Crkve leži u katoličkim obiteljima. Kroz akciju hodočasničke Gospe, Marija dolazi u mnoge obitelji. U našoj domovini Hrvatskoj, slika Gospe Hodočasnice već 25 godina dolazi u mnoge obitelji u koje Majka donosi blagoslov i ljubav svoga Sina Isusa kojega vidimo u Njenom naručju. Pozvani smo biti Marijini apostoli i taj blagoslov i ljubav davati drugim ljudima.

Živimo kao apostoli naše Majke i Kraljice. Ako svojoj Majci ponudimo svaki dan radosti i boli svoga života za druge koji trebaju milosti, tada postajemo u Kristu plodni za Crkvu.

O. Kentenich je bio uvjeren da Majka Božja ima nalog od Boga i u našem vremenu Krista iznova roditi po nama i to znači: osloniti se na tri specifične milosti svih formi svetišta za to da u nama i oko nas bude novi svijet – Kristov svijet.

Marija Ivanković i Marija Štefanović