Kako su ove duhovne vježbe utjecale na moj život? Ono što nas Schönstatt poučava, duboko je povezano s mojim osobnim životom. Trebam uzeti „ljestve“ i popeti se na vrh te gledati iza stvari, iza događaja, iza ljudi. Nismo navikli biti sudionici duhovnih vježbi na ovaj način. Neobično je kako nas je ova pandemija ograničila. No, već vidimo velike plodove ove nevolje. Smijem priznati da sam ipak sada imala puno više vremena za obraditi i razmotriti ponuđene teme, u šutnji i sabranosti.

Sama tema duhovnih vježbi iznimno je lijepa, važna i potrebna. Rijetko slušamo, odnosno imamo prilike razmatrati Boga kao Oca. Svaka tema je bila dirljiva na svoj način, svako razmatranje je vodilo bliže Ocu. Posebno mi je bila dirljiva tema Očev pogled. Znamo da Otac sve vidi. Još kao dijete često sam čula: „Pazi što radiš, Bog te gleda!“ No, ta je rečenica sve više i češće dolazila kao ukor i strah, a manje kao ljubav i blagost. Sada je bilo potrebno stati i dati Ocu da me gleda. Nije to bilo jednostavno jer sada više nisam malena djevojčica, sada sam odrasla osoba. Kako sada stati i dati da me Otac gleda kao malenu djevojčicu? To je trebalo puno vježbe – i još danas je potrebno to vježbati.

Otac me gleda. Taj pogled ne mora nužno biti pogled koji kori, pogled koji upozorava, pogled koji se ljuti zbog učinjene slabosti. Doživjeti da je Očev pogled blag, pa čak i kada se „valjam u blatu slabosti i grijeha“, tada čak i više! Takav stav i takva vježba ulijevala je u moje srce utjehu, ohrabrenje, ali i želju da se popravim. Tako se javila želja za pristupanjem sakramentu ispovijedi. Ali, ne nešto što činim zato što „trebam“. Sada želim dati da me Očev pogled očisti i dajem se očistiti ne zbog straha, već zbog Ljubavi.

Budući da sam oboljela od korona virusa, u tom sam razdoblju doista imala jako teške dane. Bilo je mnogo negativnosti, malaksalosti, umora, čak i lijenosti i slabe volje. Uz pomoć ovih vježbi ponovno sam podigla svoj pogled i dopustila sam da se Očev pogled susretne s mojim pogledom. Taj me pogled mijenja iznutra. To je pogled ljubavi koji liječi, koji oslobađa i koji iscjeljuje. Također želim spomenuti i temu Križ i patnja. Rekla bih da je to razmatranje i ta tema jedna od najaktualnijih tema našega života. Nitko od nas nije bez križa. Svatko nosi svoj križ kao znak svojeg spasenja. Znati prihvaćati životni križ nije umijeće s kojim se čovjek rodi, to je svakodnevni izazov, ali smijem se i izraziti: čak i radost. Križ je sastavni dio našega života. Kada jednom otkrijemo pravi smisao križa, tada ga i lakše prihvaćamo i lakše nosimo. Kako naći smisao svog križa? U ovoj smo temi dobili puno poticaja za to. Vrijedi se često vratiti na ovo razmatranje. A sada, u vremenu korizme, ovo je najsavršenije vrijeme u kojem mogu svoj križ razmatrati uz Isusov križ.

Kao meni najljepšu temu ovih duhovnih vježbi, istaknula bih Poruku Boga Oca. Smijem posvjedočiti da se sigurno ne bih nikada susrela sama s tom divnom Očevom porukom preko s. Eugenije da nije bilo već ranijih duhovnih vježbi patera Christopha. Upravo sam se uz pomoć duhovnih vježbi direktno povezala sa s. Eugenijom i njezinim svjedočanstvom o Očevoj poruci nama i meni osobno. Uz to, ovdje su i neke od najljepših molitava koje sam molila kao vjernica. Vježbati povjerenje u Oca. To je sada cjeloživotni zadatak. Tko ima povjerenje – ima sve! Kako zadobiti to povjerenje? Mislim da je to moguće jedino ako učim od Isusa i onog što je On sam rekao: „Budite kao djeca!“ Biti dijete, pred onim koji me je stvorio, za mene bi osobno značilo da mu se potpuno predam jer, kako u životu maleno dijete potpuno ovisi o svojim roditeljima, tako smo i mi pozvani potpuno ovisiti o Bogu. Često su nas u životu učili kako bi trebalo što prije odrasti, biti odgovorni, što prije osamostaliti se, biti samostalni i neovisni… I sada je potrebno to sve na neki način „zaboraviti“ i staviti opet u prvi plan svoju malenost, ograničenost, sve ono što nas čini ovisnim… Isus nam govori: „Ištite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ To će se sve ostvariti kada moje srce postaje srce djeteta.

Sada želim svaki dan živjeti ove duhovne vježbe. Učiti prihvaćati i nositi svoj križ, učiti razgovarati s Ocem, učiti biti opet dijete i dati da moje biće postaje biće djeteta. Kao najveća pomoć u tome je svakako Blažena Djevica Marija. Imam dojam da je Nju svaka patnja i nedaća učinila još većim Očevim djetetom. Stoga želim učiti od Nje; da mi Ona pomogne i da me odgaja da potpuno ovisim o Ocu, da je moja slabost, ograničenost, ovisnost o Ocu, poniznost – spas za moju dušu. Neka tako bude – amen! Svoj osvrt želim završiti molitvom sv. p. Pija:

„Svoju prošlost, o Gospodine, povjeravam tvojoj milosti, svoju sadašnjost tvojoj ljubavi, svoju budućnost tvojoj providnosti.“

Sudionica duhovnih vježbi