OČE – TVOJA VOLJA – Događaji od 15.-20. rujna 1968.

OČE – TVOJA VOLJA – Događaji od 15.-20. rujna 1968.

 

        OČE – TVOJA VOLJA

Događaji od 15.-20. rujna 1968.

Zadnja ura

Nedjeljno je jutro, blagdan Žalosne Gospe. Po brdu Schönstatt odzvanja zvon Anđeoskog pozdravljenja. Sa svih strana dolaze Marijine sestre u Crkvu klanjanja. Prošlo je četrnaest tjedana otkako je crkva posvećena na nedjelju Presvetog Trojstva. Danas će tamo otac Kentenich slaviti prvi puta svetu misu. On time želi prije svega obradovati sestre iz Zapadne provincije koje slave imendan svoje glavne sestre. Gospodin pater je također pristao da će se nakon svete mise pridružiti sestrama te provincije u auli pod crkvom.

Nekoliko minuta poslije 6 sati izašao je otac Kentenich iz svog stana. Sestrama koje su došle po njega nije bilo ništa upadljivo. Držanje gospodina patra bio je čvrsto. On je djelovao sabrano, ozbiljno i istovremeno obasjan tihom radošću. Njegovo lice bilo je možda još bljeđe, još produhovljenije nego inače, njegove kretnje bile su smirene i sigurne, ali ponešto sporije. Sve se dogodilo u njemu svojstvenoj jednostavnosti i samo po sebi razumljivo. On je čestitao sestri A. imendan i dopustio da mu nakratko ispriča o tijeku planiranog slavlja. Onda je krenuo s njom i sestrom V. kroz glavni ulaz kuće, po stubama dolje. Oni su ušli u auto koji ih je čekao. Putem nisu ništa razgovarali. Malo pred ciljem, gospodin pater je samo htio znati koliko će sestara doći na slavlje. Auto je prošao pored kuće za novincijat, te pored glavnog ulaza crkve. Sestre koje su bile uz rub puta radosno su mahale. Gospodin pater je podigao ruku u znak pozdrava. Nitko nije slutio da s te vožnje neće biti povratka, da je taj put u Crkvu klanjanja našem ocu i utemeljitelju zadnja dionica njegova zemaljskog hodočasničkog puta.

Auto se zaustavio na istočnoj strani crkve. Otac Kentenich je izašao i krenuo šuteći po stubama prema predvorju. Nekoliko se trenutaka zaustavio kod bunara zamišljen i gledao vodu koja teče.

Otac Kentenich davao je Crkvi klanjanja u prostoru i okviru naše cjelokupne Schönstattske obitelji posebno značenje. Ono je ispunjenje jednog zavjeta kojim se utemeljitelj zavjetovao u vremenu najveće opasnosti po djelo na početku Drugog svjetskog rata; ono je spomenik i znak zahvale za milosno vodstvo Trojedinog Boga i očite zaštite Triput Divne Majke, Kraljice i Pobjednice Schönstattske u najtežim vremenima nevolja i kušnji; ali ono je još više dar Božje ljubavi i milosrđa. Otac Kentenich je vjerski uvjeren da je posvetom i predajom te Crkve klanjanja Trojedinom Bogu podaren novi prodor i kretanje milosti za cjelokupnu Schönstattsku obitelj, za Crkvu, za svijet. On vidi u Crkvi klanjanja početak jedne nove epohe Božjeg pečata i simbol za mnogo raščlanjeno djelo i poslanje…

Otac Kentenich je stupio u Božju kuću kroz prednja stranska vrata. Prije nego je ušao u sakristiju, bacio je pogled u prostor crkve kojeg su skoro cijelog ispunile sestre. U sakristiji ga je čekao svećenik Schönstattske zajednice patara, otac Weigand, koji mu je želio posluživati kod svete mise. Njemu se nakon što je otac Kentenich već stupio pred oltar pridružio hrvatski otac karmelićanin. Jedna Marijina sestra imala je službu sakristantice. Otac Kentenich je tiho pozdravio prisutne i onda upitao zainteresirano svećenika je li se uspio dobro odmoriti na upravo završenim praznicima. Na to se obukao u liturgijsko ruho. To je učinio vrlo sabrano, s mnogo pažnje. Točno u 6.15 sati stupio je pred oltar.

Nakon više od 58 godina svećeništva započeo je otac Kentenich svoju zadnju svetu misu na istom mjestu na kojem će nekoliko sati kasnije stajati njegov otvoreni lijes. Sve se dogodilo kao obično. Gospodin pater je molio tihim, ali jasno razumljivim glasom…

Prigibanje koljena prilikom svete pretvorbe očito pada gospodinu ocu teško. Ali on se poklanja duboko – sve do zemlje. Kao i uvijek tako i sada korektno nadahnjuje sve liturgijski propisane radnje, istovremeno tako jednostavno da se njegova osoba povlači iza izvršenja svetog događanja. Još jednom je iz njegovih ustiju zazvonila hvala Crkvi i Presvetom Trojstvu. Onda je zapjevao Očenaš. Svi mole s njime. Istovremeno dijeli gospodin pater s dvojicom patara svetu pričest. Otprilike stotinu sestara prima iz njegove ruke tijelo Gospodina. Svećenički blagoslov i „Ite missa est” zadnji su dar i zadnja riječ našega oca i utemeljitelja svojoj obitelji. Onda odlazi od oltara. Prije nego dolazi u sakristiju, sa strahopoštovanjem poklanja se još jednom pred svetohraništem. Već je skoro 7 sati. U crkvi odzvanja završna pjesma sestara.

Povratak Ocu

Nakon što se vratio u sakristiju, otac Kentenich je odložio svećeničko ruho. On pozdravlja oca karmelićana te obojicu svećenika poziva na ručak. Na stolu se nalaze krunice koje gospodin otac treba blagosloviti. On to čini pobožno. Onda skida svoje naočale, obje ruke stavlja na stol i ostaje u tom stavu; prisutni imaju osjećaj da on moli zahvalu.

Najednom gospodin pater pada na stol, ali se još može malo rukama uprijeti. Obojica svećenika pokušavaju ga pridržati, ali im padajuće tijelo postaje tako teško te ga puštaju da polako klizi prema podu i moraju ga položiti na pod. Otprilike tri minute diše još pravilno, u većim razmacima slijede dva duboka udisaja i onda je sve tiho. Točno je 7.07 sati. Pater Weigand daje mu još bolesničko pomazanje. Liječnik koji je ubrzo dojurio mogao je samo ustanoviti smrt. Naš otac i utemeljitelj se vratio Ocu. Tako bez riječi, tako jednostavno i samo po sebi razumljivo i bez svakog osobnog zahtjeva, ali tako posve iz Boga dolazeći i prema njemu usmjeren, kao što je bio njegov život, bila je također i njegova smrt. Sve do zadnjega on je mislio na druge, podigao je ruke blagoslivljajući, služeći svom poslanju. On to poslanje nije nikada smatrao malenim, jer je to bio za njega Božji nalog. A Bog mu je bio sve.

Nenadana smrt nije ga mogla iznenaditi nepripremljenog. Gospodin otac vidio je sve događaje uvijek usmjerene na jedan cilj: put vodi natrag k Ocu! Njegova smrt je kao od Boga izgovoreni Amen na Božji nalog i Božju poruku njegova života.

Tupim, snažnim udarcima ukazao je Bog Otac najvećim blagoslovljenim zvonom Crkve klanjanja na odlazak našega oca i utemeljitelja. To je blagdan Žalosne Gospe – nedjeljno jutro u 7.30 sati.

Dani patnje i milosti

Brzo se proširila vijest o smrti u tuzemstvu i inozemstvu. U večernjim vijestima emitirala je njemačka televizija vijest. Objavljena je također u brojnim tuzemnim i inozemnim novinama. „Otac Josef Kentenich umro je skoro u 83-oj godini života zbog iznenadne slabosti srca.“

Od 15. do 20. rujna pokojnikovo je tijelo bilo izloženo na odru u Crkvi klanjanja. Otvoreni lijes stajao je na odru u prostoru kora na stubama oltara. Nebrojeno mnogo ljudi tih je dana došlo iz svih dijelova Njemačke i iz dalekog svijeta kako bi još jednom vidjeli utemeljitelja i kako bi mu se zahvalili. A ono posebno, što su mogli doživjeti dok je on još bio na životu, događalo se također i u tim satima: mnogi koji su mu došli iskazati znak poštovanja i ljubavi odlazili su s iskustvom da su sami bili nadareni. Ono što se tih dana doživljavalo u Crkvi klanjanja na odru pokojnog oca i utemeljitelja znak je i svjedočanstvo njegova u Bogu svršena života i prvo iskustvo da on i nakon smrti živi i djeluje među nama.

Nastavak sljeduje.

 E. H. u: Dilxit Ecclesiam, Gedenkschrift zum Heimgang von P. J. Kentenich.

Aktualno i važno