18. listopada 1914.

Program: Ubrzanje razvoja našega samoposvećenja i time preobražaj naše kapelice u hodočasničku kapelicu.

1. Ponajprije pozdravljam vas iza dugog vremena onim lijepim pozdravom: Nos cum prole pia benedicat Virgo Maria. Ovo je prvi put da ta naša riječ odzvanja na ovom mjestu. O da i dalje odzvanja i šumi u sva buduća vremena!
2. Otac i majka i djeca raduju se kad mogu useliti u svoj vlastiti dom, pa bio on u usporedbi s napuštenim krasnim iznajmljenim stanom samo neugledan i skroman. Ova misao da kuća pripada nama bogato nadvisuje sve druge prednosti. Tu čistu obiteljsku radost smijemo i mi danas uživati. Ova kapelica pripada našem malom obiteljskom krugu kojemu je na čelu naša nebeska Majka. Kapelica potpuno pripada nama, samo nama. Bez zavisti prepuštamo onu ljepšu kućnu kapelu, svoj dosadašnji iznajmljeni stan. Radujemo se i ne damo da nam itko oduzme tu radost. Osim radosti i osjećaj opravdanog ponosa daje da nam srca jače kucaju. Jer ovo svetište, koje je od pamtivjeka više ili manje napušteno, pusto i prazno, mi smo svojim nastojanjem obnovili i darovali Majci Božjoj. Barem otkako palotinci ovdje borave i djeluju, nisu ovi zidovi vidjeli ljepši ukras nego danas. Smijemo li u ovoj radosnoj činjenici gledati povoljan znak za budući razvoj svoje mlade kongregacije?
3. O sigurno! Bilo bi to uzvišeno djelo, dostojno truda i znoja onih najplemenitijih, ako bismo mi braća uspjeli unijeti u svoju ustanovu žarku ljubav prema Mariji i idealno studentsko nastojanje prema kreposti, kako nije bilo još nikada dosad.
4. Ali zašto se izražavam tako bojažljivo i uzdržano? Zar sam izgubio povjerenje u vas? Postoje doduše još samo ruševine naše rascvjetale kongregacije. Ali uskoro će iz ovih ruševina niknuti novi život. Za to mi jamči vaša prošlogodišnja vjerna suradnja i istinski marijanski duh koji ste prihvatili. Možda su tijekom raspusta u dimu i prašini svagdašnjice okrnjeni neki ideali, možda koje načelo koje smo tijekom godine prihvatili i smatrali nepromjenjivim nije izdržalo kušnju u praktičnom životu. No jedno nam je ostalo, i siguran sam u to, a to je uvjerenje da se pravi subrat i istinska staleška moralno – religiozna veličina ne mogu rastaviti jedno od drugoga. Kao što je bilo na kraju prošle školske godine, tako nas i danas nadahnjuje volja za pobjedom, za dostignućem našega kongregacijskog ideala. Ne, moja draga subraćo, nisam izgubio povjerenje u vas. Znam da ćemo, gradeći na ono što smo dosad postigli, u ovoj godini načiniti velike napretke kao što smo prošle godine odlučili.
5. Ali i nije samo taj polagani razvitak naše staleške milosti i time ostvareni viši stupanj religioznog apostolskog duha ono što bih vam želio staviti na cilj. Moj zahtjev ide daleko više. Svaki od nas mora postići najviši stupanj staleškog savršenstva i svetosti koji se može zamisliti. Ne naprosto ono veliko i veće, nego upravo ono najveće mora biti predmet našega pojačanog nastojanja. Shvatit ćete da se ja usuđujem iznijeti takav neobični zahtjev samo u obliku skromne želje.
6. Ako želite znati tko je začetnik ove želje, onda vam sigurno smijem otkriti tihu ljubimčevu zamisao.
7. Kad je Petar bio vidio Božju slavu na Taboru, povikao je ushićen: Ovdje je dobro biti. Načinimo ovdje tri sjenice! Ove mi riječi stalno dolaze na pamet. I već sam se češće pitao: Ne bi li sada bilo moguće da naša kongregacijska kapelica ujedno postane i naš Tabor na kojem bi se objavljivala Marijina slava? Veće apostolsko djelo ne možemo bez sumnje izvršiti niti ostaviti dragocjenije nasljedstvo svojim potomcima, nego da potaknemo svoju gospodaricu i zapovjednicu da ovdje na poseban način podigne svoje prijestolje, razdijeli svoje blago i učini čuda milosti. Nagađate na što smijeram: Želio bih rado učiniti ovo mjesto hodočasničkim i milosnim mjestom za našu kuću i za cijelu njemačku provinciju, a možda i dalje od toga. Svi koji ovamo dolaze da se mole neka iskuse Marijinu slavu i neka priznaju: Ovdje je dobro biti. Želimo ovdje izgraditi kućice, neka ovdje bude naše drago mjestašce! Smiona misao, gotovo presmiona za javnost, ali nije presmiona za vas. Koliko je puta u svjetskoj povijesti ono malo i neugledno bilo izvorom velikoga i najvećega. Zašto to ne bi mogao biti slučaj i kod nas? Tko poznaje prošlost naše kongregacije, neće mu biti teško povjerovati da Božja providnost ima s njom još posebne namjere 1/.
8. Dok ovo govorim, draga moja subraćo, osjećam da sam pogodio pravu žicu. Vaša su se srca zapalila. Vi ste moj plan učinili svojim. S utjehom stavljam njega i njegovu izvedbu u vaše ruke i bez oklijevanja unosim ga u našu kroniku. Neka nam kasnije generacije sude. Hoćemo li postići svoj cilj? Koliko stoji do nas – a to ne govorim sada više nesigurno i sumnjajući, nego s punim povjerenjem – svi mi, draga moja subraćo, nećemo pustiti da tom cilju išta nedostaje. Kao što je za našeg drugog patrona, sv. Alojzija, bila kapelica Majke Božje u Firenci, tako neka i za nas ova kongregacijska kapela postane kolijevkom svetosti. A ova svetost nježno će siliti našu nebesku Majku i privlačiti je s neba k nama na zemlju.
9. Bilo je to prije više od pet stoljeća. U krvavom ratu razdirali se Englezi i Francuzi. Francuska već stoji na tome da bude potpuno uništena. U isto vrijeme bori se neka jednostavna francuska seljačka djevojčica u žarkoj molitvi s Majkom Božjom za spas svoga kralja. Iznenada joj se pojavi arhanđeo Mihael i reče joj: “Ona koju veliki Bog priznaje svojom Majkom, zapovijedila mi je da dođem k tebi i da ti objavim da prihvatiš mač, da svoje tijelo obaviješ željezom i da braniš pravednu stvar. Ti ćeš osloboditi grad Orléans od neprijatelja i povesti kralja u Reims na krunidbu. U crkvu sv. Katarine u Fierbois leži iza oltara zakopan mač: zapovijedi da ga izvade i opaši se njime”.
10. Ta se djevojčica zvala Jeanne d’Arc, u povijesti poznata pod imenom: Djevica Orleanska. Pio X proglasio ju je u svibnju 1909. blaženom. Meni je kao da naša draga Gospa u ovom času, ovdje u staroj Mihaelovoj kapelici, govori nama kroz usta sv. Arhanđela:
11. Ne brinite se za ispunjenje svoje želje. Ego diligentes me diligo. Ja ljubim one koji mene ljube. Dokažite mi najprije da me zaista ljubite i da ozbiljno shvaćate svoju nakanu. Sada imate za to najbolju prigodu. 2/. Prema planu Božje providnosti neka ovaj veliki evropski rat bude za vas izvanredno poticajno pomoćno sredstvo za djelo vašega samoposvećenja. Ono je oklop koji ćete staviti na se, mač kojim ćete osloboditi svoju domovinu od njenih nadmoćnih neprijatelja i staviti ga na čelo staroga svijeta.

1/ U prvom tisku /MTA IV.60/ izmijenjeno je :”…da mi još nismo dostigli zadnji stupanj u razvoju”. – Ta je izmjena veoma značajna; ona pokazuje kako je bila jednostavna i zdrava ova Schönstattska vjera u providnost onda i kasnije.

2/ Ovaj rukopis bio je kasnije dopunjen /usp. promjenu “evropski rat” u “svjetski rat”/: “/I ne mislite da je to u današnjem ozbiljnom i velikom vremenu nešto neobino kada povećavate zahtjeve na se do najvišeg stupnja. Prema planu Božje providnosti bit će ovaj svjetski rat sa svojim snažnim impulsima za vas izvanredno poticajno pomoćno sredstvo za djelo vašega samoposvećenja. Ja zahtijevam od vas ovo posvećenje. Ono je oklop koji ćete staviti na se, mač kojim ćete osloboditi kraljevstvo Božje od njegovih nadmoćnih neprijatelja. Osvajajte si samo vjernim i najvjernijim ispunjavanjem obveza mnogo zasluga i stavite ih meni na raspolaganje. Onda ću se ja rado ovdje nastaniti i bogato razdijeliti darove i milosti…”

MTA IV. 60 sl. /od 15. lipnja 1919./ ima ovu verziju: “Ne mislite da je to u današnjem ozbiljnom i velikom vremenu nešto neobično kad vi stavljate na se veće zahtjeve nego ranije generacije, štoviše, kad ih povećavate do najvišeg stupnja. Prema planu Božje providnosti bit će ovaj svjetski rat sa svojim silnim impulsima za vas izvanredno pomoćno sredstvo za djelo vašeg samoposvećenja. Ja zahtijevam od vas ovo samoposvećenje. Ono je oklop koji ćete staviti na se, mač kojim ćete se boriti za svoje želje. Donosite mi marljivo priloge za milosni kapital. Osvajajte si samo vjernim i najvjernijim ispunjavanjem obveza i poletnim molitvenim životom mnogo zasluga i stavite ih meni na raspolaganje. Onda ću se rado nastaniti među vama i bogato razdijeliti darove i milosti, onda ću ubuduće odavde privlačiti mlada srca k sebi, odgajati ih za upotrebljivo oruđe u svojoj ruci…”

Iz: Schönstatt, Die Gründungsurkunden, Schönstatt – Verlag, Vallendar – Schönstatt,  3. Auflage 1972. , s. 21 – 27

(Preveo Franjo Gruić)