LITANIJE MILOSRĐA – Siječanj 2016.

LITANIJE MILOSRĐA – Siječanj 2016.

 

Uzmite si vremena i sastavite litanije milosrđa. Ali ne površno i osrednje; u njih se moramo uživjeti, osjećati ih, mijenjati naše poimanje života dok snažno ne zadobijemo osvještenost: „Dragocjen sam u Božjim očima „ (Iz 43, 4 ). J.Kentenich

Jedna sasvim posebna“ nova godina“

Nova godina je za većinu nas dobrodošao povod da vlastiti život još jednom „dođe na red“. To znači osobnom rutom još jednom nanovo upravljati. Godinom milosrđa darovan nam je poticaj koji sa sobom donosi poseban blagoslov Svete godine. Šanse, da će se nešto u našem životu okrenuti ka boljem, veće su nego u drugim vremenima.
Riječ oca Kentenicha koja stoji za ovaj prvi mjesec nove godine, potječe s jednog tečaja duhovnih vježbi za svećenike uz osnovnu misao „Savršena životna radost“.

Svijest samovrjednovanja – o tome sve ovisi

Otac Kentenich daje ponajprije dijagnostiku vremena. On dokazuje kako je čovjek u svom dostojanstvu mnogostruko obezvrijeđen i kaže: „Današnji čovjek ponovno mora dobiti svijest o samovrjednovanju. A kako će to dobiti? Mora se osjećati voljen. Tko se osjeća voljen, osjeća se cijenjen i u tome raste zdrava svijest samovrjednovanja. I gdje je to u nastajanju, smijem Vam reći, tu je pripremljeno tlo za prevladavanje najvećih duševnih teškoća, napasti i grijeha. Stoga: Pokažite čovjeku koji je jako teško i duboko, i dublje pao, pokažite mu da ga volite; ne ljubavnim izjavama, djelom! To će više djelovati, nego mnoga predavanja. Puno ovisi o tome:sve. (11. 10. 1934.)

Nadalje, ukazuje otac Kentenich na ovo: “I Bog u svom odnosu prema nama ide ovim putem. On nas želi osvojiti mnoštvom osobnih dokaza ljubavi. Naša svijest o samovrijednosti može rasti u onoj mjeri u kojoj smo svjesni te osobne Božje ljubavi, „stvoriti si organ da bismo uistinu shvatili Božja dobročinstva, iako su u pitanju i sitnice i najmanja dobročinstva!“(11.10.1934.)
“Trebali bismo sa „brižljivošću“ postati svjesni kako nas Bog svakog pojedinačno „ dobročinstvima oprema“ , kaže otac Kentenich i dalje objašnjava: „Kada spoznam da mi je Bog dao jasan razum, zašto tako jako ovisim o bijedi svoje naravi, zašto sam toliko kompliciran u svojoj naravi i radije ne gledam na zdrav razum? Gledajte to je Vaš zadatak, to ne mogu ja riješiti.“ (11. 10. 1934.)

Ponajprije vidjeti svoje jakosti i za to biti zahvalan, umjesto da se tužim na nedostatke.

Ovo je poticaj koji nas u ovoj novoj godini može dovesti dalje u našem osjećaju samovrijednosti. Svaka jakost je dobročinstvo Božje kojim me on daruje.

Utrka posebne vrste

Otac Kentenich cilja na nešto više: radi se o pozitivnom ophođenju s vlastitim iskustvima granice i slabosti. On kaže dalje: „Kepler je svojevremeno prilikom proslave godišnjice svog biskupstva pred svojim klericima rekao: „Kad pogledam na svoj život unatrag, to je velika utrka između Božjeg milosrđa i ljudske bijede.“
Utrka s Božjim milosrđem. “Uzmite si vremena, ako smijem reći, da sastavite litanije milosrđa… Ali ne površno i osrednje, već u njih se moramo uživjeti, osjećati ih, da se naš osjećaj za poimanje života mijenja, dok snažno ne zadobijemo osviještenost: dragocjen sam u Božjim očima.“ (11. 10. 1934)
Što otac Kentenich ovdje preporuča je „zaokret“ koji će iz temelja promijeniti naše osjećanje života. Možemo naučiti naše slabosti prihvaćati kao jednu vrstu „milosne točke“ kojom Bog utvrđuje posebne darove za naš život. Otac Kentenich to shvaća u Keplerovoj rečenici „Utrka između Božjeg milosrđa i ljudske bijede.“
Što se time misli, dade se iščitati iz osobne životne povijesti oca Kentenicha: važne promjene za razvoj njegove osobnosti i njegova osnivačku djelatnost bila su ponajprije potaknute jakim iskustvima bijede. Samo nekoliko primjera za to: kao malo dijete gledao je svoju majku kako je bila prisiljena da ga na više godina dovede u sirotište. Sama mora brinuti za uzdržavanje svog života i ne može malenog Josipa povesti sa sobom na služenje u neku novu obitelj. Trenutak, kada ga je morala ostaviti u sirotištu u Oberhausenu, za oboje je nadasve bolan. Ali, to postaje za osmogodišnjaka jedan od najvažnijih trenutaka njegova života. Majka ga posvećuje Majci Božjoj i on ispunjava duboko ovu posvetu. Ovaj trenutak tako postaje ključno iskustvo za čitav njegov daljnji život.
Utrka između ljudske bijede i Božjeg milosrđa dade se promatrati i u daljoj životnoj povijesti.
Mladi, vrlo nadaren otac Kentenich kao učitelj predaje uspješno u internatu Palotinaca. Tada bude odjednom navrat nanos prozvan za duhovnog mentora (Spirituala) učenika takoreći kao „ posljednji pokušaj.“ U internatu je zbog strogog reda i pravila opravdano izbio revolt i dva su oca vrlo brzo jedan iza drugog, zbog velikih teškoća, ostavili zadaću odgajatelja. Sve ovo dalo je novom početku nepovoljni predznak. Ali i ova teška situacija za njega postaje milosnim časom. Znao je osvojiti učenika, s njim započeti novi put. Dvije godine kasnije u ovom je krugu započeo Schönstattaski pokret preko Saveza ljubavi od listopada 1914.
Ipak i ovaj novi početak zasjenjen je ogromnim iskustvom granice. Neposredno pred osnivanje izbio je Prvi svjetski rat. Kako da otac Kentenich sada dalje njeguje vođenje i odgoj mladih ljudi? Oni su jedan za drugim iz sigurnosti internata pozvani na vojnu dužnost i poslani na bojišnice. I ovdje se pokazala „utrka „ Božjeg milosrđa: Život na frontu pospješio je zajedništvo, a maleni u internatu ograničeni krug, proširio se na druge mlade ljude, tada čak i na žene. Tako se razvilo višestruko djelo.
Postoji mnoštvo primjera kako je otac Kentenich razumijevao iskustva vlastite granice i trudio se u takvim situacijama dati prostor Bogu da bi svoje planove mogao realizirati.

Osobne litanije milosrđu

Kada otac Kentenich savjetuje da se sastave litanije milosrđa, misli time kao samo po sebi razumljivo, da to bude temeljna vježba. Trebali bismo spoznati s kojim nas je sposobnostima i dobrim stranama Bog obdario iz čiste dobrote. Svaki čovjek ima jakosti. Čin je zahvalnosti to shvatiti kao dar Božje ljubavi. Ali litanije milosrđa obuhvaćaju i naše slabosti. To misli otac Kentenich kada govori o „utrci s Božjim milosrđem“. Trebamo shvatiti kako Bog dozvoljava da granice naše osobnosti (naše pogrješke i slabosti ) i granične situacije ( nepovoljni odnosi) postanu „ točke milosti“ na kojima nam daje važne skretnice i daruje nas na osobit način. Iskustva granica ne postaju tada šteta za naš osjećaj samo-vrijednosti već ga i povećavaju zbog svijesti: Dragocjen sam u Božjim očima. Bog me treba baš na ovakav način, kako sam.
Sveta godina milosrđa je visoka škola osjećaja naše samo-vrijednosti: Umjesto da zaobilazimo naše granice i slabosti, trebamo naučiti s njima se nositi. To će se dogoditi u mjeri koliko naučimo sebe otvorena srca prepustiti Bogu kao dobrom Ocu. On nas vidi velike, želi nas razvijati, raduje se našem rastu i izravnava naše slabosti.
Započnimo dakle ovu novu godinu u pravom „sportskom duhu“- usudimo se na utrku s Bogom milosrđa!

Aktualno i važno