OPRAŠTANJE – Veljača 2016.

OPRAŠTANJE – Veljača 2016.

 

Vječni Otac, Bog zna opraštati kada se sin, izgubljeni sin, vraća (usp. Lk 15, 20-24). On ga  milosrdno uvijek nanovo znade primiti, blago mu opraštajući.

J.Kentenich

Očeve ruke

Slika na ovoj karti, isječak iz kipa oca Kentenicha ispred kuće oca Kentenicha u Schönstattu, iskazuje nešto bitno o milosrđu Boga Oca. On će pustiti ondje gdje se čovjek sam ispušta iz njegovih toplih ruku, gdje teži da ode od njegove sigurne očinske ljubavi. Milosrđe nikoga ne prisiljava na njegovu sreću, onoga koji želi otići, pušta. U prispodobi o izgubljenom sinu, mlađi sin želi otići: „Daj mi dio dobara koji mi pripada“(Lk 15, 12). Po svoj prilici nije ni bilo zategnutosti s ocem. On jednostavno želi uživati svoj život, svoje nasljedstvo.

Otac dopušta da čovjek ode, ali njegove su očinske ruke ispružene za njim. Božje milosrđe nije trenutačni osjećaj koji će se kod pogrešnog ponašanja okrenuti u neprihvaćanje. Ono je ono najdublje u  Njegovom božanskom  biću, uvijek djelotvorno. Očinske ruke ostaju otvorene, a njegov pogled prati sina. Njegovo očinsko srce brine o njemu – ne zbog novca koji će spiskati, već zbog sina koji i kao odrasli čovjek na svojim putovima ostaje njegovo dijete.

Stigavši na nultu-točku bijede

Sin u svojoj gladi za slobodom postaje neobuzdan i potrati sva svoja dobra (usp. Lk 15, 12b). U početku je opijenost novim tako jaka da i ne primjećuje kako  gubi sve ono što mu je davalo sigurnost. Na kraju je na nultoj točki. Osiromašen, stigavši ispod egzistencijalnog minimuma, ne može se  više prehraniti s otpatcim koji se bacaju svinjama. Ovo materijalno osiromašenje nije najbolnije. Teže je duševno osiromašenje. Odjednom se ne osjeća više kao sin, već kao prosjak nezaštićen Očevom ljubavlju poput trske koja je bez oslonca. Ljubav ga Očeva i sada traži – upravo sada. Milosrdna Očeva naklonost nije prekinuta. Ali ona ga više ne dosiže jer sin  ne može povjerovati da bi ga uopće itko, čak i otac kojeg je oštetio, mogao još voljeti.

Nije li to uvijek i naša situacija? Živimo u kući našeg nebeskog Oca, krštenjem smo postali njegova ljubljena djeca. Imamo udjela u njegovom bogatstvu. Gdje god  se od njega odvraćamo, činimo grijehe, tovarimo na sebe krivnju, sličimo mlađem sinu koji odlazi i rasipa svoje nasljedstvo. Preko nedužnih propusta moglo bi  se prijeći. Ali može doći i do zabluda koje nas duhovno osiromašuju. Stidimo se sami pred sobom, propust si ne možemo oprostiti i mislimo da i Bog s pravom to ne može.

Nerijetko je posljedica toga da bježimo, tražeći bijeg prema naprijed. Tada bježimo sami od sebe.

Otac Kentenich je to jednom kod obitelji u SAD-u ovako opisao: „Brzo u auto i nekuda van u neki predio! Bilo što drugo, neko drukčije sjećanje, neki drugi utjecaj i tada je s time gotovo! Pogrešno! Najprije moramo biti malo sami (povući se u osamu) da osjetimo grižnju savjesti. Vidite, to je napredak, to sada znači da smo probudili unutarnji život. I tada mirno dragom Bogu reći: I ja sam siromašan stvor, ja to ne mogu! Želio bih, ali ne mogu!“ (13. 8. 1956.)

Takav sam

Kad si više nije znao pomoći, kaže se o mlađem sinu: “Došavši k sebi“ (Lk 15, 17). Već ovdje počinje njegov povratak u Očevo milosrđe. Zaključio je sve mu reći i snositi pravednu konsekvencu. Proigrao je svoje sinovsko pravo. Ali možda otac ipak suosjeća s njim toliko da mu dozvoli raditi kod njega kao sluga.

I za nas počinje odrješenje grijeha i krivice time da naše propuste iskreno sagledamo i priznamo: Takav sam, svoje „nasljedstvo“- svoje mogućnosti prema dobru – proigrao sam.

Sakrament ispovijedi je mjesto u koje se uvijek nanovo možemo vratiti s našim priznanjem otkupljujuće ljubavi Očeve.

Nedokučiva ljubav Očeva

Povratak ocu neće za mlađeg sina biti lagan.“ Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim“ ( Lk 15, 19). To je njegov životni osjećaj: nedostojan sam, bezvrijedan, beskoristan. Ne biti više tvoj sin znači; izgubiti vlastite korijene, nigdje više ne pripadati, nikome više pripadati. A tada nedokučivo Božje milosrđe: Još prije nego je sin ugledao oca, ovaj ga je otkrio -„dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda“ (usp. Lk 15, 20).

Očeve su ruke ispružene prema sinu, one su to uvijek i bile, ali mlađi sin nije dolazio. Ipak sada ga otac steže u svoj zagrljaj. Sin doživljava dubinu ljubavi koja se ranije u „normalnim“ vremenima nije ovako intenzivno pokazivala: „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite“ (Lk15, 22).

Radnja puna simbolike: “najbolja haljina“ on je ljubljen više, prsten – znak pripadnosti, potvrđen kao sin, cipele – simbol prihvaćanja  i zaštite. Na kraju ugojeno tele – on je prekomjerno obdaren, nasićen svime što se samo zamisliti može.

Otac priređuje radosnu  svečanost jer nije važno izgubljeno nasljedstvo, ne, ni razuzdanost kojom je njegovo dijete uludo potrošilo novac. Važno mu je samo da se njegovo dijete vratilo, ovaj sin kojeg On ni u jednom trenutku nije otpustio iz svoje ljubavi.

Ovu svečanost smiju duboko doživjeti ljudi koji su upali u tešku krivicu. Bog je milosrđe koje nas neizmjerno voli i “u dubini ponora“, ovako izjavljuje jedan 43-godišnjak koji je bio uhićen zbog umorstva. Dubokim osobnim iskustvom Boga, onaj koji je čitav život iskusio neprihvaćanje, pronašao je vjeru. Kada je kasnije na nekoliko sati smio napustiti zatvor, otišao je u crkvu da bi  pred Presvetim zahvalio Bogu. Tu mu je postalo jasno: Svejedno je, jesam li u zatvoru ili ovdje… Potpuno je nebitno živiš li na gomili smeća ili u hotelu Hilton dok god imaš Boga u srcu… i središte to je najvažnije…

Kako je velika njegova ljubav! Čak je i ljubav među ljudima samo odsjaj Božje ljubavi. Bog nas želi samo jednostavno ljubiti, na rubu ponora na kojem stojimo.

Uvijek nanovo, uvijek dublje

Mi se zapravo uvijek nanovo odvraćamo od Boga jer smo slabi i ne možemo ustrajati činiti dobro koje želimo. Pritom nije važna učestalost naših pogrješaka i grijeha. Otac Kentenich naglašava: “Odlučujuće je da povratak u Božje srce postaje sve kraći da se sve brže možemo sabrati i priznati mu svoje pogrješke i grijehe. Tada ćemo doživjeti da nam se sve bogatije otvara svijet milosrđa, ljubav Očeva koja se uzdiže iznad svega shvatljivog. Ne posvećujemo li se pak Ocu, tada također idemo sve dublje, ali sve dublje nizbrdo, kliznemo od sebe samih i gubimo osjećaj za svoje dostojanstvo.”

Oni, koji su oca Kentenicha poznavali  za njegova života, mogli su naslutiti koliko neizmjerno veliko mora biti  Božje milosrđe ako već ljudi mogu biti toliko dobri. Oni  koji su ocu  Kentenichu ispovijedali pogrješke i grijehe, čak i teške krivice, uvijek bi nanovo pričali: “Kada čovjek dolazi od njega, osjeća se puno bolje.” Svojom dobrotom budio je u srcima drugih svu dobrotu  i plemenitost. Mogao je bez potajne namjere jednostavno biti dobar i činiti dobro tako da su drugi lako mogli zamisliti i neizmjerno milosrđe Boga Oca.

Iskoristimo tjedne u vremenu korizme za ispravljanje ponekih „krivina“ kojima smo se udaljili od ljubavi. Tada ćemo i sami doživjeti nešto od one sreće koju je mlađi sin doživio u Očevu zagrljaju. U Svetoj godini milosrđa, posebno nam je ponuđen put – sakrament ispovijedi.

Aktualno i važno